Life
5757 prikaza

Jergović o filmu ’Leto kada sam naučila da letim’

1/5
PROMO
’Leto kada sam naučila da letim’ film je s čijom će se pričom identificirati mnogi u Hrvatskoj, čije je obitelji rascijepio rat. Što će ta identifikacija donijeti, ni to ne znam. Jer ovo je dječji film

U kasno ljeto kužne 2020. godine jedna je srpska filmska ekipa snimala na Hvaru. Baš nimalo to ne bi naše zainteresiralo da se u ekipi nije našao i Žarko Laušević. A za njim, uglavnom ni krivim ni dužnim, postoji tradicionalni interes u našim žutim novinama, žućim portalima i najžućim televizijama. Tako je Žarka, čitali smo, ugostila pjevačica Nina Badrić, a novinarčad ga je po otoku vijala (hrv: gonila, lovila...) da nešto izjavi. Koliko se sjećam, nije izjavio ništa. Za sadržaj filma koji se na Hvaru snimao nije, međutim, bilo većeg interesa, iako je HAVC manjinski producent i značajan dio ekipe je iz Hrvatske.

Godinu i pol potom kuga još nije prošla, ali je izbio veliki rat koji će preobraziti planet i preusmjeriti naše živote, ja u kinu jednog beogradskog tržnog centra gledam film “Leto kada sam naučila da letim”. Film je klasificiran kao dječji, pa tog petka, u tri popodne, u kino ulaze roditelji s malom i jedva malo većom djecom. Nas dvoje jedini smo u kinu bezdjetni odrasli. I onda poteče sljedeća priča - naravno, ja ću je malo reorganizirati za potrebe teksta - žena s otoka jednom se davno, u neka bistrija vremena, udala u Beograd. Živjela je sretno, rodila kćer, ljeti bi se s obitelji vraćala na otok, pazila se s bratom i sestrom. A onda je, kao i kroz tolike naše obitelji, rat prošao kroz dušu, rascijepivši usput i obiteljsko stablo. Brat, koji je izgubio sina, branitelja, više nije htio znati za sestru u Beogradu. Pale su one strašne riječi iza kojih ostaju ranjeni i nezacijeljeni svjetovi, puste obitelji kojima zauvijek jednako nedostaju mrtvi i živi. Brat je amputirao sestru, sestra je amputirala brata, i tako su oboje nastavili živjeti jedno bez drugoga. Činjenica, međutim, da je sestri, koja je u ratu ostala bez živa brata, na otoku, ipak, preostala sestra, navest će da se još jednom vrati na Hvar. I tu započinje priča... Ili njezin tobože odrasli sloj.

 | Author: PROMO PROMO

Dječji sloj potekao bi ovako: dvanaestogodišnja Sofija htjela bi s ekipom na logorovanje. Vrijeme je to prvih poljubaca, uglavnom imaginarnih, i prvih smrtnih zaljubljivanja, pa se to logorovanje čini najvažnijim događajem u životu. Ali avaj, kad nije onako kako bi trebalo biti i kako Sofija planira, nego je onako kako odrasli hoće. Tako umjesto na logorovanje, ona ide s bakom na Hvar. Sofija je, naravno, pomalo svjesna - jer pametna je to cura - da postoje i neki odrasli razlozi zbog kojih se je šalje s babom na Hvar. Recimo, da ona toj šašavoj babi bude stanoviti uteg u stvarnom životu, da ne odleti u neke svoje čudne identitarne i porodične somnambulije, koje, opet, Sofiju ni najmanje ne zanimaju. Ona je ta generacija: nema pojma o ratu koji je završio prije njezina rođenja, za Hrvate je nije briga taman koliko ni za Srbe, ona bi samo htjela da se ovoga ljeta prvi put poljubi, da nađe neko cool društvo, pa da ekipi iz škole može slati fotografije s ljetovanja. Njezine ambicije su istovremeno vrlo ozbiljne, ali beskonačno udaljene od isto tako ozbiljnih ambicija njezine babe. (Da, baba u beogradskom govoru ima nešto mekši i familijarniji prizvuk nego u hrvatskim govorima. Baba je baka koja te veći dio vremena nervira, ali je ustvari voliš.)

