Life
10666 prikaza

Jergović: Woody Allen - čovjek kojeg nije baš nimalo sram

Woody Allen i Soon Yi Previn
1/6
Alessia Paradsi/Press Association/PIXSELL
Prije nekoliko godina pisalo se o tome da američki izdavači u strahu od gubitka reputacije odbijaju izdati autobiografiju Woodyja Allena. A kad je ta knjiga napokon izašla, za nju više nije bilo interesa

U ono čudno i obespokojavajuće vrijeme kada su u Hrvatskoj sa samog državnog vrha zvijezde sapunica promovirane u prvoborkinje za ženska prava, na najžućim našim novinskim stranicama odvijala se, upravo poput sapunice, obiteljska afera Woodyja Allena. Ne kanimo ulaziti u tančine i u sitna crevca jednoga osobnog posrnuća u kriminal i u perverziju, koje, možda, to baš i nije, nego je riječ o jednom od markantnijih slučajeva planetarnog lova na vještice, preciznije vještce, pa ćemo samo reći da je Allena bivša supruga, i bivša njegova filmska muza Mia Farrow naoptuživala za poduži niz sagrješenja, uglavnom kriminalno-seksualne i emocionalno-nasilne naravi. A kako je u toj stvari danas optužba ravna osudi, pogotovu ako optuženi nije u stanju dokazati da je rođen bez penisa i prateće opreme, te da u stvari uopće nije muško, tako je Woody Allen godinama tretiran kao opasan muški delinkvent. Tako, i u toj mjeri da je sasvim u jednom trenutku bilo zaboravljeno to da je njegovo umjetničko, filmsko i književno djelo među nekoliko temeljnih artefakata poslijeratne euro-američke civilizacije. Ono što je za renesansu Dante, to je za fikciju New Yorka i Amerike, stvorenu u našim glavama, Woody Allen. Pa je istodobno zanimljivo i jezovito bilo pratiti kako antički zbor svastika i šogorica naživo kožu dere jednome od onih koji su stvarali naš svijet. Ovo što se u isto vrijeme oko Allenova imena odvijalo na našim stranama, bilo je samo pokazna vježba za ono što će se raditi kada se jednom pronađe takvoga domaćeg prijestupnika. Na Woodyju Allenu se, dozvolite da se izrazimo, šiljio kolac - da ipak izbjegnemo onu drugu, ekspresivniju riječ - za domaće slučajeve. Pritom, i strani i domaći imali su protiv njega vrlo zgodan argument iz sektora vrlo konzervativno shvaćenih porodičnih veza: Allen je, naime, zaveo djevojku koja mu je prethodno bila pastorka. Ustvari, bila je usvojeno dijete njegove bivše žene. Jedno u drugo su se zagledali, a zatim su jedno drugo u biblijskom smislu i spoznali, nakon što je Soon Yi Previn bila već uveliko punoljetna. Mia Farrow, gnjevna na bivšeg muža i autora najvažnijih filmova u kojima je igrala, namjerila je da uništi i njega i svoju usvojenu kćer, te je udarila iz svih sredstava i oružja.

 | Author: PROMO PROMO

Otpočetka ove bračno-razbračne afere ono što je djelovalo krajnje neuvjerljivo bilo je upravo to prekomjerno granatiranje od strane bivše žene. Može, naime, biti da je Woody Allen gad, može biti i da je seksualni prijestupnik (što, opet, nikada nećemo pouzdano znati, jer bi za pouzdano saznanje o toj stvari bilo nužno da ga Soon Yi za to optuži, a ne da to učini Soon Yijina bezdušna mama). Ali kad bi bilo istina sve što Mia Farrow pakuje svom nekadašnjem đuvegiji, Woody Allen bio bi najveći seksualni manijak u suvremenoj povijesti i jedan od najopasnijih seksualnih kriminalaca.

