’Četrnaestoga dana mjeseca svibnja, sjedeći u apsidi kraj makadamskog puta, Trpeći Stvoritel držao je na plećima sva čuda svijeta’, piše u svojem romanesknom prvijencu ‘Svojevrsna’ Zlatnom arenom nagrađena filmska scenaristica Sandra Antolić. ‘Ogrnuli su ga u cementne halje, u dugu bradu zapleli su mu grozdove vitica, dok mu je rano proljeće pod rimskim sandalama otapalo masnu ilovaču. Montiran posred Hrvatskoga zagorja, na pola puta između Cugovca Donjeg i Cugovca Gornjeg’, pa se iz svoje komforne garsonijere ova literarna kreacija Stvoritelja krajputaša maštovite i originalne autorice brine za seljane, stoku i porod što će se zbirno i pojedinačno u njezinoj pripovijesti ulijevati u radnju i junake. Prva prozna knjiga cijenjene filmske kritičarke koju šira javnost poznaje po emisijama ‘Za šaku dolara’ i ‘Savršeni svijet’, koje je uređivala i vodila na HRT-u, a filmska i televizijska publika posljednjih desetak godina i kao scenaristicu i koscenaristicu u mnogim filmskim i televizijskim projektima, izvanredno je duhovita pitoreska Hrvatskog zagorja u osvit Domovinskog rata, čija se glavna junakinja Beba, svinja koja je progovorila, zaljubljuje u srpskog nerasta Rokija, u prštavoj i vratolomno komičnoj paraboli seoskog svijeta na rubu velegrada koji ga ne prepoznaje i ne razumije nego doživljava kroz mnogo klišeja - o alkoholizmu, pobožnosti, zapuštenosti. Antolić (1967.), koja je ovog ljeta u Puli nagrađena Zlatnom arenom za scenarij filma ‘A bili smo vam dobri’ Branka Schmidta, redatelja s kojim već godinama surađuje na mnogim projektima, zanat je godinama brusila kao copywriterica u oglašivačkoj industriji, a 2012. godine upustila se u pisanje scenarija za dugometražni igrani film ‘Nosila je rubac črleni’, čijeg se režiranja prihvatio hrvatski redatelj s američkom adresom Goran Dukić, poznat po nagrađivanom filmu ‘Pizzerija Kamikaze’. Prije izlaska filma, čija se premijera očekuje u 2022., Antolić je junake iz svoga scenarija literarizirala u romanu ‘Svojevrsna’, upravo objavljenom pod egidom nakladnika Vuković&Runjić. Roman je autoričina ludička posveta Zagorcima i Zagorju, koje, prateći jungfericu Bebu, rozikastu (kakve već jesu mlade svinje…), jedinstvenu u svojoj vrsti i posve svojevrsnu, na putu između dva sela i dvije ljubavne priče, upoznajemo kroz niz autentičnih emocija i sudbina.
Express: Upravo vam je izašao roman ‘Svojevrsna’, nastao prema vašem scenariju za film ‘Nosila je rubac črleni’ u režiji Gorana Dukića, koji se očekuje sljedeće godine. Kako to da ste najprije napisali scenarij, a tek potom roman? Što je bilo izazovnije, pa onda i zabavnije, pisati - roman ili scenarij?
Moram vas ispraviti. Najprije su nastale kratke priče, ali ih nisam nikad objavila jer mi ih je izbrisao virus u računalu. No većina likova i događaja iz tih priča zaigrali su i našli su se u scenariju. Kako je taj scenarij prolazio veoma dug proces domaćih i europskih filmskih fondova, gotovo deset godina od prve ruke, palo mi je na pamet da napišem roman koji je slična priča ispričana drugim sredstvima, i proširena. E da bih na kraju u zadnju ruku scenarija opet dodala neke dijelove iz romana. Eto tako je išla adaptacija, a to je bilo i izazovno i zabavno.
Express: U središtu priče je Beba, mlada prasica koja govori. Vrijeme radnje je 1991. godina, na početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj, čime ljubavna drama svinje postaje ‘svojevrsna’. Moram pitati kako vam je to uopće palo na pamet. I kome je priča namijenjena? Kako bismo je trebali čitati?
