U posljednjem, nedovršenom romanu Mirka Kovača, u autobiografskoj mistifikaciji naslova “Vrijeme koje se udaljava”, negdje pri samom početku, u jednom od poglavlja u kojima opisuje snalaženja glavnog junaka u velikom gradu, visprenog dječarca pristiglog iz istočne Hercegovine, postoji scena u kojoj opisuje dunavske čarde, iz kojih će u naše vrijeme izniknuti cijela jedna ugostiteljsko-estradna supkultura, zbog koje je našim ljudima tako milo putovati u Beograd: “Nakon te kratke avanture kroz divljinu, dočekao me dašak civilizacije, ugledao sam sojenice na drveću, šatore, mnogo izletnika i dima, te i dugačku pješčanu plažu, ali ono što me najviše obradovalo bila je prekrasna čarda na dijelu obale gdje pristaje skela. Čarda je jednim svojim krakom zadirala u rijeku, tu se oslanjala na debele potporne balvane, dok se veći njezin dio nalazio na kopnu. Bio sam gladan, pa sam pohitao u čardu, iako još ne bješe vrijeme ručka. Bilo je dvoje-troje gostiju, stojeći su pili rakiju blizu kotlića koji su iznad vatre visjeli na verigama. Sjeo sam za stol lijevo od podija gdje su stajali glazbeni instrumenti. Na lamperiji uza sami stol bilo je uokvireno nekoliko fotografija poznatih pjevača i muzičara, svih onih koji su navečer gostovali u ovoj Adi čardi; među njima je bio i moj kavanski znanac s velikim ustima i zlatnim prstenom pečatnjakom na ruci Zvonko Bogdan; njegovu pjesmu Na Dunavu ima čarda, volio je Antonio, Romeov brat. Kuhar s kotlićem u ruci zastao je pokraj mene i rekao da je taj stol navečer rezerviran za umjetnike, a ja sam odmah uzvratio da je sada podne i da ne kanim ostati do navečer. On mi je poturio kotlić pod nos, pomiriši, rekao je i smijući se udaljio prema kuhinji”.
Samo na tom jednome mjestu u knjizi Kovač spomene Zvonka Bogdana, ali opis je upečatljiv - velika usta i zlatni pečatnjak. Doista, tako je izgledao mladi Zvonko, koji je sredinom sedamdesetih, praćen orkestrom Janike Balaša, osvajao ekrane naših ustitralih crno-bijelih televizora. Novogodišnji program započinjao je u osam, nakon posljednjega televizijskog “Dnevnika” u godini, potrajao bi do kasno u noć, a onda se reprizirao sutra i prekosutra, da bi se još dugo kroz godinu njegovi fragmenti emitirali umjesto intermezza i predaha, kao međutci između emisija i kao svojevrsni metafizički podsjetnici da živimo u vremenu Zvonka Bogdana i tog malenog i okruglog madžarskog primaša, koji našu socijalističku svakodnevicu ispunjavaju pjesmama o našoj imaginarnoj prošlosti, punoj kočija i kočijaša, konja, djevojaka i mladića, čardi, krčmi i kafana u kojima već stari i nemoćni ispovijedamo svoje redom nesretne ljubavi, propuštene prilike i prokockane živote. Kao i u svakoj drugoj socijalističkoj zemlji, potekloj iz njedara velikoga Sovjetskog Saveza, naglašena je bila važnost folklora i narodne kulture. U folkloru bila je šifra sklada među narodima i prava svake nacije da ima sebe i da pamti svoje korijene. Ali ono što je pjevao Zvonko Bogdan nije se doživljavalo kao folklor, jer nije, u toj projekciji kolektivnog duha, činilo razliku među narodima. Starogradska pjesma, kako se to tad zvalo, tretirana je kao svojevrsni prašlager ili kao muzika svih tih ravničarskih varoši, gradova i gradića od zapadne Slavonije preko Srijema, pa sve do sjevera Bačke i istoka Banata. Dok su se po selima, u brdima i planinama, kroz krv, suze, znoj i folklor rađale naše zbratimljene nacije, dok su po predgrađima radnici, s primišlju na Marxa i Lenjina, snivali da jednom postanu vlasnici sredstava za proizvodnju te uspostave diktaturu proletarijata, s kojom će započeti odumiranje države i tako će nastupiti i kraj povijesti, u tim se ušorenim varošima, na kaldrmama zaostalim od Turaka, u obijeljenim prizemnicama, u čađavim mehanama, među starim gradskim tvrđavama, odvijao jedan izvanhistorijski proces. Nastajala je tamo povijest srca, koja će zatim biti opjevana u starogradskim pjesmama. One će svoj smisao i sadržaj naći u glasu i karakteru Zvonka Bogdana. Da nije bilo njega, ili da ga je život odveo na drugu stranu, možda bi se starogradska muzika drukčije danas zvala i možda bi - ili sigurno bi bila razdijeljena i raspoređena među različitim nacionalnim folklorima.
