Drago Hedl jedan je od onih novinara, pisaca i ljudi kojima se čovjek može samo diviti. Prije rata i početkom rata glavni urednik Glasa Slavonije pretvorio je taj list u jedan od najutjecajnijih dnevnika na prostoru bivše države. Početkom rata naoružani glavaševci su ga izbacili iz redakcije, preuzeli i srozali list, prema raširenoj praksi tih godina. Potom je postao novinar Ferala, izvještavajući iz Glavašgrada, izdržavši do kraja u toj nemogućoj misiji. Danas je novinar na portalu Telegram, gdje svako malo plasira neko otkriće koje, obično, proizvede značajne učinke. Već godinama piše i romane, prema njegovim je predlošcima snimljena TV serija "Šutnja", a zadnja je njegova knjiga, "Matija", najtužnija, jer u njoj opisuje smrt sina Matije, propitujući svoj život i postupke, ali i narav nemilosrdnog natjecateljskog kapitalizma, u kojemu neki ljudi jednostavno "pregore"...
BestBook: Pisanje "Matije" ti je sigurno bio emocionalno najteži zadatak u desetljećima pisanja. Koje su se sve ideje tukle u tvojoj glavi dok si odlučivao pisati ili ne pisati?
Dugo sam se lomio trebam li ući u taj osobni, duboko intimni svijet i podijeliti ga s javnošću. Razmišljao sam, vagao, a onda naglo skočio u vodu, zaronio i kad sam ponovno udahnuo, pomislio: još sam s glavom iznad vode i moram napisati tu knjigu. Moram je zbog sina kojega više nema, zbog svega što je činio prije one teške odluke da napusti ovaj svijet, samovoljno, prije nego što mu je to bilo određeno. Pisanje knjige "Matija" bilo je teško, rekao sam to već negdje: ronjenje na dah. Napuniš pluća, zaroniš, pa koliko izdržiš. I tako bezbroj puta. Ali bilo je i kriza, velikih kriza i više sam puta htio odustati. Imao sam sjajnu podršku mog izdavača, direktora Telegrama, Mirana Pavića, a bodrio me, silno bodrio, i Nino Pavić. Tako sam uspio završiti rukopis, ali nelagoda je nastala tek tad. Osjećao sam užasan strah, bojao se da nisam otišao preduboko, u dijelove duše koji se nikome ne otvaraju. Htio sam biti iskren, osobito u odnosu prema sinu - propitkivao sam svoje postupke i pitao se kakav sam, zapravo, otac bio. Nisam se štedio, svukao sam sve sa sebe, posve se razgolitio. Drugi strah generirala je tabu tema, tema suicida. O tome se ne priča ili tek šapuće u najužem krugu. Skriva se, to je, iz meni nejasnih razloga, neka vrsta obiteljske sramote. A knjiga ''Matija'' govori o tome. Nastojao sam rukopis lišiti patetike, zato možda djeluje tako teško. Javilo mi se puno ljudi koji su pročitali knjigu, bilo još u rukopisu ili sad nakon što je knjiga otisnuta. Strah je nestao i sad osjećam mir. I još veći ponos na sina, jednu tako posebnu osobu, osobu veću od Mount Everesta, a nježniju od pupoljka.
BestBook: "Sklanjam se u rad", rekao je jednom prilikom Arsen. To je ista formula?
Otprilike tako. Kad je Matija, prije šest godina, donio tu tešku odluku, kad sam ostao bez sina jedinca, nastao je ponor, praznina... Mogao sam i danas padati kroz svemir, pa dokle stignem za života koliko ga je ostalo, ali sam izabrao rad. Radio sam sumanuto, kako bih što manje vremena ostalo za razmišljanje o onom što je zadesilo Matijinu majku i mene. U drugoj polovini siječnja 2025. imat ću 75 godina. Radim i dalje, gotovo jednako intenzivno kao i ranije s tim što sad, za istu količinu posla, treba više vremena. Posao me održava. Ali lagao bih da kažem kako me posao spasio da i dalje postavljam pitanja zašto je Matija, u godinama najveće intelektualne snage, tako uspješan u poslu, na tako značajnome mjestu kao što je Yale, odlučio ostaviti ovaj svijet. Knjiga ''Matija'' koju sam napisao i koja je nedavno objavljena potvrđuje i jedno i drugo: i dalje radim, ali tražim i odgovore.
