Jergović o frontmanu 'Buldožera' : Posljednja smrt Marka Brecelja

Mala dvorana opustjelog armirano-betonskog Doma mladih, neka je duboka i beznadna jesen, ili je to već zima, teška je magla pala i nikome se ne izlazi. Socijalizam je na vrhuncima svoga prirodnog, sobom zadatog sivila. Ali nigdje crvenih zastava da to naglase. U Maloj dvorani koncert drži Buldožerov odmetnik Marko Brecelj. Godina to može biti 1980. ili 1981. Manje nas je od dvadeset koji smo kupili karte, tako da je Mala dvorana golema, sasvim neprimjereno prostrana. Po kriterijima kakvi će u našim životima vladati za sve druge, osim za Marka Brecelja, koncert je čista propast. Prema Breceljevim kriterijima, bilo je sasvim dovoljno tih dvadesetak klinaca koji su za njega znali, među kojima najstariji, vjerujem, nije imao više od osamnaest godina, da dva sata svira, pjeva i luduje te da, po onodobnim komitetskim mjerilima, širi neke opasne kontrarevolucionarne ideje. Te večeri, na jednom od važnijih koncerata svoga novovalnog i pankerskog odrastanja, naučili smo da brojnost publike i popularnost u zajednici nije nikakvo mjerilo u onome za što smo se kao klinci tako snažno zainteresirali. Ovo će mi saznanje u životu biti vrlo važno. Kad sam se ozbiljno počeo baviti književnošću, negdje sam u pozadini svih svojih ambicija i ideja o uspjehu imao nas dvadeset s koncerta velikog Marka Brecelja. Pritom, on te 1980. ili 1981. nije bio nekakav predestinirani gubitnik, tip čije hermetične ideje nitko ne može razumjeti, nego je prethodno bio velika rock zvijezda. Istina, na jedan malo drukčiji i pomaknuti način. Bio je duhovni vođa i autor u grupi Buldožer, u jednom od zauvijek najvećih i najostvarenijih jugoslavenskih bendova, vrlo ozbiljnom i estetski opasnom zajebantskom projektu, koji je domaću rock kulturu izveo iz rane faze, obilježene doslovnim prepjevima, imitacijama zapadnih uzora, naivnim crossoverom rock’n’rolla i festivalskih zabavnjaka, teatralnim hipicima i pastirima i pastirskim gunjevima. Ono što je Goethe za njemačko pjesništvo i književnost, to je Buldožer za jugoslavensku rock kulturu, a pogotovo za novi val i punk. Ispod Buldožerova plašta i iz Breceljeva šinjela izašli su svi oni, skupa s nama, njihovom publikom. A još prije toga, prije nego što će doći u Buldožer, Marko Brecelj snimio je solo album “Cocktail”. Ta ploča s devet pjesama - od kojih će neke izvoditi praktično do kraja karijere - objavljena u izdanju Založbe kaset in plošč Radio televizije Ljubljana, bila je i ostala među najzanimljivijim artefaktima naše elitne i popularne kulture iz godina kad se socijalizam već sasvim otvorio prema svijetu. “Cocktail” je, uz jednu još stariju ploču, “Odpotovanja” Tomaža Pengova, objavljenu 1973. vjerojatno bila materijalno najvrednija stvar u mojoj predratnoj kolekciji gramofonskih ploča, a o njezinoj mnogo većoj emocionalnoj vrijednosti ne bih ni govorio. Uz “Ulicu talcev” Janija Kovačiča i “Ikebanu” Lačnog Franza, “Cocktail” i “Odpotovanja” činile su temelj i začetak moje gramofonske slovenistike. Premda je jugoslavenska rock scena bez ikakve sumnje bila jedna i jedinstvena, slovenski je njezin fragment bio najzačudniji i po načinima svoga nastajanja posve apartan. Naime, i Brecelj, i Pengov, i Kovačič, a onda i mnogo mlađi Predin i Kreslin, zajedno s podužim nizom pratitelja, epigona i autentično vrijednih, ali ovdje nespomenutih autora, bili su pjesmari, pjesnici, trubaduri i svirači koji će snažno obilježiti desetljeća rock kulture, ali su u osnovi postojali i mimo nje. I da se rock nikad sa Zapada nije probio u Jugoslaviju, Brecelj bi bio isti Marko. I još nešto tu je važno za reći: svi oni su, na različite načine i u različitoj mjeri, bili avangardisti ili neoavangardisti. A Brecelj će to ostati od početka do kraja. Marko Brecelj je poput grupe OHO ili, mnogo još prije OHO-a, poput Gorgone i Zenita dosljedni nonkonformist, protivnik svakog mainstreama i svake uredno dovršene, umirene i umivene umjetničke i društveno-političke strukture. I pritom, dosljedno, sam protiv svih. I dosljedno, savršeno ravnodušan prema tome nastupa li pred dvadeset klinaca ili pred dvadeset tisuća ljudi.