Life
4067 prikaza

Jergović: 'Zbornica' je izvješće o stanju nacije

1/7
PROMO
Osim što je neobičan, a odličan film, “Zbornica” je onaj primjer društvene autorefleksije kakvu u zrelim kulturama donese ponekad neki važan roman, esej ili film

Film “Zbornica” nije dramaturški zaokružena cjelina. Gotovo da nijedna priča, unutar one velike priče, koja je ovdje započeta, nije konačno ni dovršena. I ništa što bi se na kraju moglo dogoditi, pa da gledatelj izađe iz kina ispunjen i zadovoljan, zapravo se ne dogodi. “Zbornica” je dvosatna savršeno ritmizirana forma. Slike, prizori, scene izmjenjuju se u ritmu kola, praćeni organiziranim, precizno kontroliranim žamorenjem. Drama koja započinje stalnim zaposlenjem nove pedagoginje, mlade, empatične i ambiciozne u mijenjanju svijeta u kojemu se upravo našla, ne vodi nikamo, osim što se neprestano vrti, poput onog šniclerovskog kola, u nizu svakodnevnih ponavljanja i socijalnih varijacija. Gledatelju kao da se neprestano najavljuje veliki rasplet, ili barem neki strašni događaj koji će dramu uzdići na novu razinu, ali sve to izostaje. Jedino što se mijenja nastup je glavne protagonistkinje, koju malo-pomalo drobi i preobražava zajednica koju ne uspijeva mijenjati.

 | Author: PROMO PROMO

Zbornica je beznadna, u zbornici nema i ne može biti katarze, kamera se po zbornici kreće unezvjerenim pogledom aktera, a film Sonje Tarokić sav je i u svakom trenutku okupljen oko lica, očiju i minimalne grimase nevjerojatne Marine Redžepović. To lice drži strukturu kola, ono nadomješta dramu koja će izostati, sve što se ne dogodi oko te mlade žene dogodit će se u njoj. Gledatelj nema nijednog trenutka problem s onim što gleda, iako većim dijelom gleda jedan neočekivan, skoro i nemoguć film. Ono što se u “Zbornici” gleda, kao da je viđeno i artikulirano špijunskim okom mobilnih telefona. Pakao škole je pakao opustošenih ljudskih srca. Svaki je kadar pretrpan. Svaki koji prikazuje samo zbornicu. Nastavnice, nastavnici, učiteljice, učitelji, roditelji koji se odnekud pojave i vječno su puni prigovora, misle da njihova djeca imaju pravo na nešto, pa vjeroučiteljica, časna sestra, koja mine prizorom u nekoliko navrata, a da joj nijednom ne čujemo glas niti na bilo koji način aktivno sudjeluje u zbivanjima. U jednom trenutku gledatelj koji ima minimalan pojam o socijalnoj dinamici glumačkog posla i filmskog seta zapitat će se kako je redateljica navela i nagovorila sve te ljude da rade ono što rade. Recimo, niz glumaca u ovom filmu sudjeluje samo u žamorenju, pojavljuju se u pojedinim kadrovima, nešto rade, aktivni su na način na koji su aktivni nastavnici u zbornici, ali oni tu nisu sporedni likovi, epizodisti, pa ni statisti. Neki među njima snimali su mnogo scena, u kojima se vrlo markantno pojavljuju, ali nemaju uloge u klasičnom smislu riječi. Ili imaju uloge s kojima gledatelj neće biti upoznat, jer oko kamere zaustavlja se na onim drugima. Oko kamere zaustavlja se na onima koji su Anamariji zbog nečega važniji. No gledatelj je pod dojmom da bi moglo biti i drukčije i da bi neko od onih depresivnih ženskih lica u pozadini moglo najednom preuzeti priču. Na kraju, takvi nagovještaji i postoje. Prepoznaju se u tom neprestanom žamorenju ili započinju kao epizode koje se zatim ne nastavljaju...

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Redateljica Sonja Tarokić Sandra Šimunović/PIXSELL

Ali kad smo kod Anamarije... Sve u filmu Sonje Tarokić ima svoju svrhu i smisao. Sve je živo i stvarno, pa tako i ime glavne junakinje. U načinu na koji ga pojedini protagonisti izgovaraju, a onda u načinu na koji ga izgovara školska ravnateljica, velika Nives Ivanković, cijela jedna je priča, koja proteče ispod filmske priče...

 | Author: PROMO PROMO

Djece u filmu o školi jedva da ima. Djeca su, osim problematičnog dječaka Lovre, nevidljiva. Ona su neprepoznatljiva i nerazaberiva masa i magma, koja kroz školu kulja. Djeca su u “Zbornici”, kao i u hrvatskom školstvu, pluralia tantum, za razliku od nastavnika, a pogotovu roditelja. Na roditeljskim ambicijama svijet ostaje. Djeca će taj svijet jednom, u dalekoj i neizvjesnoj budućnosti, preuzeti samo zato što je čovjek smrtan stvor i što se generacije na zemlji izmjenjuju. Dijete se može među djecom u školi razabrati samo ako je problematično. To je istina, i to Sonja Tarokić pokazuje.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Glumica Marina Redžepović Sandra Šimunović/PIXSELL

