Life
3780 prikaza

Jergović o frontmanu 'Buldožera' : Posljednja smrt Marka Brecelja

1/10
Davor Višnjić/PIXSELL
Bio je duhovni vođa i autor u grupi Buldožer, u jednom od zauvijek najvećih i najostvarenijih jugoslavenskih bendova, vrlo ozbiljnom i estetski opasnom zajebantskom projektu

Mala dvorana opustjelog armirano-betonskog Doma mladih, neka je duboka i beznadna jesen, ili je to već zima, teška je magla pala i nikome se ne izlazi. Socijalizam je na vrhuncima svoga prirodnog, sobom zadatog sivila. Ali nigdje crvenih zastava da to naglase. U Maloj dvorani koncert drži Buldožerov odmetnik Marko Brecelj. Godina to može biti 1980. ili 1981. Manje nas je od dvadeset koji smo kupili karte, tako da je Mala dvorana golema, sasvim neprimjereno prostrana. Po kriterijima kakvi će u našim životima vladati za sve druge, osim za Marka Brecelja, koncert je čista propast. Prema Breceljevim kriterijima, bilo je sasvim dovoljno tih dvadesetak klinaca koji su za njega znali, među kojima najstariji, vjerujem, nije imao više od osamnaest godina, da dva sata svira, pjeva i luduje te da, po onodobnim komitetskim mjerilima, širi neke opasne kontrarevolucionarne ideje. Te večeri, na jednom od važnijih koncerata svoga novovalnog i pankerskog odrastanja, naučili smo da brojnost publike i popularnost u zajednici nije nikakvo mjerilo u onome za što smo se kao klinci tako snažno zainteresirali. Ovo će mi saznanje u životu biti vrlo važno. Kad sam se ozbiljno počeo baviti književnošću, negdje sam u pozadini svih svojih ambicija i ideja o uspjehu imao nas dvadeset s koncerta velikog Marka Brecelja. Pritom, on te 1980. ili 1981. nije bio nekakav predestinirani gubitnik, tip čije hermetične ideje nitko ne može razumjeti, nego je prethodno bio velika rock zvijezda. Istina, na jedan malo drukčiji i pomaknuti način. Bio je duhovni vođa i autor u grupi Buldožer, u jednom od zauvijek najvećih i najostvarenijih jugoslavenskih bendova, vrlo ozbiljnom i estetski opasnom zajebantskom projektu, koji je domaću rock kulturu izveo iz rane faze, obilježene doslovnim prepjevima, imitacijama zapadnih uzora, naivnim crossoverom rock’n’rolla i festivalskih zabavnjaka, teatralnim hipicima i pastirima i pastirskim gunjevima. Ono što je Goethe za njemačko pjesništvo i književnost, to je Buldožer za jugoslavensku rock kulturu, a pogotovo za novi val i punk. Ispod Buldožerova plašta i iz Breceljeva šinjela izašli su svi oni, skupa s nama, njihovom publikom. A još prije toga, prije nego što će doći u Buldožer, Marko Brecelj snimio je solo album “Cocktail”. Ta ploča s devet pjesama - od kojih će neke izvoditi praktično do kraja karijere - objavljena u izdanju Založbe kaset in plošč Radio televizije Ljubljana, bila je i ostala među najzanimljivijim artefaktima naše elitne i popularne kulture iz godina kad se socijalizam već sasvim otvorio prema svijetu. “Cocktail” je, uz jednu još stariju ploču, “Odpotovanja” Tomaža Pengova, objavljenu 1973. vjerojatno bila materijalno najvrednija stvar u mojoj predratnoj kolekciji gramofonskih ploča, a o njezinoj mnogo većoj emocionalnoj vrijednosti ne bih ni govorio. Uz “Ulicu talcev” Janija Kovačiča i “Ikebanu” Lačnog Franza, “Cocktail” i “Odpotovanja” činile su temelj i začetak moje gramofonske slovenistike. Premda je jugoslavenska rock scena bez ikakve sumnje bila jedna i jedinstvena, slovenski je njezin fragment bio najzačudniji i po načinima svoga nastajanja posve apartan. Naime, i Brecelj, i Pengov, i Kovačič, a onda i mnogo mlađi Predin i Kreslin, zajedno s podužim nizom pratitelja, epigona i autentično vrijednih, ali ovdje nespomenutih autora, bili su pjesmari, pjesnici, trubaduri i svirači koji će snažno obilježiti desetljeća rock kulture, ali su u osnovi postojali i mimo nje. I da se rock nikad sa Zapada nije probio u Jugoslaviju, Brecelj bi bio isti Marko. I još nešto tu je važno za reći: svi oni su, na različite načine i u različitoj mjeri, bili avangardisti ili neoavangardisti. A Brecelj će to ostati od početka do kraja. Marko Brecelj je poput grupe OHO ili, mnogo još prije OHO-a, poput Gorgone i Zenita dosljedni nonkonformist, protivnik svakog mainstreama i svake uredno dovršene, umirene i umivene umjetničke i društveno-političke strukture. I pritom, dosljedno, sam protiv svih. I dosljedno, savršeno ravnodušan prema tome nastupa li pred dvadeset klinaca ili pred dvadeset tisuća ljudi.