Glavni motiv romana je osujećena prva ljubav. Romeo i Julija ili ne daju im da se vole. Samo što sam ja stvorila dva Romea i dvije Julije. Jedan par čine nevina hrvatska prasica landrasica i srpski nerast vrste mangul, a drugi par su mlađahni svećenik i seoska frizerka. Svinjska ljubav neostvariva je iz razloga srpsko-hrvatskih odnosa 1991., a ljudska zbog svećenikova celibata. Paralelno, prateći ta dva para, pričam priče likova živopisnog ansambla, stanovnika izmišljenih zagorskih sela. Iako se radnja događa u olovnim vremenima, roman je pisan u komičkom ključu. Prvu ideju dobila sam sjećajući se kako sam kao dijete s tetom vodila svinju iz njezinoga u susjedno selo k nerastu na oplodnju. Isprva sam zamislila roman ceste, ali sam shvatila da imam mnogo dobrog materijala da stvorim cijeli taj svijet Gornjeg i Donjeg Cugovca.
Express: Film je najavljivan kao ‘seoska komedija s pjevanjem’, knjiga ne zaostaje – urnebesno je duhovita. Znači, vjerujete u ‘smijeh kao lijek’? Razmišljate li uopće o žanrovima prilikom pisanja?
Vjerujem u smijeh. Smijeh iscjeljuje. Ne vjerujem u ruganje. Svojim likovima se ne rugam. Volim ih i radujem se njihovoj autentičnosti. A kad se zapletu u život koji je često i tragičan i apsurdan, učinim sve da nadvladaju prepreke i da se potom svemu gorkom nasmiju u brk. Ako pritom u tu moju igru uspijem uvući i čitatelje, bit ću sretna. A o žanrovima ne razmišljam, ali razmišljam o stilu, ritmu i jeziku.
Express: Bitan je aspekt knjige, kao i filma, jezik – zagorsko narječje. Zašto baš kajkavski idiom? Što vam je to on omogućio čega inače ne bi bilo u ovoj priči?
Ja sam kajkavka, i kao Zagrepčanka po ocu i kao Zagorka po majci. Moji likovi pripadaju u ambijent Hrvatskog zagorja i logično je da govore svojim idiomom. Ja ih jednostavno ‘čujem’ i zapisujem kako čujem.
Express: Knjiga je opremljena vašim crtežima. Dakle, i crtate?
Crtam, ali malo. Nemam vremena. Moj me urednik Boris Runjić nagovara da nacrtam strip-roman, ali to je ogroman posao kojem bih se mogla posvetiti samo da živim u vrijeme mecena.Nešto starija TV publika pamti vas po emisijama o filmu koje ste uređivali i vodili na HRT-u. Od tada do danas mnogo se toga promijenilo; ponajprije je tu internet, koji je filmsku kritiku učinio dostupnom svakome te time uvelike utjecao na raspravu o filmu.Ponajprije sam se ja promijenila! Internet, po meni, nije utjecao na filmska promišljanja, ali je učinio dostupnom veliku količinu filmskog sadržaja na različitim platformama. Ponuda i konzumacija su tolike da se vjerojatno svi pitamo što bismo radili da internet odjednom nestane. I to je svakako dobra tema. Sigurno ju je netko negdje već obradio.
Express: Je li postojanje stranica kao što su Rotten Tomatoes i Metacritic nužno nešto loše? U zemlji u kojoj je većina kulture, pa tako i film, financirana proračunskim sredstvima, gdje film jedva da može računati na prihode od prikazivanja u kinima, koliko je za samu industriju bitan uspjeh kod publike?
Publika je sve. Alfa i omega. Jer nova publika novim čitanjima/gledanjima može produljiti život nekom filmskom ili općenito umjetničkom djelu, učiniti da se neko djelo u odnosu na cjelokupnu svoju sinkroniju i dijakroniju usiječe ili odsiječe, da nastavi komunicirati dugo nakon nastanka ili da jednostavno zamukne. Korektiv filmske publike o kojemu me pitate u smislu slabije ili bolje posjećenosti nekog filma u domaćim kinima više je, mislim, pokazatelj autoru je li ‘pogodio žilu’ ili nije jer, koliko znam, bez obzira na posjećenost, našim se autorima ne događa ništa značajno. Ne propadnu, ne ovrše im kuću i ne zaplijene auto, kao što je to slučaj u Americi kad film podbaci na box officeu.
Express: Radili ste kao urednica i filmska kritičarka na TV-u, pa copywriterica u agencijama za oglašavanje, a prije otprilike desetak godina počeli ste se baviti filmskom scenaristikom. Kako se vaša fascinacija filmom pretvorila u posao? Kako ste se, zapravo, uopće zainteresirali za film? Je li neki redatelj ili film presudno utjecao na vas?
