Lagane likerske note osjete se u okusu gustog vina, ne toliko da se može gristi, ali jezikom se lako razmaže po nepcu. I ne treba ga puno za dugo uživanje zato što minutama nakon gutljaja kao da ne izlazi iz usta. Teškaš je to, reklo bi se jezikom borilačkih vještina, no borba s njim nadasve je ugodna. Toliko ugodna da se neće brzo zaboraviti. U takvom se svjetlu predstavio Crni pinot 2000. Ivana Enjingija. Najviše će se pamtiti po svježini kakvu je teško pronaći u vinu koje je napunilo 21 godinu, a samo smećkasti rub u čaši upućuje na to da je punoljetno i po najstrožim ljudskim zakonima. Vina od crnog pinota ispočetka imaju predivnu svijetlorubinsku boju, ali relativno je brzo gube, a u ovome je smeđi trag mirnoće samo zaokružio crveni dragi kamen u čaši. Ivan Enjingi ponudio je svoj prvi crni pinot kao iznenađenje pri kraju prezentacije svojih vina u prepunom zagrebačkom Vinskom klubu. Grožđa je u mladom vinogradu bilo malo, a vina dovoljno samo za 2000 boca, a ovom je prilikom prvi put tri iznio iz podruma. Dosad su ga mogli kušati samo birani Ivini gosti.
Nakon tog “starca” okrijepio je publiku i “staricom”, rakijom iz 1984. Ispekao ju je od koma crne sorte zweigelt pa 20 godina njegovao u drvenoj bačvi. Predivna vinska priča i počela je neočekivano. I to iz sasvim suprotnog razloga. Hrvatski vinski velikan poznat je po odležanim vinima, no prvo od 12 ponuđenih bila je Graševina 2020. Za Enjingija je to, naravno, vrlo mlado vino, no “rukopis” je prepoznatljiv: raskošno miriše po zrelom voću i punog je okusa, a mineralnost crpljena iz vrhunskog položaja daje joj divnu svježinu. Kaže Enjingi kako ju je htio sačuvati još neko vrijeme, no da su tražili od njega mlađe vino. U kojem bi se smjeru mogla razvijati, pokazao je zrelom Graševinom kasne berbe 2015., koja ima slične osobine, a vrijeme ju je prekrasno ugladilo. Serija kasnih berbi nastavljena je Sivim pinotom 2017. pa, stepenicu po stepenicu, prema bijelom vrhuncu večeri: moćnim divom Sauvignonom 2013., raskošnim Rajnskim rizlingom 2012. te Venjem bijelim 2010. Riječ je o velikom vinu od graševine, rajnskog rizlinga, sivog pinota, sauvignona i traminca s položaja čiji naziv nosi. Vinograd je posađen 1997. i već sljedeće godine Enjingi je imao prvu berbu. Grožđa je, naravno, bilo malo, pa je od ubranog napravio jedno vino koje je 2004. poslao na prvo ocjenjivanje britanskog časopisa Decanter i postao prvak u kategoriji bijelih mješavina sorata. Berba 2010. po mnogočemu nalikuje na tu 1998., a i nakon tako dobrog vina publiku je aromama, punoćom te visokim, ali odlično uklopljenim alkoholom (15,7%) impresionirao polusuhi Traminac izborne berbe 2009.
Crna je serija počela Crnim pinotom kasne berbe 2009., slijedio je izvrstan Zweigelt kasne berbe 2018., a za kraj službenog vinskog protokola stiglo je Crno Venje kasne berbe 2007. I to je mješavina, u njoj su zweigelt, crni pinot, frankovka, cabernet sauvignon i merlot, a tek je ove godine stigla na tržište. Dosad se prodavalo godinu dana starije Crno Venje. Među iznenađenjima, Enjingi je ponudio i Venje bijelo 2006., vino izborne berbe za koje tvrdi da je najbolje što je dosad napravio, bolje i od onog iz 1998. To je vino doista blizu savršenstva. Zlatne je boje, zbog koje je i u prozirnoj boci, prekrasnog, kompleksnog, a nenametljivog mirisa i iznimno punog okusa, pri čemu nije nimalo naporno, gusto ili uljnato. No ima Enjingi u podrumu i berbu istog vina 2013. koja možda istisne s trona današnje favorite.
Sauvignon koji osvaja polako, a pamti se dugo
Nije za svakog Sauvignon kasne berbe 2013. Ivana Enjingija. Ne “udara” na prvu, sorta se prepoznaje u mirisu, ali kao da se srami, pa osvaja polako. Gusto je to i moćno vino s 14,5 posto alkohola, u kojem treba uživati kap po kap. Isprva miriše na egzotično voće, a poslije se tek probiju klasične vegetativne sauvignonske note, potom i smirujuća gusta, gotovo tekuća aroma predikatnog vina. Tipični enjingijevski sauvignon totalno je drukčiji od drugih, a butelja je u Vrutku 78,98 kuna.
