Life
2484 prikaza

Jo Nesbo: U Hrvatskoj se osjećam kao kod kuće

1/12
Jens Kalaene/DPA/PIXSELL
Upravo je uspješno odradio slobodno penjanje sa svojim prijateljima iz HGSS-a u okolici Omiša, a porazgovarali smo o tome kako slaže svoje prioritete u svijetu obilježenom pandemijom i ratom u Ukrajini

Joa Nesbøa ne treba posebno predstavljati: s više od 50 milijuna prodanih knjiga prevedenih na više od 50 jezika svijeta, Nesbø je najuspješniji norveški književnik svih vremena, planetarno popularni pisac trilera, među kojima su najpoznatiji romani iz serijala čiji je glavni lik karizmatični policijski detektiv Harry Hole. Prije nego što je 1997. započeo književnu karijeru, Nesbø je do teške ozljede igrao nogomet za norveški prvoligaški klub Molde FK, radio kao slobodni novinar, vozio taksi, diplomirao ekonomiju i bio broker na burzi, proslavio se kao autor i frontmen pop rock benda Di Derre, pa se u svojim pedesetima zaljubio u slobodno penjanje te od tada kao strastveni planinar putuje svijetom i osvaja stijene. U međuvremenu je objavio niz knjiga, među kojima jednu nefikcijsku i pet knjiga za djecu, napisao dva romana pod pseudonimom Tom Johansen, kreirao televizijsku seriju, osvojio gomilu nagrada, a njegov serijal o Harryju Holeu protegnuo se na dosad objavljenih 12 nastavaka, od kojih je sedmi, "Snjegović" iz 2007., dobio 2017. i istoimenu filmsku inačicu s Michaelom Fassbenderom u glavnoj ulozi. Neprilagođeni detektiv krim policije u Oslu bez kojega povremeno ne može ni Središnja kriminalistička policija Kripos, Harry je prateći tragove zločina proputovao svijet - između ostaloga, put ga je u romanu "Spasitelj" (2005.) nanio i u Hrvatsku - uglavnom pritom teže izlazeći na kraj s alkoholizmom i raznim unutarnjim demonima, nego sa serijskim ubojicama. Kad smo ga posljednji put vidjeli, na posljednjoj stranici romana "Nož" (2019.), sjedio je u zračnoj luci Gardenmoen u Oslu razmišljajući o mjestima na kojima se čovjek može izgubiti i nestati. Odlučuje u doslovnom smislu svoj život staviti na kocku: baca kockicu koja se zakotrlja po šanku. Kamo je kockica odvela Harryja - Nesbø nam tad nije otkrio. No sad smo u 2022. i Harry se vratio: novi, trinaesti po redu nastavak serijala o Harryju Holeu pod naslovom "Krvavi mjesec" u Norveškoj izlazi u rujnu. Prošle godine Nesbø je objavio i dvije zbirke priča: "Stručnjak za ljubomoru" i "Otok štakora", koje je u Hrvatskoj objavio nakladnik Fokus, pod čijom je egidom objavljen pozamašan broj njegovih romana u nas i u čijoj je organizaciji ovaj neosporni kralj skandinavske krim fikcije proteklog tjedna boravio u Splitu i Zagrebu. Tim povodom, sa 62-godišnjim Nesbøm, koji je upravo uspješno odradio slobodno penjanje sa svojim prijateljima iz HGSS-a u okolici Omiša, porazgovarali smo o tome kako slaže svoje prioritete u svijetu obilježenom pandemijom i ratom u Ukrajini, o društvenim i kulturnim promjenama postpandemijskog svijeta, o Rusiji i Rusima, i naravno, o tome zašto je odlučio Harryja učiniti beskućnikom.

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Express: Kako ste, kako je prošao vaš boravak u Hrvatskoj? Ovdje niste prvi put - gotovo da bismo vas mogli smatrati svojim 'kućnim' norveškim piscem... Kako se vi osjećate kad ovdje dođete?

Meni je ovdje uvijek super, u Hrvatskoj se na neki način osjećam kao kod kuće. To možda ima neke veze s veličinom zemlje ili brojem stanovnika, jer je Hrvatska, kao i Norveška, relativno mala zemlja okružena velikim susjedima. Nismo isti, ali su naši mentaliteti vrlo bliski.