Za film sam zainteresirana odmalena. Bila sam srednjoškolski smjer TV i film. Tijekom studija pisala sam u filmskim časopisima i svakodnevno visila u Kinoteci. Imala sam, naravno, omiljene redatelje, glumce i filmove, ali ne mogu uprijeti prstom niti u jednog pojedinačno i reći: bavim se scenaristikom zbog Kubricka, ili Ozua, ili Forda (dobro, možda mi Ford ipak znači malo više...). Ali zapravo je sve to zajedno, to učenje o filmu i kontinuirano gledanje, utjecalo na mene kao scenaristicu. Na tip priča koje pričam, na način na koji stvaram karaktere. Reklamna industrija, u kojoj sam na dnevnoj bazi pisala gomile scenarija, pomogla mi je da steknem brzinu, fokus i osjećaj za timski rad. I da uvijek mislim na krajnjega konzumenta: na one kojima se obraćam. Da se pitam tko je moja publika. Ali biti scenarist za mene prvenstveno znači imati što reći i reći to uz pomoć što originalnijeg filmskog jezika. A ako baš želite da se prisjetim kad sam počela baviti se scenarijima, reći ću vam točno. Veljača 2012. Moje zasićenje reklamama koincidiralo je s gašenjem agencije u kojoj sam radila. Naišla sam na informaciju da u Europskom domu naš MEDIA desk organizira predavanje o scenaristici koje će održati poznati script-doctor Miguel Machalski. Otišla sam ga poslušati. Tijekom tog predavanja odlučila sam baviti se scenaristikom i odmah potom prijavila sam se u Kino klub Zagreb na tečaj pisanja scenarija. Iste godine s prvim scenarijem, ‘Nosila je rubac črleni’, na HAVC-u nisam prošla, ali sam ga prijavila ponovno te dobila poticaj za razvoj. Prvi redatelj kojem sam slala djelomično prevedeni scenarij bio je Jiri Menzel, koji me ljubazno odbio iz razloga što mu je svijet koji sam stvorila bio prespecifično hrvatski. Onda je u projekt ušao Goran Dukić, inače moj kolega s Filozofskog fakulteta, na kojem je studirao prije ADU.
Express: Ove godine na Pulskom filmskom festivalu dobili ste Zlatnu arenu za scenarij filma ‘A bili smo vam dobri’ Branka Schmidta. Mijenjaju li priznanja i nagrade išta u praksi? Hoćete li nakon Pule postati tražena scenaristica?
Telefon mi još nije zazvonio. Imam posla samo onoliko koliko si ga sama smislim. Na gotovo svaki HAVC-ov rok idem bilo s filmskim, bilo sa serijskim projektom. No protekle dvije godine moji se projekti nisu sviđali povjerenicima. Nadam se da bi sljedeća godina mogla biti bolja jer sam mnogo toga novoga prijavila i namjeravam prijaviti. I sa Schmidtom, i s drugim redateljima, i sama. U biti nemam izbora, živim isključivo od scenaristike, nemam sinekure.
Express: Scenarij je napisan doista izvanredno tečno, dijaloški živo i životno. Koliko je to posljedica talenta a koliko mukotrpnoga rada?
Pa ako me pitate o pisanju dijaloga, do sada sam uvijek dobivala pohvale. Schmidt kaže da mi je to najjača strana. Ja mislim da je tajna dobrog dijalogista u slušanju. Slušam ljude, da ne kažem - prisluškujem. Ali možete vi na papiru dati sve od sebe, ako glumci i režija tomu ne daju život, ništa od mog talenta.
Express: Sa Schmidtom ste surađivali i kao koscenaristica na njegovu filmu ‘Agape’, koji se bavi pedofilijom u Crkvi; ‘Nosila je rubac črleni’ je komedija, ali ima političku poruku, ideološku kritiku, vidljivu isto tako i u ‘A bili smo vam dobri’. Imate li, pišući scenarije, uvijek na umu i politički, odnosno društveni kontekst budućeg filma?
Da. Ideologija je ugrađena u sve umjetničke forme. Autor nema izbora, ideologija je u njemu, u strukturi, u temi, u filmskim kodovima. Već sama činjenica da je stvaranje filma posljedica nekog društvenog trenutka, da u fizičkom smislu film nastaje u procesu stalnog žiriranja i odabira prema promjenjivim, modi i politici podložnim kriterijima, preko kojih se filmska ideja ima probiti do sredstva za proizvodnju, da kao kulturološka činjenica figurira kao neka vrsta kulturne reprezentacije Hrvatske u svijetu, da ga proizvode politički opredijeljeni autori koji nerijetko podilaze bliskim političkim elitama, stavlja autora u poziciju u kojoj je nemoguće biti neutralan.