 | Author:

Ali vratimo se još na početak i na Breceljev “Cocktail”. Što je na tom albumu tako neobično? Nešto što Marko Brecelj više neće imati prigode, a možda ni želje i volje ponoviti. Pjesme napisane izvan svih standarda epohe, lirsko-epski fragmenti, istodobno lišeni i lirskih uljepšavanja i epske raspričanosti i fabularnosti. To su epski fraktali, usitnjeni dijelovi nekih imaginarnih pripovijesti, koji istodobno podsjećaju na neka remek-djela beogradskoga nadrealizma, na Kosovela, na Šalamuna i ni na što od svega toga... Istodobno, Brecelj ima veliki talent za melodiju, umio bi on napisati popularni hit, pa se s tim umijećem vrlo zavodljivo igra, navodeći one koji ga sredinom sedamdesetih protežiraju na posve krivi trag. On je autentični umjetnik među mladim pop glazbenicima. U vrijeme snimanja “Cocktaila” dvadeset tri su mu godine. A za prvog suradnika, aranžera, te praktično i glavnog kreatora zvučne slike ima, ni manje ni više, nego Bojana Adamiča. Čuveni dirigent, akademski glazbenik, autor velike namjenske glazbe za film, simfonijskog zamaha, jugoslavenski Dimitri Tiomkin, autor muzike za “Valter brani Sarajevo”, stari partizan, ali i osnivač prvoga slovenskog prijeratnog swing sastava, Adamič je u vrijeme “Cocktaila” već prevalio šezdesetu preko leđa, i na vrhuncu je društvene i umjetničke slave. On je, barem prema svom formacijskom položaju u službenoj jugoslavenskoj kulturi, potpuni antiavangardist, dekadent i natražnjak. No tako je samo ako ljude mjerimo po njihovim formacijskim položajima. Ustvari, Adamič je drski genij, koji je od “Cocktaila” stvorio jedno od svojih važnijih djela. Ostajući u pozadini, dajući mladom Brecelju neku ludu potku i podlogu, igrajući se pomalo slovenskog Šostakoviča, Adamič je stvorio ploču na koju sam pazio kao na oko u glavi i nisam je često stavljao na gramofon, da mi se ne ošteti, jer sam znao, bio sam siguran, da se nikad neće ponovno objaviti. (Da, u neka nova vremena izašao je CD s “Cocktailom”, ali nisam imao interesa. Digitalni zvuk uvreda je za kolaboraciju Brecelja i Adamiča).

 | Author:

Album je po izlasku doživio priznanje službenih struktura, iako se na zaostaloj slovenskoj i jugoslavenskoj sceni zatekao sasvim izvan konteksta. Marka Brecelja častili su za “Cocktail” Nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, vrlo prestižnom, premda pomalo i kontroverznom nagradom za omladinska pregnuća u kulturi, nakon čega se on s Borisom Beleom i drugovima udružio u Buldožer. U bendu je ostao nekoliko godina, sudjelovao je u stvaranju tri najvažnija Buldožerova albuma, među kojima je treći soundtrack za film “Živi bili pa vidjeli”, nakon čega se zauvijek razišao s Beleom i ekipom. O razlozima nikad nije govorio, ali je do kraja života pomalo ljutito reagirao na spominjanje Buldožera. Ispravnije je ne pretpostavljati što je bio stvarni razlog odlaska Marka Brecelja iz grupe koju je stvorio i u kojoj je u kreativnom i idejnom smislu bio najvažniji član, ali slobodni smo konstatirati razlike u temperamentima i umjetničkim izrazima dvojice najvažnijih članova Buldožera. Boris Bele, drugi autor, također vrlo darovit, obrazovan i pametan čovjek, te veliki umjetnik i zaslužnik slovenskog i jugoslavenskog rocka, također silno duhovit tekstopisac i performer, za razliku od Brecelja, nije bio čovjek koji će stvarati za dvadesetoricu klinaca. Bele je čovjek velike pozornice, muzički producent, organizator i direktor, vizionar i kroničar, te u svakom pogledu vrlo društvena životinja... A da bi čovjek bio društven i da bi bio voljen, on mora činiti kompromise. Kompromis je ono što svaki mainstream razlikuje od avangarde. Kompromis je ono zbog čega se svaki avangardist na kraju smrtno zavadi s najboljim prijateljem.