Express: Čitatelji neprekidno strahuju da bi Jo Nesbø mogao najaviti da se bliži kraju njegov serijal o detektivu Harryju Holeu. Međutim, vi ste već najavili novu, 13. knjigu, u kojoj Harryja nalazimo u Los Angelesu kao beskućnika. U prvoj sceni Harry se budi, otvara oči, pogled mu uzvraća mačka noseći miša u gubici... Ispričajte mi nešto o novoj knjizi! U kojoj je fazi? Kad joj se možemo nadati?

Nerado otkrivam bilo kakve pojedinosti iz svojih romana prije nego što knjiga izađe iz tiska, ali vam mogu reći sam početak priče. Na kraju prethodnog romana Harry bježi iz Osla, život mu je u rasulu, izgubio je ljubav svog života, nalazi se na aerodromu, promatra monitor s odlascima i dolascima aviona te razmišlja o različitim odredištima kamo bi mogao otići. Potrebno mu je da nestane, totalno se dezintegrira, loče do smrti - to mu je barem plan. Baca kockicu koja odlučuje gdje će to biti i završi - gdje? - u Los Angelesu, naravno, savršenome mjestu za takvo što. Tamo mu ispočetka nije lako, neko vrijeme čak živi i kao beskućnik. Ali njegov plan da se ubije alkoholom ipak mu ne uspije zahvaljujući susretu s jednom starijom gospođom, bivšom glumicom, koja ga, nakon što ju je izvukao iz nevolje s dilerima droge, uzima k sebi. Kad ga ponovno susrećemo, on živi kod nje pomažući joj sa svakodnevnim stvarima, kao neka vrsta sluge. Iako nije osobito mlad, ipak je mlađi od nje, a uz to i visok i plav, što njoj, naravno, imponira pa ga koristi i kao eskort kad ide na zabave. Tako da njegov plan da se polako ubije ne uspijeva. A onda se nešto dogodi i on se mora vratiti u Oslo, i tad počinje zaplet. Upravo sam u fazi završetka prve verzije rukopisa i sad ga uređujem - nikad nikome ne dam da čita moje rukopise prije nego što sam sasvim zadovoljan s njima. Kad završim, poslat ću ga na čitanje svojem uređivačkom timu u nakladničkoj kući u Oslu, što bi trebalo biti negdje sljedeći mjesec, tako da očekujem da će knjiga na norveškom izaći najvjerojatnije u rujnu.

 | Author: Slaven Branislav Babic/PIXSELL Slaven Branislav Babic/PIXSELL

Express: Jednom ste izjavili da zapravo još od treće knjige serijala - 'Crvendaća' iz 2000. - znate trasu kojom će se kretati i kako će završiti. Je li to istina? Što to znači za Harryjevu budućnost?

To je točno i to samo znači da Harry neće imati vječni život. Doduše, vjerojatno neće umrijeti od starosti... Ali tko zna?

Express: Najavili ste i novu knjigu u kojoj pišete o penjanju. Što novoga imate vi osobno za reći o penjanju?

U knjizi pišem o sebi i o tome zašto se penjem - jer zapravo ni sam ne znam zašto. Rekao bih da prema penjanju imam toplo-hladni odnos, koji čak malo više naginje prema hladnom jer se ja zapravo bojim visina. Penjanje je tako pomalo moj pokušaj istjerivanja unutarnjih demona, kontroliranja straha, koji je, naravno, iracionalan - kad se penjem, tako sam dobro osiguran da je šansa da ću pasti i umrijeti praktički zanemariva, za to bi se moralo poklopiti puno stvari. Ali svejedno se bojim, a možda čak pomalo i uživam u tom strahu. Da toga nema, vjerojatno se ne bih nikad počeo penjati. Ali pišem i o drugim penjačima, o Lynn Hill, američkoj penjačici koja je u osamdesetima osvojila The Nose na stijeni El Capitan, i o norveškom penjaču Hansu Christianu Dosethu, koji se popeo na Himalaju. Svim je penjačima zajedničko to da bez izuzetka žele osvojiti neki vrh. Mene intrigira pitanje - zašto? Zašto je toliko važno doći do vrha? Nije kao da ih tamo čeka netko tko će im čestitati, neće postati slavni niti će se obogatiti.

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Express: Vaša posljednja knjiga je 'Otok štakora i druge priče', u kojoj svaka od pet dužih priča čitatelje vodi u distopijski svijet bliže budućnosti u kojemu su se već ostvarile neke od aktualnih prijetnji čovječanstvu. Što vas je potaknulo da se s krimića prebacite na pisanje ZF-a i distopijskih priča?