Pripovijest filma “Leto kada sam naučila da letim” derivirana je iz istoimenog romana Jasminke Petrović (1962.), beogradske spisateljice za djecu i mlade, za koju bih, iako nisam do kraja upućen u suvremene naše književnosti za djecu i mladež, s popriličnim uvjerenjem mogao reći da je najbolji postjugoslavenski dječji pisac s temama iz suvremenog, to jest iz živog života.

 | Author: PROMO PROMO

Roman je objavljen 2015., prije ekranizacije doživio je već šest izdanja, našao se u dopunskoj lektiri za osnovne škole u Srbiji i postao je svojevrsni tinejdžerski hit. Što je sve skupa neobično i neočekivano s obzirom na temu knjige. Osim što se bavi razlikama između Srba i Hrvata, koje ponekad, eto, načine rascjep u obitelji, “Leto kada sam naučila da letim” suptilna je priča o bliskoj prošlosti, o povijesti koja možda nije tvoj život, ali jest život tvojih bližnjih. Potom, to je priča o jeziku i jezičnim nijansama, o različitim oblicima nerazumijevanja, o tome kako preko onoga drugog, bliskog jezika najednom drukčije počinješ razumijevati svoj jezik. I na kraju, “Leto kada sam naučila da letim” roman je o pomirenju. Jasminka Petrović piše jednostavno i razumljivo, ali bez onog naivističkog trivijaliziranja, karakterističnog za naše pisce kad bi da se užive u dječje uloge. Ona ima onu gotovo ćopićevsku uvjerljivost, koja onda i odraslom omogućuje da s razumijevanjem i interesom pročita njezinu knjigu. “Leto kada sam naučila da letim” premijerno je, i u prvih šest izdanja, objavljeno kod Kreativnog centra, najozbiljnijeg i najambicioznijeg postjugoslavenskog nakladnika za djecu i mlade.

Radivoje Andrić, redatelj filma, i njegova scenaristica Ljubica Luković težište priče drukčije su postavili nego što je u romanu. U prvom sloju, ili na prvi pogled, ovo je eskapistički dječji film, nešto poput Bauerove “Družine Sinjeg galeba” iz 1953., za generaciju iz 2022. Samo što ovo nije dječački, nego je izrazito djevojački film. Doista, ovo je film o prvom poljupcu. U drugom sloju, ili na odrasli pogled, za koji djeca nipošto nisu slijepa, ovo je film o smrti. U trećem sloju, koji ujedno objedinjuje sve priče i stvara priču svih u filmu ispričanih ili samo naslućenih priča, ovo je film o pomirenju. Ovo je prvi postjugoslavenski film o pomirenju. Snimljen je 27 godina nakon završetka rata.

 | Author: PROMO PROMO

Ali naravno da tu nije riječ o pomirenju Srba i Hrvata. Radivoje Andrić previše je mudar autor, ali i čestit čovjek da bi takve filmove snimao. Pomirenje Srba i Hrvata nije, naime, ni filmska, a ni književna tema, nego je politička tema, s minimalnim unutarnjim i golemim inozemnim potencijalima. Ovdje je riječ o nečemu mnogo ozbiljnijem, dubljem i opasnijem, o pomirenju unutar obitelji. I koliko god se obiteljski rat ticao rata između Srba i Hrvata, ni obiteljski rat ni moguće pomirenje ne mogu se metaforizirati u odnose među narodima. Osim kod nacionalista i kod onih filmskih autorica i autora koji snimajući filmove o martirstvu vlastitih naroda uspješno zadovoljavaju domaće i međunarodne potrebe za angažmanom u kolektivnoj patnji. Radivoje Andrić odveć je darovit i odgovoran za takvo što. Ozbiljan je čovjek, pa je nakon komedija iz suvremenog života snimio i dječji film. Za koji bismo, upravo kao i za filmove ovoga žanra koje je snimio Branko Bauer, mogli reći da je dječji film za odrasle. (Što je, opet, mnogo veće od odraslih filmova za djecu, kakvima je danas preplavljen Hollywood. Naprimjer, Plenkovićev “Don’t Look Up” odrasli je film za nedoraslu djecu.)

Ono što je u ovom filmu dodatno zanimljivo, a što je, makar i kao zametak postojalo već u romanu, jest razvoj legende o identitetu. Osim što se na Hvaru prvi put poljubila, Sofija se u više pogleda izmijenila i preobrazila. Između ostaloga je, sasvim neosjetno, postala onaj Drugi. Osim što je živo sudjelovala u dva preobražaja kroz dvije smrti, jednoj kojoj u filmu ne prisustvujemo i drugoj koju kao gledatelji vrlo snažno doživimo, Sofiju dočeka nešto što je vrlo važno. Za nas djecu, koliko i za nas odrasle. U sebi ona osjeti da razumjeti drugoga u velikoj mjeri znači postati drugi. Moram govoriti ovako, pomalo u šiframa, pomalo poput kakve antičke proročice, jer bih inače mogao razotkriti radnju. A pred ovakvim bi filmom to doista bio grijeh.