Zvonko Bogdan uzdigao se u mitskog pjevača jedne kulture, u gospodara svih njezinih pjesama. Katkad bi, istina, u tom novogodišnjem televizijskom programu zapjevao sevdalinku ili bi na izvorniku, u duhu bratstva i jedinstva, pjevao madžarsku pjesmu, ali nekim čudom i one bi, čim ih Zvonko Bogdan pjeva, bivale starogradskim pjesmama. I još nešto bilo je tu zanimljivo: dok se u folkloru naših naroda i narodnosti uvijek jasno razlikovalo takozvano izvorno stvaralaštvo od novonapisanih i novokomponiranih te samim tim manje vrijednih pjesama, kod Zvonka Bogdana bivalo je nekako isto i jednakovrijedno i ono čemu se autor u vremenu izgubio, i ono što je živ čovjek napisao jučer. Interpretacija je te pjesme činila vječnim i starogradskim, takvim ih je činio njegov način. U tom je smislu Zvonko Bogdan naš Frank Sinatra. Pjevač nad pjesmama.
Mirko Kovač će, gledajući fotografiju na zidu čarde, ustvrditi da je na njoj njegov “kavanski znanac”. Međutim, mogli su se susresti i na beogradskoj dramskoj Akademiji, gdje je pisac studirao dramaturgiju, a pjevač glumu. Iako je to malo vjerojatno. Kovač je, ipak, bio četiri godine stariji. Ni jedan ni drugi nisu se predugo na Akademiji zadržali. Ponio ih je život, ili su to bili njihovi talenti, na različite strane. Istina, Kovač se dramaturgijom bavio, u kazalištu, na filmu, u književnosti, dok je Zvonko Bogdan dugo stasavao u onoga pjevača kojeg znamo. Da bi se ispomagao, na studiju je počeo pjevati po kavanama, što baš i nije bila najbolja preporuka pri preobražaju u akademskoga građanina. A nakon što je zapjevao u Unionu, čuvenom prijeratnom beogradskom hotelu i okupljalištu probrane boemske i intelektualne klijentele, bilo je jasno da od njega neće biti glumca. S početkom sedamdesetih započinje Bogdanova autorska i diskografska karijera, koja će ga vrlo brzo učiniti neusporedivim na cjelokupnoj domaćoj sceni. Od 1971. redovito je, uz Orkestar Janike Balaša, nastupao na Petrovaradinskoj tvrđavi, učinivši to mjesto kultnim.
Trideset i tri Isusove godine kasnije, nakon što mu srcem i utrobom protutnji vrijeme trideset i tri puta intenzivnije, prevratnije i krvavije nego što su trideset i tri obične ljudske godine, Zvonko Bogdan na Petrovaradinskoj tvrđavi nastupit će u sklopu Exit festivala. Tom gestom jedna je mladost pokušala uspostaviti vlastiti kontinuitet s nekom boljom tradicijom, a Zvonko Bogdan dobio je možda i najvažnije priznanje za ono što je u životu radio, ali, jednako tako, i za ono što nije radio.