Kad sam bio mlađi, moj je najdraži pisac i najveći idol bio Ray Bradbury, tako da sam ja zapravo odrastao na znanstvenoj fantastici. Ali ja sebe i ne vidim kao pisca određene vrste priča, nego priča općenito - sebe vidim prvenstveno kao pripovjedača. Počeo sam pišući stihove pjesama, prvo za bend jednih svojih prijatelja, pa onda za svoj bend. Zapravo sam kao pisac i počeo s kratkim pričama, koje nisam nikad planirao objaviti osim u studentskim listovima. Svoj prvi roman napisao sam kad sam već imao 37 godina. Objavio sam potom jednu zbirku priča 2000., nakon čega je uslijedilo dugo razdoblje romana, i sad sam se ponovno vratio kratkim pričama. No u međuvremenu sam napisao i niz knjiga za djecu. Tako da se ja zapravo čitavo vrijeme krećem u različitim žanrovima, nisam naprosto u nekom trenutku odlučio, OK, sad prestajem pisati romane i radim nešto skroz drugo. U tom su smislu te dvije zbirke za mene samo 'business as usual'. Meni je sve to jedno te isto - sve je pripovijedanje.

Express: U 'Otoku štakora' pišete o rasapu ljudske civilizacije koji je potaknula ili virusna pandemija, ili zloupotrijebljeno znanstveno otkriće, ili moć multinacionalnih kompanija, ili ljudska pohlepa, ili kombinacija nekih od tih faktora. Jeste li zabrinuti za sudbinu svijeta i budućnost ljudske civilizacije? Ostvaruju li se najcrnji scenariji?

Ja sam uvijek zabrinut. Moramo biti zabrinuti. Ljudska je povijest - povijest ratovanja. No moja generacija, barem u mojoj zemlji, ne zna za rat, mi smo svoj život proživjeli u miru, mi mir smatramo nečim normalnim. Čim nešto traje 20 godina, mi to na neki način dijagnosticiramo kao normalu i počnemo uzimati zdravo za gotovo. No iznenađujuće je koliko se brzo nešto što smo do jučer definirali kao 'normalno' može već sutra pretvoriti u svoju suprotnost. Jer mir zapravo uopće nije 'normala'; povijest čovječanstva obilježena je neprekidnim izmjenjivanjem - red rata, pa red mira, i sve tako, kao što se smjenjuju sunce i kiša. Ali danas je razlika u tome što mi raspolažemo većim nego ikad kapacitetima da u potpunosti uništimo sami sebe. Tako da, da! - moramo biti zabrinuti. U doba mojega odrastanja u 70-im godinama prošloga stoljeća glavna je briga bila opasnost od nuklearnog rata. To nas je najviše zabrinjavalo. No on se očito nije dogodio i 20, 30 godina kasnije mi se smijemo samima sebi jer smo se zbog tako nečega toliko brinuli. Ali postoje dobri razlozi za to zašto je krajem 60-ih i početkom 70-ih postojala psihoza oko mogućnosti izbijanja nuklearnog rata - sjetite se samo kubanske krize! Doista smo se nalazili vrlo blizu samouništenja i, kako god mi danas na to gledali, ta činjenica ostaje. Možda nije bilo baš tako dramatično kao što to prikazuju filmovi ili kao što piše u romanima, ali svejedno smo bili blizu i sasvim su sigurno postojali dobri razlozi za zabrinutost. Naravno, mi danas vjerujemo da imamo lidere koji će se na kraju dana ponašati racionalno. Međutim, to ovisi o tome što zapravo mislimo pod 'racionalno'? Uče nas da je pozadina rata uvijek ekonomska, da za rat moraju postojati racionalni razlozi vezani uz sve ono što se misli kad je riječ o osiguranju političkih interesnih sfera pojedinih zemalja. Tu svakako spadaju nafta i plin. Ali ne možemo, i ne bismo smjeli, podcjenjivati pitanje što je racionalno za pojedince koji žele ostaviti svoj trag u povijesti. Što je za njih racionalno? To su prilično zastrašujuće stvari, jer što kad je 'racionalna' ambicija nekog vođe izgraditi carstvo? A to se čak i ne odnosi samo na vođe, nego na sve ljude. U Rusiji je prije nekoliko godina provedeno jedno zanimljivo ispitivanje. Pitali su ljude u kojoj bi zemlji radije živjeli - u maloj zemlji s boljim standardom života ili u velikoj moćnoj zemlji s nižim životnim standardom, koje se njeni susjedi pribojavaju. I znate što je odabrala većina Rusa? Ovo drugo. Eto to je zastrašujuće i zato bismo se trebali brinuti jer to pokazuje da ono što je racionalno za jednu osobu ne mora nužno biti racionalno za drugu. Vjerujem da se mi općenito ponašamo racionalno, ali pitanje što to konkretno znači sasvim je nešto drugo.

 | Author: Elmar Kremser/DPA/PIXSELL Elmar Kremser/DPA/PIXSELL

Express: Koja je vaša dijagnoza sadašnjeg trenutka svijeta? Od čega nam prijeti najveća opasnost?