”Zbornica” djeluje kao artefakt nastao iz posljedice neke velike cjeloživotne traume ili opsesije. Postoje takve knjige, takvi romani i filmovi. Čitatelj poslije istražuje biografske veze piščeve s čudovišnom njegovom temom. Mora da su strašni bili brakovi Ingmara Bergmana kad je mogao snimiti sve one filmove, pa preko njih još i “Prizore iz bračnog života”, užasan alkoholičar morao je biti Malcolm Lowry pa da napiše roman “Ispod vulkana”. Ništa trezveniji nije bio ni John Huston, pa da pred kraj života po Lowryjevu romanu snimi film. Gledatelj se, na čas, pomalo i razočara, kad shvati da neki roman, ili neki film, ne može biti objašnjen preko autorove traume. Učini mu se da ga je autor prevario. U toj prevari je umjetnost. Sonja Tarokić nije radila kao školska pedagoginja, čini se da nikad nije bila zaposlena u školi, samo se, kaže, zainteresirala za temu. Čini mi se da je u nekoliko intervjua inzistirala na alegorijskoj strani “Zbornice”. Govorila je da to nije film samo o školi, nego da je to film o društvu. Mislim da je to nepotrebno i krivo. Ono što je doista važno u njezinoj priči tiče se temeljnog sloja priče, tiče se zbornice i škole. U alegoriju se ta priča uzdiže preko glazbene forme filma, preko kola, te preko folklorne matrice, koja se javi u nizu klasičnih prizora slikarske naive, podloženih glasovima folklornog ansambla Lado. Način na koji se, poput sinkopa, ove glazbeno-likovne sekvence pojavljuju u “Zbornici”, gledatelja će sjetiti Babajine “Breze”. Između folklorizacije priče u filmu Sonje Tarokić, kojom se “Zbornica” raspršuje u alegoriju vječne nam Hrvatske, i folklora u tom klasiku domaće kinematografije mogla bi se smjestiti cijela jedna poprilično uzaludna nacionalna povijest, kojom se rakovim korakom stiglo u neku buduću duboku prošlost. S tim da Sonja Tarokić tako divno prepoznaje tu bliskost između velike nacionalne tradicije, sublimirane u gesti i likovnoj perspektivi naivnog umjetnika, i naivnih dječjih vizija svijeta. Zbilja, država je u svom zlu djetinja stvar. Zbornica, međutim, nije djetinja, zbornica je mjesto očajničke odraslosti.

 | Author: PROMO PROMO

Školska hijerarhija i struktura, kakve prikazuje Sonja Tarokić, sa školom i zbornicom moga doba, nema nikakve veze. Prije četrdeset i kusur godina, kad je ovaj gledatelj išao u školu, zbornica je, uglavnom, bila tajno mjesto iz kojeg je proizlazio sav školski sustav. Ne samo da mi nismo mogli u zbornicu ući, nego u zbornicu nisu ulazili ni naši roditelji. Oni, pak, roditelji, bili su ponizni i skrušeni pred učiteljskom vlašću na posve jednak način na koji su pacijenti i njihova rodbina ponizni i skrušeni pred liječničkom vlašću. I to je, gledano iz današnje perspektive, bilo duboko ispravno. Školski ravnatelji bili su uglavnom nedodirljive figure mira i sabranosti. Oni su menadžerirali školskim sustavom i služili su za plašenje đaka: ako ne budeš poslušan, završit ćeš kod direktora! I, za razliku od današnjeg doba, školski ravnatelji nisu bili političke ni partijske figure. Školski pedagozi i psiholozi - a imali smo u svojim školama i pedagoga i psihologa - bivali su nevidljivo prisutni. Na hodnicima smo ih prepoznavali kao one koji su izvan hijerarhije i u koje se, zapravo, moglo imati povjerenja. Za razliku od nastavnika, nisu proizvodili autoritet. Nisu kažnjavali. Razbiješ li prozor pred očima pedagoginje, ona te neće prijaviti učiteljici. To sam doživio i toga se sjećam. Slični su u onodobnoj i ovodobnoj školi karakteri nastavnika. Gotovo da bih u većini likova iz zbornice Sonje Tarokić mogao prepoznati nekog od svojih nastavnika. Profesor povijesti, opasan i neugodan osobenjak, paranoik za kojeg je nemoguće znati u što bi se sve mogao razviti, hoće li nekog na kraju ubiti ili će ostati pitoma budala, kojeg je genijalno odigrao Stojan Matavulj, vječna je školska figura svih naših epoha. Ne radi svoj posao, ne predaje, ničemu đake ne uči, osim što im za cijeli život ostaje u glavi kao onaj neobičan i neočekivan karakter, kakav katkad naseli svakodnevicu. Iza njegova neispredavanog i nenaučenog predmeta često u glavi ostane cjeloživotni praznik, obrazovni nedostatak, ali nešto se, eto, naučilo o ljudima. Osim što je neobičan, a odličan film, “Zbornica” je onaj primjer društvene autorefleksije kakvu u zrelim kulturama donese ponekad neki važan roman, esej ili film. Iako “Zbornica” nije alegorija Hrvatske, ona jest svojevrsno “izvješće o stanju nacije”, ubačeno u školski “sandučić povjerenja”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.