BestBook: Koliko dugo si pisao roman i koliko se krajnja verzija razlikuje od one koju si imao na početku?
Gotovo godinu dana pisao sam knjigu "Matija" radeći uz to novinarski posao. Znao bih produžiti vikend i otići u kuću za odmor, tik do mira šume, u tišinu sela u kojem žive 24 stanovnika. Ondje je slab signal mobitela, tek tu i tamo uspije se probiti koji poziv, idealni uvjeti za rad. Konačna verzija knjige ne razlikuje se puno od početne zamisli. To je nonfiction, sve je u knjizi stvarno, od imena, mjesta, događaja, dokumenata koje citiram. Od početka znao sam kakvu knjigu želim napisati, ali na kraju, samoga sam sebe iznenadio koliko sam duboko ušao u tu nesretnu priču, koliko sam bespoštedan bio, prije svega prema sebi samom. Pišući knjigu postupno sam shvaćao da samo tako, samo takvim pristupom, knjiga ''Matija'' može postati ono što želim. Mislim da sam uspio. Iskrenost se uvijek isplati. Nadam se da će se čitatelji s time složiti.
BestBook: Svijet u kojemu je Matija pregorio je, za hrvatske, pa i europske standarde, nezamisliv. To je džungla u laboratoriju, na Yaleu, nesmiljena borba u kojoj neki znanstvenici čak i spavaju u laboratorijima?
Uistinu, Matija mi je pričao o tome, neki profesori ne spavaju u udobnosti svog kreveta, već se tiskaju na ležaju u laboratoriju, sanjaju Nobela na neudobnoj sofi. Strah ih je da netko ne otkrije dokle su stigli u istraživanju. Konkurencija je ondje strašna, a želja za uspjehom jedini motiv. Uspjeh je sinonim za Yale. Yale, jedan od vrhova američkog visokog obrazovanja, s ponosom ističe kako je ondje diplomiralo petero američkih predsjednika i gordo spominju devet dobitnika Nobelove nagrade. Kad ste na Yaleu, igrate u prvom timu. Ali to ima svoju cijenu. Matija je često znao govoriti kako je Yale depresivna sredina. Pronašao sam podatak da je na Yaleu od 1920. do 1955. čak 25-ero studenata počinilo suicid. Nažalost, ni kasniji podaci nisu bolji. Yale je optužen kako studentima za koje sazna da imaju sklonost suicidu ne dopuštaju ulaz u kampus. Broj studenata Yalea koji su potražili podršku vezano uz njihovo mentalno zdravlje izazvano pritiscima povezanim s akademskim okruženjem u 2015. povećao se za nevjerojatnih 90 posto u odnosu na 2021. Matija nije bio student, on je na Yaleu radio 11 godina kao znanstvenik, doktor biokemije - došao je onamo nakon postdoktorata na University of Chicago.
BestBook: Matija je na posao odlazio u 8 sati, vraćao se u 20, radio i subotom, na mjestu gdje svi "sanjaju Nobela". Kako to da se nikad nije žalio ili da se nije poželio vratiti?