Express: Koliko je za filmsku umjetnost bitno neprekidno pratiti što rade drugi? Uspijeva li hrvatski film, prema vašemu mišljenju, zadržati neku originalnost, autentičnost? U čemu se ona sastoji? Kao ključnu neuralgičnu točku hrvatske kinematografije filmski kritičar Nenad Polimac izdvaja nedostatak dobrih projekata. Kako vi ocjenjujete hrvatski film? Imamo li konja za utrku ili smo beznadno provincijalni?
Treba gledati nove igrane, dokumentarne, animirane filmove i serije. Treba pratiti. Iako se proizvodi vrlo mnogo formulaičnog sadržaja, uglavnom za zabavu mlađih tinejdžera, mislim da se uvijek može nešto naučiti, može se biti potaknut da se o nečem promisli i u filmsko-formalnom i u sadržajnom smislu. Hrvatski film ima izvrsnih autora, mislim da fali komedije. Zašto ljudi i dalje govore da im je najbolji hrvatski film Golikov ‘Tko pjeva, zlo ne misli’? Razmislite. Zašto su tri najgledanija hrvatska igrana filma komedije: Brešanovi ‘Kako je počeo rat na mom otoku?’ i ‘Svećenikova djeca’ te Hribarov ‘Što je muškarac bez brkova’? Dobra komedija je zlato kinematografije jer se na relaksirajući način obračunava s društvenim običajima, vječnim istinama i autoritetima. Meni se u posljednje vrijeme najviše svidjela Vitezova komedija ‘Narodni heroj Ljiljan Vidić’ i mislim da nije imala odjek kakav je zaslužila. S Polimčevom tezom o nedostatku dobrih projekata kao ključnom neuralgičnom točkom naše kinematografije se ne bih složila. Mislim da hrvatska kinematografija ne boluje ni od kakve kreativne neuralgije nego je u ‘škrabici’ naprosto premalo novca. Taj jedan posto, koliko naša država odvaja za kulturu, za mene je nacionalna sramota.
Express: Uloga scenarista prilično je specifična. Koliko vam je bitno zaštititi svoju priču?
Ako je originalna priča i sudjelujete u natječaju sami, zaštićeni ste natječajnim postupkom, ali kad natječaj prođe, scenarist mora potpisati ugovor s producentom i regulirati svoja autorska prava u fazi nastanka djela. Od distribucije djela ja kao scenarist dobivam naknadu za autorska prava kao članica udruge koja za mene skuplja prava. U mom slučaju to je Društvo redatelja.
Express: Što sljedeće planirate? Što se događa s projektima ‘Dunav’ i ‘Puška’?
’Dunav’ je moja serija s kojom sam konkurirala na HBO Adria, ali su kupili i realizirali ‘Uspjeh’. No nisam odustala od ‘Dunava’ jer ‘ništa se ne baca’, samo treba dočekati pravi trenutak. ‘Puška’ je scenarij za dugometražni igrani film koji je prije nekoliko godina dobio HAVC-ov poticaj za razvoj, no još nisam našla redatelja. Treba u ovom poslu strpljenja, neodustajanja i puno, jako puno rada. Upravo sam završila pisanje scenarija četverodijelne serije ‘Savjetnica’ autorice Višnje Skorin i s redateljicom Sarom Hribar, koja se bavi društvenim problemom maloljetnih trudnica iz vizure psihologinje koja vodi savjetovalište za te djevojke. Sljedeća mi je na stolu adaptacija jednog domaćega kriminalističkog romana u četverodijelnu seriju. Pišem i zbirku novela ‘Hrvatska mati’. I da, čekam rezultate HAVC-a za dva prijavljena projekta, jedan dugometražni film i jednu seriju od osam nastavaka. Dakle, nema odmora za hrvatski kulturni prekarijat!
Express: I na kraju, tko je vaš osobni favorit: landrasica, fajferica, turopoljka, šiška ili...?
Vjerojatno aludirate na uvodni dio ‘Svojevrsne’. Malo sam parodirala postupak umetanja znanstvenih filaža u romane i u svoj ubacila pseudopovijesni pregled svinjskih vrsta na području Hrvatske. Jer velika je uloga svinja u općoj povijesti Balkana. Alegorija, naravno, nije isključena. Općenito sam tijekom pisanja romana dosta proučavala svinje. Nekoliko mjeseci u NSB-u sam izučavala od udžbenika iz svinjogojstva do digitaliziranih novina iz 19. stoljeća s izvještajima sa svjetskih izložaba o novim svinjskim vrstama. A što se mojeg svinjskog favorita tiče, budući da u Hrvatskom zagorju preteže vrsta landras, i moja je svinjska junakinja, Beba, također landrasica. To je ona vrsta koja većini predstavlja pojam svinje. Puder-roza. Kao i tvrde korice mog romana.