Što bi također moglo biti kad bi optužba bila konzistentna i koherentna, i kad je Mia Farrow ne bi postupno nadograđivala, pojačavala, nadopisivala, onako kako to iziskuje logika bračne i postbračne svađe, te žutih medija i sapunica, ali ne i logika zbilje. Recimo, optuživati ga da je zlostavljao vlastitu sedmogodišnju kćer - oko čega se vodio i sudski proces, u kojem je Allen oglašen nevinim, nikako ne može biti uvod u sljedeću kampanju optužbi da je oženio svoje posvojče. Biva, ako nije prošlo nešto što je monstruozno, možda će proći nešto što je manje monstruozno, ili nešto što je samo vrlo škakljivo i na samoj granici prihvatljivog i dopuštenog. Prije nekoliko godina pisalo se o tome da ugledni američki izdavači u strahu od gubitka reputacije odbijaju izdati autobiografiju Woodyja Allena. A kada je ta knjiga napokon izašla, u Hrvatskoj kao da za nju i za njezina autora najednom više nije bilo interesa. Osim jednog zanimljivog prikaza Nenada Polimca, nigdje ni glasa ni traga.

 | Author: Van Tine Dennis/Press Association/PIXSELL Van Tine Dennis/Press Association/PIXSELL

Prijevod je, ipak, objavljen, ali srpski, u Beogradu. Kod tamošnje je Lagune, bez velike larme, gotovo potiho, u prijevodu Stele Spasić, izašla knjiga naslova “Apropo ničega”. Napisana u jednom jedinstvenom poglavlju, te u simulaciji stilsko-sadržajnog i životnog kontinuiteta, knjiga je, zapravo, sačinjena od tri tematska bloka. Prvog autobiografskog, drugog autopoetičkog i trećeg, bloka Mia Farrow. Taj je, na žalost, najduži, i najmanje je zanimljiv. U njemu vrlo sumorno, izvan svoga prirodnog glasa, uglavnom bez humora i antiironije, odgovara na optužbe. I premda se trudi da prema bivšoj ženi, a onda i prema djeci koja čine njegovu krvnu ili emotivnu obitelj, bez obzira na to što im majka nikad nije dopuštala ikakve kontakte s njim, ostane dobar i u svakom smislu korektan, Woody Allen, ipak, zvuči kao jedan od dva očajnička glasa u beskrajnoj svađi bivših supružnika, koji su, razbivši atom svoje ljubavi, proizveli eksploziju tako strašne mržnje, što se, nevoljom njihove filmske i medijske slave, godinama širi svijetom. Da su obični ljudi, već bi tu netko nekoga ubio. O tome što on govori o njoj možete se obavijestiti tako što ćete iz Beograda naručiti knjigu, ili što ćete je pročitati u originalu. Ja vam to ne bih prepričavao. Čovjek iz trećeg tematskog bloka s Woodyjem Allenom iz prva dva bloka nema nikakve emocionalne, intelektualne, a reklo bi se ni stilske veze.