U osamdesetima je neprestano snimao i nastupao. Osim što je bio amblematska pojava jedne subkulture, one koja se u televizijskom programu smještala između narodnog folklora i zabavne muzike, i bila je narodna na neki posve nejunački i urbani način, Zvonko Bogdan bio je jugoslavenski pjevač. Kad se 1991. zaratilo, učinio je što zapravo nije nitko drugi. Prestao je nastupati, iz poštovanja prema vlastitoj publici. Reći će da nije bio raspoložen za rad. I žalit će se na pirateriju: tko bi u takvim uvjetima pisao pjesme i pjevao. Uzmicat će pred velikim riječima i logikom nove epohe te će, umanjujući vlastiti značaj, činiti sve da ostane pjevač svih kojima je ranije pripadao. A pripadao je svima kojima je i pjevao. Do tog cilja, koji je za većinu drugih ostajao neostvariv, da ostane svima drag i pred svakim jednako velik, Zvonko Bogdan kretao se obilaznim i vrlo gospodskim putem, s krajnje neizvjesnim šansama da ikad tamo stigne. Oni kojima se čini da čovjekova čast nužno uvijek ima neke veze s novcima, reći će da Zvonko Bogdan nije bio siromašan i da mu se moglo i ne pjevati. Naravno, u pravu su. Cinici, pak, primijetit će da mu s takvim imenom i prezimenom nije u svakom trenutku ni bilo preporučljivo pjevati u Srbiji. Možda su i oni u pravu. Ali ono što je vječitim siromasima i cinicima, možda, već teže shvatiti jest da neki ljudi, eto na primjer Zvonko Bogdan, ponešto čine i slobodni od zvuka i smisla svojih imena i prezimena, a da druge nikakvo materijalno bogatstvo ni svi novci ovoga svijeta ne bi zaustavili da ne pjevaju kad pjevanju, možda, nije vrijeme ni mjesto. Nakon što su prošli svi ratovi, Zvonko Bogdan opet je zapjevao. Ali svima je zapjevao, ljudima s obje strane rova, koji je počeo zarastati u travu, i na obje obale Dunava, te naše granične rijeke, što poput arterije teče niz Europu, dijeleći njezino zavađeno tijelo.
Kad sam imao osam godina, u domu na Sepetarevcu dugo se vijećalo jesam li za muzičku školu, jesam li za klavir. Kućni konzilij, naime, što su ga činili moja mati, Nona i Nonin brat Rudolf Stubler, zvani Nano, izvrstan violinist, koji je između dva rata nastupao svirajući uz nijeme filmove, nikako se nije mogao usuglasiti bi li to za mene bilo mučenje, jer nisam dovoljno muzikalan, ili bi, kao i svi moji pređi, trebao naučiti taj barem jedan instrument, jer sam više nego dovoljno muzikalan. Problem se sastojao u tome što bih, zapjevam li po nalogu, zvučao jadno, jedva za prolaz. No kad bih pjevao za sebe, što sam kao mali dječak često činio, pjevao bih vrlo lijepo i točno te, što im je također bilo neobično, i vrlo glasno. Tako je odlučeno da se potajno, tako da ja ne saznam, u goste na Sepetarevac pozove profesor Mladen Pozajić, čuveni naš profesor i dirigent, inače pacijent mog oca, i da me on posluša i odluči može li me se dati na klavir. Do dana današnjeg, možda i najveća mi je životna blamaža, najveći moj sram i nešto što prešućujem sve ove godine, to da sam pjevao pred Mladenom Pozajićem. Oni su sjedili u dnevnom boravku, pili kavu i kobajagi razgovarali, a ja sam se u sobi igrao, pričao sam sa sobom, i u toj priči sam, kao što sam obično činio, i zapjevao. Pjevao sam Crvene makove, ali prestao sam čim je profesor kročio u sobu i ljubazno mi se obratio. Predložio mi je da zajedno pjevamo. Gledao sam ga zaprepašteno. Kao da mi hoće nešto jako ružno učiniti. I onda je nesretni Pozajić zapjevao pjesmu Zvonka Bogdana o kočijašu Jagri, a ja sam ga samo gledao i duboko ganut slušao, ali kad je profesor u, možda, malo preniskoj intonaciji stigao do onog: “Kasao, zastao, sa dušom se rastao, moj verni konj riđan”, nisam mogao izdržati, nego sam zaridao. Na što je Mladen Pozajić pobjegao glavom bez obzira iz moje sobe, a njih troje, koji su svo vrijeme stajali iza vrata, utrčali su unutra, sve vičući: “Miljenko, što ti je?”. Nije mi ništa, rekao bih im da sam znao i mogao, ali na tu pjesmu bi i kamen proplakao nakon što ju je jednom otpjevao Zvonko Bogdan. (To što nije moguće naći Zvonkovu snimku ove pjesme, i što se ni sam pjevač ne sjeća da ju je ikad snimio, ne igra nikakvu ulogu. Ovdje sam ja taj čija se sjećanja računaju, a njegov je glas u onoj pjesmi u kojoj ja čujem taj glas.)
Nije se nesretni Mladen Pozajić nakon toga naživio. Umro je 1979., a ako me se, sišavši sa Sepetarevca, ikad više sjetio, vjerojatno je sa žaljenjem pomislio da nisam normalan. Ali ne zato što nisam htio s njim zapjevati. Na kraju svih krajeva, odbio sam ići na klavir i nikad više nisam zapjevao. Osim na satovima muzičkog i u školskom horu, u koji sam, nažalost, dospio.
