Jergović o Zvonku Bogdanu: Pjevač podijeljene ravnice

U posljednjem, nedovršenom romanu Mirka Kovača, u autobiografskoj mistifikaciji naslova “Vrijeme koje se udaljava”, negdje pri samom početku, u jednom od poglavlja u kojima opisuje snalaženja glavnog junaka u velikom gradu, visprenog dječarca pristiglog iz istočne Hercegovine, postoji scena u kojoj opisuje dunavske čarde, iz kojih će u naše vrijeme izniknuti cijela jedna ugostiteljsko-estradna supkultura, zbog koje je našim ljudima tako milo putovati u Beograd: “Nakon te kratke avanture kroz divljinu, dočekao me dašak civilizacije, ugledao sam sojenice na drveću, šatore, mnogo izletnika i dima, te i dugačku pješčanu plažu, ali ono što me najviše obradovalo bila je prekrasna čarda na dijelu obale gdje pristaje skela. Čarda je jednim svojim krakom zadirala u rijeku, tu se oslanjala na debele potporne balvane, dok se veći njezin dio nalazio na kopnu. Bio sam gladan, pa sam pohitao u čardu, iako još ne bješe vrijeme ručka. Bilo je dvoje-troje gostiju, stojeći su pili rakiju blizu kotlića koji su iznad vatre visjeli na verigama. Sjeo sam za stol lijevo od podija gdje su stajali glazbeni instrumenti. Na lamperiji uza sami stol bilo je uokvireno nekoliko fotografija poznatih pjevača i muzičara, svih onih koji su navečer gostovali u ovoj Adi čardi; među njima je bio i moj kavanski znanac s velikim ustima i zlatnim prstenom pečatnjakom na ruci Zvonko Bogdan; njegovu pjesmu Na Dunavu ima čarda, volio je Antonio, Romeov brat. Kuhar s kotlićem u ruci zastao je pokraj mene i rekao da je taj stol navečer rezerviran za umjetnike, a ja sam odmah uzvratio da je sada podne i da ne kanim ostati do navečer. On mi je poturio kotlić pod nos, pomiriši, rekao je i smijući se udaljio prema kuhinji”.