Matija je bio samozatajan, iznimno vrijedan, nevjerojatno pedantan i nadasve tankoćutan. I nije znao reći ''ne'' kad bi ga netko nešto zamolio, tražio da nešto napravi ili pomogne. Na Yaleu, osobito na Yale School of Medicine, to su brzo shvatili. Bio je idealan za mobing, onaj fini, suptilni američki mobing, koji uvijek počinje kondicionalom: would you, please? A taj kondicional zapravo je tvrdi imperativ. Nitko ne očekuje da ćete jednako uljudno reći: "Ne, ja ne bih, hvala". Pa su tako na Matijina leđa, osim onoga što mu je bio osnovni posao: znanstvena istraživanja i pisanje znanstvenih radova, tovarili što god im se prohtjelo. Vodio je laboratorij, bio mentor doktorandima, pisao projekte za nova istraživanja na temelju kojih je Yale School of Medicine pribavljao grantove, financijska sredstva. Osim šest dana u tjednu, od jutra do mraka, ili kako mi to bolje kažemo od jutra do sutra, u laboratorij je svraćao i nedjeljom kako bi vidio napreduju li pokusi koje su radili. I doslovno, ostajalo bi mu pola dana u tjednu za sebe i ono što je volio. Da skokne u New York i pogleda kakvu operu u Metropolitanu.
BestBook: U kojoj se mjeri to sveučilište razlikuje od čikaškog, na kojemu se Matija osjećao puno bolje? I sam si, na neki način, bio vinovnik i žrtva posla, pregorijevanja, ambicije. Rekao si da si kao glavni urednik stalno bio na poslu, vjerujući da novine ne bi izašle bez tebe, "a novine izlaze i izlaze", pa si propustio neke od najljepših Matijinih godina. Kako bi danas napravio, da se vratiš u to vrijeme?
Matija je volio Chicago. Ondje tempo nije bio takav, a taj ogromni grad imao je toliko sadržaja koje je on volio: od koncerata ozbiljne glazbe, opera, izložbi slika, bezbroj muzeja, knjižnica i knjižara. U Chicagu je, o okviru sveučilišta, bio i International House. Onamo su svraćali studenti, doktorandi i postdoktorandi sa svih krajeva svijeta. Pričali, zabavljali se, smijali se, uživali, kuhali jela svojstvena za zemlje iz kojih su dolazili, svirali, pjevali... Matija je u glazbenoj školi u Osijeku završio flautu i klavir. Često je u International Houseu svirao, pa su ga voljeli. Bio je zabavan i duhovit, s istančanim smislom za humor. Yale ga je samljeo. Nije mogao izdržati taj tempo. Kad sam bio njegovih godina, kao glavni urednik lokalnog lista - slično kao i on, samo na drugačiji način - mislio sam da novine ne mogu izaći bez mene, kako će sve stati ako mene nema u redakciji. Pa sam ondje bio od osam izjutra do kretanja rotacije oko 21 sat. Nasreću, mene su s mjesta glavnog urednika otjerali 1991. oružanim upadom u redakciju. Sebi su napravili medvjeđu usluga, a meni pomogli.
BestBook: Velike ambicije, karijerne, financijske ili statusne, ljude vode do vrha ili do propasti. Katkad do vrha pa u propast. Kako naći razumnu sredinu?
Matija nije mario za novac, živio je skromno i jednostavno. Plaće znanstvenika na Yaleu ne stvaraju milijunaše. Nije sanjao ni o Nobelu, njegova želja bila je plemenita: borio se da otkrića koja postignu na istraživanju Chronove bolesti pomognu onima koje ta bolest muči. To je bio njegov cilj. Nikad ispred svog imena i prezimena nije napisao doktorsku titulu. Imao je nešto u sebi od Nikole Tesle - zanimala ga je znanost, ne novac. Nažalost, Matija nije uspio naći ono što ste nazvali ''razumnom sredinom''. Izabrao je odlazak u mir i tišinu, svojom voljom. Nešto čega na Yaleu nije bilo, a njegov svijet punih 11 godina bio je samo Yale. Sanjao je kako će, kad navrši 55., otići s Yalea, nekamo u Europu (uz engleski i dakako materinji hrvatski, govorio je tečno francuski, španjolski, talijanski i njemački) te svojim novcem osnovati malo kazalište u kojemu će živjeti svoje snove. Američki san nije vidio kao svoju budućnost. Ali iz tog, američkog sna, nažalost, nije se probudio.