Ta pjesma o fijakeristu i njegovu konju bila je karakteristična za onodobni repertoar Zvonka Bogdana. Pisao sam o njoj, posvetivši svojedobno Zvonku Bogdanu jednu Subotnju matineju, ali prešutio sam cijelu priču o čuvenom našem dirigentu i sarajevskom profesoru Mladenu Pozajiću. Preveliki je bio sram koji me s tom pričom oblije. Ni danas nije taj sram manji, ali kako je ovih siječanjskih dana, godine 2022., veliki Zvonko Bogdan navršio osamdeset, dobar je povod da svoj sram udomim u priču, pa da ga konačno nestane.
Ali imao je on mnogo poznatijih, a onda i mnogo važnijih pjesama. Pritom, treba znati da kod velikih pjevača važne pjesme baš nikad nisu i poznate. Zar je ikom važna Sinatrina izvedba “My Way”? Takva, vjerojatno najpoznatija, premda baš nimalo važna, pjesma je “Osam tamburaša”, koja, otkako ju je Zvonko Bogdan prvi put otpjevao - a bilo je to, bit će 1975. ili 1976. - zvuči kao jedna od onih narodskih himni i evergreena s drugarskih večeri, koje se oduvijek pjevaju, odvazda postoje, i napisao ih je narod lično. I to neki narod koji živi na Petrovaradinu. Istina je, međutim, da je tekst “Osam tamburaša” napisao crnogorski slikar, nastanjen u Vrbasu, u Vojvodini, Ratko Šoć, a pjesmu je uglazbio drugi rođeni Crnogorac, odavno već pokojni kompozitor Milorad Minja Vučetić. Ali od te pjesme možda ništa ne bi bilo, ili bi i danas postojala kao što postoje tolike druge jednom ispjevane pjesme koje više nitko ne pjeva, da je nije otpjevao Zvonko Bogdan, i da kroz njegov glas i um ta pjesma nije odmah postala ono što je i danas: artefakt jedne epohe i njezine svakodnevice, materijalno kulturno dobro jedne kontinuirane civilizacijske propasti. Refren je to koji, vjerujem, znaju maltene svi govornici ovoga jezika: “Zaustavite Dunav i kazaljke stare/ To je pesma moja i pesma moje drage/ Nek’ me svuda prate s pesmom rujna vina/ Osam tamburaša s Petrovaradina”. Pri posljednjoj inkantaciji i čaranju, usporivši melodiju, Zvonko Bogdan diže onu ruku s pečatnjakom, zamahuje njome prema svom primašu i mijenja posljednje riječi refrena: “Nek’ me svuda prate s pesmom rujna vina/ Osam tamburaša Janike Balaša”. A Janika, mrtav je već skoro 35 godina, uopće nije Balaš, kako ga cijeloga života zovemo, nego je Balaž, ili preciznije i po madžarski, on je Janika Balázs. Što se tiče važnih pjesama Zvonka Bogdana, izbor tu je širok i vrlo osoben. Mogao bih ići od čovjeka do čovjeka, među ljude koji su mi važni, pa svakoga pitati isto: koja je tebi najvažnija pjesma Zvonka Bogdana. Među tri najvažnije meni dugo je “Već odavno spremam svog mrkova”. Kao, uostalom, i ona, već spomenuta, kojom me, dječaka, rasplakao profesor Pozajić. Sve to i nekako, ali kad Zvonko Bogdan zapjeva “Vino pije Dojčin Petar, varadinski ban”, meni srce namah staje i ja se od derta kamenim. U toj pjesmi, kad je Zvonko Bogdan pjeva, sažme se sudbina čovjekova, kao u cijelom romanu. I to velikom romanu. Pritom, riječ je o pjesmi koja je posve izvan onoga što smo nastojali objasniti pod pojmom starogradske pjesme. “Vino pije Dojčin Petar” pjesma je šaljiva, muška i prilično glagoljiva. Od naše je kajde, sva čežnjiva, ali nije od naših krajeva. A onaj posljednji stih u pjesmi, koji se i ne mora otpjevati, ali se zna, zvuči kao da je oduvijek i kao da će sad iz njega poteći priča. Ovako Dojčin Petar odgovara kralju Matiji Korvinu: “Ne karaj me, kralj Matijaš, zemlje gospodar,/ da s’ ti bio u krčmara u koga sam ja,/ popio bi više dukat nego što sam ja,/ jošte k tome cjelu Peštu i po Budima/ jer su ljepe Peštankinje, Bog ih ubio!”. Ali kako se drama teksta razlikuje od drame pjevane pjesme, koja je i kraća i jezgrovitija, tako će Zvonko Bogdan otpjevati nešto drugo, a sve Peštankinje, koje Dojčin Petar melankolično zaziva, ipak svesti na jednu. Ali jedno je što on pjeva, a nešto sasvim drugo što slušatelj u pjesmi čuje...