Radivoje Andrić s filigranskom je preciznošću ispratio filmsku priču. Sam scenarij će gledatelju koji ga nije čitao djelovati impresivno. S jedne strane, doista, kroz jedan odličan dječji film poteče jedna od najsnažnijih u posljednjih tridesetak godina ispričanih filmskih priča za odrasle, a s druge strane, jedna vrlo kompleksna i bogato razvedena naracija u svakom je trenutku svom gledatelju do kraja jasna i razumljiva. Sve priče koje u filmu započne, Radivoje Andrić i dovrši. Ni preko čega ne pređe olako ni površno, a pritom - što je najveća pohvala koju ovaj gledatelj može zamisliti, kako u prozi, tako i na filmu - Andrić s maksimalnom pažnjom vodi računa o onom jednom idealnom gledatelju. Recimo, onom koji će moći ispratiti babinu delikatnu jezičnu transformaciju između Beograda i Hvara, koju Olga Odanović maestralno odigra. I koji će do kraja ispratiti svaku riječ, gestu i grimasu između babe i njezine sestre, koju Sofija po upoznavanju zove nona, a odigra je jednako sigurno i moćno Snježana Sinovčić. Osim što je riječ o odličnim, premda u svojim matičnim kulturama prilično skrajnutim glumicama, i Olga Odanović i Snježana Sinovčić morale su u svakom trenutku ovoga filma vrlo precizno znati što da rade, što da misle i što da osjećaju. Kao što je i veliki Žarko Laušević morao odigrati onaj svoj tremor u kojemu su u isto vrijeme i muka oca koji je u ratu izgubio sina, i brata koji je svojom voljom izgubio sestru, i čovjeka koji se odriče utjehe u mržnji, da bi živio i da bi uskrsnuo svoje mrtve i izgubljene. Nije nimalo čudno da je Radivoje Andrić za ovu ulogu odabrao upravo Žarka Lauševića, i što su baš njih dvojica stvorili figuru pravednički povrijeđenog i ucviljenog hrvatskog oca, neusporedivu u cjelokupnoj hrvatskoj kinematografiji. Osim što je za takvo što potreban talent, gotovo da je nužnost da figuru vaja Drugi.

 | Author: PROMO PROMO

Ne znam, ne mogu ni naslutiti kako će u Srbiji u kinima proći film “Leto kada sam naučila da letim”. Jer u tom filmu postoji paradoks, koji se već naslućivao u romanu Jasminke Petrović, a Radivoje Andrić ga je dodatno naglasio, i onda preko njega prešao s elegancijom velikog autora: naime, ovo je produkcijski i autorski gledano srpski film, ali suštinom je svojom hrvatski film. Nevolja je tu karakteristično hrvatska, a hrvatska je u filmu i patnja. O patnji i nevolji Radivoje Andrić govori na vedar način, jer Andrić je takav autor, uvijek vedar, s onom dozom osvajajuće nepretencioznosti. I kad tako govori o patnji i nevolji, svaki osjećaj samo biva naglašeniji. I biva istinitiji. “Leto kada sam naučila da letim” film je s čijom će se pričom identificirati mnogi u Hrvatskoj, čije je obitelji rascijepio rat. Što će ta identifikacija donijeti, ni to ne znam. Jer ovo je dječji film, a takvi filmovi ne zadobivaju auru moralne ispravnosti niti donose katarzu odraslima. Ili, možda, nisam u pravu. Možda ćemo ovaj put očima djeteta vidjeti ono što nismo vidjeli kao odrasli ljudi. Sofiju je odigrala beogradska djevojčica Klara Hrvanović, tako da je uspjela jednako superiorno iznijeti i dječju i odraslu priču. Još od Morena Debartolija u “Ocu na službenom putu” nisam u našim kinematografijama vidio tako jako dijete.

Premda se osim u srpskima film već prikazuje i u kinima Bosne i Hercegovine, “Leto kada sam naučila da letim” navodno će hrvatsku premijeru doživjeti tek u Puli. Šteta.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.