Moram priznati da ne znam i mislim da na to pitanje nitko ne zna odgovor. Stvari se prebrzo mijenjaju. Ali iako nitko ne zna odgovore, svi se uglavnom smatraju odličnim prognostičarima: iz neke sadašnje pozicije, spremni smo se zakleti da smo sve jako dobro predvidjeli, da smo zapravo točno znali što će se dogoditi, na primjer sad u Ukrajini. Ali ako ćemo biti iskreni, to nitko nije očekivao - tako nešto nitko nije mogao predvidjeti. Kad je Nixon u sedamdesetima išao u svoj slavni povijesni posjet Mao Zedongu, novinari su američke stručnjake pitali što misle, koji će biti ishodi toga sastanka. Sastanak se održao, dogodilo se što se dogodilo, i deset godina kasnije, ti isti novinari su te iste ljude zamolili da se prisjete što su odgovorili kad su ih prije deset godina pitali što će se dogoditi. Svi su odgovori bili provjerljivi, nitko nije namjerno lagao, ali svi su bili uvjereni da su odgovorili tako da su sve točno predvidjeli. A nisu, naravno. Ali mi tako pamtimo, uvijek mislimo da smo ono što se kasnije dogodilo na neki način ipak predvidjeli jer nam se jednostavno tako čini. Zbog toga moram biti iskren s vama - ili čak ne toliko iskren, koliko barem ne glup - i, kad me pitate što mislim da će se dogoditi, moram vam reći da ne znam, i mislim da ni stručnjaci ne znaju. Tako svijet funkcionira - mi zapravo ništa stvarno ne znamo.

Express: U naslovnoj noveli 'Otoka', postpandemijskom Amerikom vlada kaos dok ulicama gradova vladaju bande, a bogataši bježe na izolirane otoke. To je priča o kolapsu vladavine zakona, napisana prije nego što je svijet svjedočio napadu na Capitol Hill i aktualnoj pandemiji. U jednom ste intervjuu rekli da ju je inspiriralo davno putovanje u bivšu Jugoslaviju. Je li raspad Jugoslavije za vas izgledao kao kolaps civilizacije?

Raspad Jugoslavije djelovao je kao šok. Jedna zemlja koja se nama outsiderima činila solidnom i stabilnom odjednom se, niotkuda, kao iz vedra neba, raspala. Pa i u Jugoslaviji su ljudi bili iznenađeni brzinom kako se sve to odvijalo, kako se mijenjao mentalitet ljudi, atmosfera. Ljudi koji su danas jedni drugima kolege, prijatelji, suigrači u istom sportskom timu - svi zajedno, Srbi, Hrvati, Bošnjaci - šest mjeseci kasnije postaju jedni drugima snajperske mete. Čovjek se zapita - kako je to moguće? Mi mislimo da je naša civilizacija čvrsta, uzimamo zdravo za gotovo da su naša demokratska društva sigurna - živimo uvjereni da će se ono što je bilo jučer na vlas jednako ponoviti i danas i sutra. Ali sve je to samo iluzija, civilizacija je samo fasada koju uzimamo zdravo za gotovo. Moramo shvatiti da se sve može preko noći promijeniti, da je civilizacija nešto što moramo ponovno graditi i štititi iz dana u dan, čim ujutro ustanemo iz kreveta.

 | Author: Jens Kalaene/DPA/PIXSELL Jens Kalaene/DPA/PIXSELL

Express: Kreirali ste televizijsku seriju 'Occupied', politički triler u kojemu se opisuje stanje u Norveškoj nakon što ju je okupirala Rusija kako bi se domogla norveških prirodnih resursa. Serija je emitirana između 2015. i 2020., dakle davno prije invazije na Ukrajinu, što iz ove perspektive djeluje donekle proročanski. Norveška ima 198 kilometara dugu granicu s Rusijom. Brine li to Norvežane? Kako općenito Norvežani gledaju na rusku invaziju? Kako vi gledate na taj rat?