Marko Brecelj | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

Kad je Marko Brecelj svirao svoju akustičnu gitaru u Maloj dvorani sarajevskog Doma mladih, nastojeći je do kraja koncerta što više raštimati, imao sam četrnaest, možda i petnaest godina. Sljedeći put gledao sam ga, čini mi se da je to bilo u sarajevskoj Trasi, godine 1985. ili 1986. Za čovječanstvo četiri-pet godina, možda, i nije mnogo, ali za jugoslavenski novi val i punk te, još mnogo više, za nekoga tko je prije četiri, pet godina bio petnaestogodišnjak, to je možda i najdulji period u životu. U međuvremenu smo odrasli, odslužili smo vojsku - taj u sjećanju sve ogavniji dug domovini - upisali smo fakultete i nanišanili svoje živote prema budućnosti i prema vječnosti. Ništa se tu više nije moglo previše mijenjati. Odrastali smo u obične, pristojne i konzervativne ljude, koje će tek rat, koji još nismo ni slutili, vratiti u naša djetinjstva te na staze rane avangarde. Naziv tog Breceljeva koncerta, najavljenog vrlo skromno, na šapirografiranim crno-bijelim plakatima, veličine A4, polijepljenima svuda po gradu, bio je “Kontrolirano samospaljivanje”.

 | Author: Davor Višnjić/PIXSELL Davor Višnjić/PIXSELL

Umjetnik je izgledao kao čudovište. Jedva se vidio ispod neke strašne kosurine. Svirao je, izmjenjujući akustičnu s električnom gitarom, stare i nove pjesme. Bio je još bolji nego nekad. Ali sve to je bio uvod za završni čin, u kojemu se, protestirajući protiv, ne sjećam se više čega, polio po glavi nekakvom tekućinom i zapalio. Planula je tad Marku Brecelju glava, srce mi je zastalo od straha i užasa, osjetio sam prvi put taj grozni smrad čovjekove kose koja gori, ali sve se, zapravo, vrlo brzo završilo. Čini mi se da su ga ugasili ljudi iz osiguranja. Ili se ugasio sam. Od šoka nisam mogao biti siguran.

 | Author: Marijan Sušenj/PIXSELL Marijan Sušenj/PIXSELL

Često će kasnije, pa sve do najnovijih dana, Brecelj ponavljati performans s kontroliranim samospaljivanjem. Uvijek će iza toga biti neki proces. Kose će biti sve manje, ali publika će kontinuirano rasti. Visoka kultura ima tu sklonost i to umijeće da svakog avangardista pretvori u visokorentabilnog i vrlo isplativog ridikula. S Breceljom živim to nisu mogli napraviti, ali sad im je Brecelj mrtav, pa na raspolaganju imaju cjelokupno njegovo djelo. Bog zna koliko će tek sad vrijediti originalni “Cocktail”, bez kojeg sam, kao i bez Pengova, Kovačiča i “Ikebane”, ostao nakon što je nepoznat netko opustošio moju zbirku. (Do “Ikebane” sam, zahvaljujući mom prijatelju Zoranu, ponovno došao.) Smrt nas oslobađa mušičavosti velikih umjetnika. Oslobađa nas njihove principijelnosti. Marko Brecelj bio je najispravniji i najprincipijelniji umjetnik našeg doba. Poput Buldožera rušio je komunizam i rugao se revoluciji i njezinim svetinjama. Nakon preokreta, rušio je ono što je zatim nastalo, rugajući se kontrarevoluciji, naciji i njezinim svetinjama. Uvijek je bio na strani slabijih. I nikad nije zatajio, nikad nikoga nije prešutio. Bio je učitelj generacija koje su ga htjele čuti. Možda je nečemu naučio svih dvadesetoro ljudi na svijetu. Posljednji avangardist. Gospodar samoće. Prije nekoliko mjeseci raširila se vijest o njegovoj smrti. Tad se našao u prilici doživjeti nešto što samo rijetki dožive: svijet nakon vlastite smrti! Nije bio fasciniran. Kad je ponovno objavljeno da je umro Marko Brecelj, nije to više bila ona smrt. Sad je to bio običan događaj u umjetničkom stvaralaštvu ovog neobičnog čovjeka. Posljednja smrt Marka Brecelja, još jedno kontrolirano samospaljivanje.