BestBook: Matija je patio od depresije. Je li se liječio?
Tek nakon Matijina odlaska - jako, jako teško mi je reći: smrti - saznao sam da se liječio od depresije. Meni to nikad nije rekao. Javila mi se njegova psihologinja toplim, emotivnim pismom. Govorila je o usponima i padovima njegova raspoloženja, amplitudama koje su išle jako nisko i prilično visoko, kako se borio, htio pobijediti, o tome kako je volio svoje roditelje te puno govorio o svojoj majci i meni. I kako je, nekoliko mjeseci prije toga fatalnog 14. listopada 2018., prestao dolaziti. Matija i ja telefonski smo pričali dan ranije, 13. listopada. Rekao je kako pada kiša o New Havenu i da će otići prošetati razvedri li se. Ništa u tom razgovoru nije slutilo što će se dogoditi sutradan.
BestBook: Svijet u kojemu je radio posve je bešćutan. Punih 37 dana si potrošio na napore da tijelo vratiš u Hrvatsku, a neki njegovi kolege, koji su se i poslije smrti služili njegovim radovima, nikad nisu pitali kako je njegova obitelj. Koliko se to razlikuje od naših iskustava?
Matijina majka i ja nismo imali toliko potrebno vrijeme žalovanja. Onaj mir koji traži nečiji odlazak. A mislim da nema težeg odlaska ni veće tragedije od one kad izgubite dijete. Mi smo 37 dana - prvo u Americi, kamo smo došli nakon tog strašnog događaja, potom i u Hrvatskoj, kad smo se vratili - vodili bitku s američkom administracijom, njihovim pravilima i protokolima, da bismo tijelo našeg sina nakon više od mjesec dana vratili u Hrvatsku. Nije bilo vremena za žalovanje, suze, samoću... Blagi smiraj, kakvo-takvo olakšanje, nastupilo je kad smo 37. dan Matijinu urnu položili u grob u Osijeku. Knjiga ima 37 poglavlja, koliko je bilo tih teških dana, ali i toliko sličica iz Matijina života, od najranijeg djetinjstva, odrastanja, školovanja pa do studiranja u SAD-u (ondje je proveo više od polovine svog života). Ima tu vedrih priča, potpunih antipoda onom dnevničkom dijelu knjige, jer knjiga ''Matija'' jest i neka vrst dnevnika, dnevnika patnje. Previše za jedan život. A što se Matijinih radova tiče, nadživjeli su ga. I tri godine nakon njegova odlaska profesorica s Yalea, njegova šefica, Clara Abraham, uvrštavala je rezultate Matijinih istraživanja u radove koje je objavljivala. Nas nikad nije nazvala niti je njegove prijatelje pitala što o nama niti spominjala Matiju. Vjerujem da nije imala vremena, bila je u potrazi za nekim novim Matijom.
BestBook: Uvijek sam se pitao kako si izdržao ratne godine u Osijeku, pod Glavašem i Kljajićem. Jesi li se bojao za život? Koliko je bilo prijetnji?
Sad kad je otišao moj sin, sve drugo čini se nevažno, nebitno, maleno, sitno, beznačajno. Kad se takva tragedija dogodi - a njegovoj majci i meni se dogodila - shvatite da ne postoji ništa strašnije, ni prije onoga što je prethodilo tom događaju ni ono što slijedi. Ništa nije bilo tako strašno - u usporedbi s Matijinim odlaskom - i ništa se strašnije njegovoj majci i meni više ne može dogoditi. Znam da to možda nekom zvuči patetično, ali samo onaj koga zadesi takva sudba može to razumjeti.