Norvežani na rat u Ukrajini općenito gledaju isto kao i ostatak svijeta, iako nas možda činjenica da s Rusijom dijelimo granicu čini malo više izloženima i ranjivijima. U 70-ima sam dvije godine proveo u vojsci, od čega dio stacioniran u blizini ruske granice, gdje mi je jedini posao bio pratiti što se događa s one strane i biti spreman uskočiti u rov i pucati u slučaju napada. I vjerojatno poginuti prvi dan. Na neki način, sad kao da smo se vratili u ono vrijeme.

Express: Prošlo je više od deset godina od najvećeg pokolja na norveškom tlu od Drugog svjetskog rata koji je počinio desničarski ekstremist u Oslu i na otoku Utoji. Koliko je danas snažna krajnja desnica u Norveškoj? Ima li u Norveškoj 'neonacista' koji bi mogli poslužiti ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu kao povod za invaziju?

Taj slučaj nije bio znak postojanja organiziranog pokreta ekstremne desnice, nego je bila riječ o izoliranom pojedincu koji je uspio provesti u djelo svoj naum. Takvih je luđaka uvijek bilo i uvijek će ih biti, samo što im u devet od deset slučajeva planovi propadnu pa za njih nikad i ne čujemo. Kad se dogodi tako nešto kao što je Utoja, jasno da će svi odmah pomisliti da to mora biti rezultat organizirane akcije, ali nisu pronađeni nikakvi dokazi da je on djelovao kao predstavnik bilo kakvog pokreta. Riječ je o pojedincu koji je djelovao na vlastitu ruku, a ne kao dio grupe. U Norveškoj se nikad nije smatralo da je taj pokolj bio nešto neizbježno, nešto što se moralo dogoditi kao logična posljedica nekih aktualnih tendencija u društvu, nego se uvijek mislilo kako je manje-više riječ o usamljenom slučaju. Tako da odbijam davati političke komentare o stanju u Norveškoj na temelju te jedne usamljene individue. O njemu se pišu knjige i snimaju filmovi, mrzim to, time ga pretvaramo u ikonu. Najzdravija bi reakcija bila da smo nakon što se to dogodilo odlučili da mu nećemo spominjati ime, da ćemo ga samo oslovljavati s inicijalima. Na ovaj način samo ispunjavamo njegove želje da se upiše u povijest.

 | Author: Elmar Kremser/DPA/PIXSELL Elmar Kremser/DPA/PIXSELL

Express: Kao tinejdžer otkrili ste da se vaš otac u Drugom svjetskom ratu borio na njemačkoj strani. Tad vas je to šokiralo. Kako danas gledate na mlade ljude iz zapadnoeuropskih zemalja koji se odlaze boriti u tuđe ratove, poput ratova u Ukrajini ili Siriji, zbog nekih svojih ideala, zbog nečega za što vjeruju da je ispravno? Imate li sad više razumijevanja za oca?

Slučaj mog oca nije isti, jer se on borio za svoju vlastitu zemlju. Borio se protiv ruskog prodora prema Norveškoj na sjevernoj fronti, dakle on je mislio da se bori za interese svoje zemlje i zato se priključio njemačkoj vojsci. Ali to je isto kao da se pitamo zašto su se Amerikanci borili u Vijetnamu, zašto su išli ratovati na drugi kraj svijeta. Borili su se za očuvanje demokratskih ideja, protiv komunističke prevlasti. Ja na to gledam kao na čin solidarnosti - rekao bih da je to više pitanje borbe za obranu ideja u koje vjerujete, a manje za obranu državnih granica kao takvih.

Express: Da se vratimo na književnost, mnogi vjeruju da je u opasnosti. Vjerujete li da dobre knjige mogu spasiti književnost i nalazite li u tome djelomičan poticaj da nastavite pisati?

Ja pišem kako bih kroz fikciju rekao nešto što vjerujem da je istinito. Pritom, ne vjerujem da postoji tako nešto kao što je apolitična književnost - pisac je političan od prve rečenice svake svoje knjige, već samim činom pisanja. Jednako kao što vi kao novinarka kroz pitanja koja mi postavljate istodobno iznosite svoja mišljenja, isto vrijedi za mene kao pisca. Kao što postoji vaš osobni uređivački proces kroz koji provlačite svoja pitanja kad ih pripremate, isto to radim ja kao pisac. Baš kao i vi, ja želim postavljati pitanja koja smatram zanimljivima. Ne pravim se da imam sve odgovore, ali imam neka pitanja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.