Iako je zašao u godine kad se svode računi i kad muškarci njegovih godina kunjaju po akademijama ili se griju uz peći na drva, rješavaju križaljke i prepravljaju oporuke, Zvonko Bogdan nastupa kao što je nastupao i osamdesetih. Na sve strane ga je: tamo gdje se zaslužnim estradnim starinama odaju počasti, u koncertnim dvoranama u kojima, uz koncerte umjetničke glazbe i simfonijskih orkestara, nastupaju samo oni koji su zadužili nacionalnu kulturu, ali i po salašima i privatnim sijelima, na svadbama, rođendanima i u malim seoskim dvoranama, gdje pjeva nekom običnom svijetu kojemu je najveća životna želja i ostvarenje svih ambicija da mu jednom Zvonko Bogdan privatno zapjeva. Odavno on nema nikakve egzistencijalne potrebe, ako ju je ikad i imao, za takvo što. Vlasnik je nekih vinograda i nekakve vinarije, pod njegovim se imenom prodaju dobra vina. A još donedavno sudjelovao je i u kasačkim utrkama, imao je, a možda i dalje ima, svoje konje. U pjesmama Zvonka Bogdana zapravo najviše je konja. Mnogo ih je više nego ljudi. Te pjesme snažno su amblematsko obilježje međusobno zavađenih naroda i nekih otužnih, sjekirom rascijepljenih zavičaja. On čini cjelinu slavenskoga dijela panonske ravni, tu između četiri velike europske rijeke: Dunava, Drave, Tise i Save.
Negdje sam pročitao da je državljanin Srbije i Madžarske. Prije nekoliko godina, za redovitih sezonskih prijepora oko bunjevačkog identiteta i podjele ljudskih duša između Srba i Hrvata - jer svaki čovjek na Zemlji mora biti ili Hrvat ili Srbin - Zvonko Bogdan izjavio je da on nije Hrvat, nego je Bunjevac, a Bunjevci su po njegovu osjećaju poseban narod. Srbima to bi milo, jer što je Hrvata manje, to je srpskog čovječanstva više. Hrvate je to zapeklo, jer ako se čovjek ne osjeća Hrvatom, to znači da su ga Srbi posrbili te su na putu da posrbe cijeli svijet. I tad sam, s nekim dubokim žalom, pomislio da smo upravo ostali bez Zvonka Bogdana, jer će ga se sad kao izdajnika nacionalne stvari u naše ime odreći. Ali nije se dogodilo ništa. Ili se dogodilo nešto što se u nas ne događa: oni koje je zapeklo u trenutku su se presabrali pa su shvatili da bi odričući se Zvonka Bogdana ostali bez nečega što je mnogo veće od jednog čovjeka i njegovih građanskih opredjeljenja. Ostali bi bez sebe, velikog dijela svoje kulture, svojih uspomena i svoga života. A zašto? Samo zbog simbola, amblema i zastava. Samo zato što čovjek na različite načine osjeća svoje pripadnosti, svoje prisutnosti i odsutnosti, samo zato što mu sadržaj riječi mi, moje, naši stalno izmiče, dok ga on uzalud pokušava ušarafiti u dušu. Nije duša od čelika pa da se u nju nešto zašarafljuje. Ispada to, rasipa se i mijenja za jednoga života. Ali ono što se ne može promijeniti jest da sam sebi određuje što je njegovo. To mu ne određuju drugi. I ono što je još nečije, to je i moje. Po tome se kultura, po tome se na koncu i sama pjesma, razlikuju od zemlje, zida, kuće i avlije. Nikad ti drugi ne određuje koja je pjesma tvoja niti koji je pjevač, pjesnik, slikar i muzičar tvoj. To je, dragoviću, nešto što odrediš sam, ali ne tako što se u ime fantoma nacije odričeš ovoga ili onoga. Tako je dobro, umirujuće i ispravno da nikom nije na um palo da se odrekne Zvonka Bogdana.