Woody Allen | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

Treći blok i kronološki, te po rasporedu u knjizi, nailazi nakon prva dva. Ali kako poglavlja ne postoje, i kako se pisac katkad vraća na prethodne teme i u prethodne svoje tonalitete, povremeno se ta dva različita Woodyja Allena susreću i miješaju. Jedan, koji je bio i ostao među nekoliko najvažnijih glasova našeg doba, i drugi, otužan, osumnjičen, bez autentičnog glasa. Woody Allen majstor je autobiografskog diskursa. U većini, a zapravo u svim svojim filmovima on varira vlastiti životopis i onoga jednog glavnog junaka, neurotičnog i slabog tipa s naočalama. Takvim ga vidimo i u filmovima u kojima sam on uopće i ne igra. U ovoj knjizi, ili u boljem njezinom dijelu, kao i u prethodnim svojim knjigama, Woody Allen sebe predstavlja praktično istim onakvim kakav je taj temeljni junak njegovih filmova. Čitatelju to godi, pogotovu što je takav Woody Allen gospodar autoironije, intelektualne anegdote i efektnog aforizma. On je taj temeljni svakodnevni intelektualac našega doba, neurotični flagelant i zajebant. Ali onda ta istost autora i njegova lika počinje stvarati nelagodu: je li zbilja moguće da je on taj, i da iza te fasade nitko drugi ne postoji? Tako se, malo-pomalo, čitatelj počinje pretvarati u Miju Farrow… Počinje sumnjati u autora koji je, zapravo, svoj vlastiti filmski i književni lik. Pritom, možda i najupečatljiviji, amblematski lik cjelokupne filmske povijesti nakon Charlieja Chaplina. O sebi on piše kao o univerzalnom neznalici, lijenčini i ograničeno talentiranom čovjeku, koji zapravo nijednu stvar u životu nije dovršio. Piše o čudovišnim rupama u svom obrazovanju i o svojim uglavnom nevaljanim filmovima, a čitatelju se čini da Woody Allen beskrajno uživa dok se tako tobože razotkriva, majstorski pronalazeći greške u onome što radi. Najzabavnije su, naravno, one stranice, a ima ih dosta, na kojima izruguje svoja ostvarenja u džez glazbi. Opisuje tako svoje pokušaje da imitira Sidneya Becheta, čuvenog saksofonista klarinetista, jednog od najvećih džezista prve polovice dvadesetog stoljeća: “Sedeo sam u svojoj sobi i svirao uz snimke Bešea a kasnije i Džordža Luisa. To mi je bio još jedan idol; uz njega i Džonija Dodsa, još jednog genijalnog klarinetistu, osećao sam da sam se konačno pronašao. Toliko sam uživao u tome da sam odlučio da život posvetim džezu. (…) Naivac kakav sam bio, nisam shvatao da u sebi nemam takvu genijalnost, da sam uprkos svem svom entuzijazmu i ljubavi prema muzici predodređen da budem samo beznačajna figura u muzici koju će slušati i podnositi zahvaljujući mojoj filmskoj karijeri i ni zbog čega što ima ikakve veze s džezom. Ipak, vežbao sam i to još uvek radim. Vežbam svaki dan i to s takvom posvećenošću da sam vežbao po zaleđenim plažama, u crkvama dok je moja filmska ekipa postavljala rasvetu, u hotelskim sobama posle posla, u ponoć u krevetu kad bih stavio ćebe preko glave da ne probudim ostale goste - i sve to da bih bio siguran da sam savladao melodiju. Ipak, bez obzira na to koliko dugo slušam muziku, čitam zanimljive priče iz života muzičara i duvam, duvam, duvam u različite usnike i jezičke, stalno tragajući za kombinacijom zahvaljujući kojoj ću bolje da zvučim, ja i dalje očajno sviram. Ostao sam na nivou vikend tenisera naspram Federera i Nadala. Žao mi je što moram da kažem ali jednostavno nemam to u sebi: sluh, ton, ritam, osećaj. Ipak, svirao sam pred publikom u klubovima i na koncertnim binama, u operama širom Evrope, pred velikim auditorijumom u Americi. Svirao sam na paradama u Nju Orleansu i tamošnjim barovima, na festivalu Džez heritidž i u Prezervejšn holu, sve to zato što mogu da se okoristim o svoju filmsku karijeru. Pre mnogo godina, Dotson Rejder, jedan duhoviti čovek, pitao me je dok smo večerali, ‘zar te nimalo nije sram?’”

Woody Allen i Soon Yi Previn | Author: Alessia Paradsi/Press Association/PIXSELL Alessia Paradsi/Press Association/PIXSELL

Eto, to je onaj Woody Allen kojeg čitatelj i gledatelj voli, i kojeg brani braneći tako svoj ukus, senzibilitet, način na koji pokušava artikulirati vlastitu slabost i nesavršenost. Zahvaljujući Woodyju Allenu muški komplesi nisu više u modi, kao što su bili u neka junačka vremena. Možeš biti slab, sitan i proćelav, okupljen oko svojih strahova i lišen ama baš svih Božjih talenata koji bi te doveli na bolji glas u društvu. Možeš se osjećati kao posve suvišna jedinka oko koje se okreće svijet - tako se, povjerujemo li mu - osjeća Woody Allen. I onda možeš sve te svoje slabosti učiniti vrlinom, samo ako znaš o njima govoriti tako da svatko pomisli: o, ja se ne bih tako usudio! ”Apropo ničega” zanimljiva je knjiga, namijenjena filmskim i književnim poštovateljima Woodyja Allena, nespremnim da ga bez ozbiljnih dokaza žrtvuju vlastitome moralnom komforu. Jednostavnije bi bilo, a i mnogo sigurnije, žrtvovati i njega i cjelokupno njegovo djelo. Jednostavnije bi bilo Woodyja Allena zamijeniti sapunicama. Ali kako čovjeku biti gluplji od sebe samoga? Mnogo je to teže nego biti pametniji od sebe.