Adam Curtis nikad u životu nije čitao “Vrli novi svijet” i “1984”. Rekli bismo da nas sto posto trola, da to nije Adam Curtis, britanski novinar i audiovizualni esejist koji se, uz sav “pankerski šarm” donesen u BBC-jev svijet dokumentarnog pop-intelektualizma, na kraju dana ipak gleda i sluša kao poslijepodnevna šalica čaja. Ili ukratko - smrtno je ozbiljan.
Činjenica zvuči još bizarnije ako znamo da Curtisa često uspoređuju upravo sa spomenutim veličinama literarno-političke povijesti pa ga proglašavaju svojevrsnim nasljednikom klasične britanske distopijske misli. U svom se opusu ionako bavi više-manje sličnim problemima odnosa čovjeka i moći, upozoravajući na psiho-politička zastranjenja te problematičnu poziciju pojedinca i kolektiva u civilizacijskoj borbi protiv entropije. “Pokušao sam čitati neke eseje Georgea Orwella i nije mi se svidio njegov ton. Bio je patronizirajući i bahat. I nije duhovit”, kaže Curtis, tad posve ozbiljan, ali nasreću generalno “britanski duhovit” na najbolji mogući način. Njegov kreativni potpis jest spoj prošlosti video arhive i modernog senzibiliteta, sve te smiješne trajne, pepeljarke i fudbalerke sudarene sa “spotovskim” i VJ tendencijama, kao poluironični kolaži stare slike i nove pop glazbe, stila koji je majstorirao još tijekom suradnje s Massive Attack. “Ja sam prevarant, ja nisam novinar. Probao sam biti dio akademskog svijeta na šest mjeseci i mrzio sam ga”, kaže Curtis bez trunke pravdanja, povlačeći isti adut svaki put kad bi se netko nečemu čudio. Recimo, tome da su mu Huxley i Orwell nepoznanice. Nema tu stida. On uživa u položaju autsajderskog kvaziprovokatora, s velikom slobodom unutar velike mašine, kao jedinstvena “autonomna zona” u mastodontu državnog BBC-ja, čovjek s neograničenim pristupom jednoj od najvećih video arhiva na planetu. Ona je, spojena s originalnim idejama i dubinskim istraživanjima, izgradila ne samo remek-djela dokumentarnog programa, nego i Curtisov status jednog od najvećih brendova dokumentarne forme. Svaki njegov novi dokumentarni projekt danas se čeka i dočeka kao event.
Kako živimo u sustavu kompleksnijem od onih iz kojih su svoje distopijske vizije crpili Huxley i Orwell, potrebno je puno više širine, dužine i količine znanja, kopanja i materijala da bi ga se razumjelo. Zbog toga je “Can’t Get You Out Of My Head” (2021.), najnoviji serijal Adama Curtisa, čak osmosatno, dubinsko putovanje u prošlost i sadašnjost kroz šest epizoda. Svaka dolazi sa svojim individualnim fokusom, ali i vezivnim tkivom kopanja po dubini sad već predobro poznatih, konstantnih Curtisovih preokupacija, pitanja pojedinca i zajednice, velikih ideja i malih mogućnosti te očajnih pokušaja traženja reda u kaosu postojanja. “Cant Get You Out Of My Head” je u neku ruku kompilacija - ne samo očita, očekivana autorska kompilacija arhivskog materijala s naracijom, nego pomalo i spoj svih najvećih naslova u Adamovu opusu, što nije čudno ako znamo da se epizode bave traženjem odgovora na pitanje “kako smo došli ovdje gdje smo došli?” pa će točke poklapanja s nekim koordinatama prethodnih serijala biti očekivane. Vraća se temama rasta naftne moći Bliskog istoka, kineskih metamorfoza i ruske anarhije ranih devedesetih, ali Curtisovo majstorstvo leži u tome što se nikad ne ponavlja. Ishodišne točke prošlosti sudaraju se s novim tezama, uvidima i razvojem događaja, obogaćene i još atraktivnije kontekstualizirane u skladu s novim okolnostima i otkrićima. “Can’t Get You Out Of My Head” gleda se tako kao još jedna maratonska lekcija iz povijesti koja ne živi u pojednostavljenom svijetu školskih udžbenika, a koja je činjenično često “luđa” i atraktivnija od “alternativne povijesti” teorija zavjere. Zavjere su još jedna velika tema serijala, prije svega one najpopularnije, o bavarskim Iluminatima koji kreiraju sotonističku budućnost preko sljedbenika ubačenih u politiku i entertainment. Curtis će početke moderne paranoje o Iluminatima naći u umjetničkim akcijama sedamdesetih i jednom lažnom pismu objavljenom u Playboyu, u doba kad još nitko nije mogao pretpostaviti da će se nekoliko desetljeća kasnije sve to otkotrljati do QAnona. “Mrzim teorije zavjere. Dosadne su mi”, kaže Curtis, opet šokirajući one koji su ga smatrali saveznikom - primjerice, njegov serijal “The Power of Nightmares” (2004.) često se na zavjereničkoj sceni koristi kao “dokaz” istinitosti teorije o Al-Kaidi kao izmišljotini američke duboke države. Ali ako ih već mrzi, to ne znači da Curtisa ne zanima kako smo došli do toga da teorije zavjere od fringea umjetničkih diverzija počnu oblikovati politički mainstream.
“Can’t Get You Out Of My Head” podsjeća na nekoliko “umjetničkih diverzija” koje su se odbile stvarnosti o glavu. “Rođenje nacije” (1915.), ozloglašeni filmski klasik D. W. Griffitha, koji je slavio Ku Klux Klan kao spasitelje bijele rase od crnih monstruma, inspirirao se knjigom “The Clansman”, čiji se autor Thomas Dixon Jr. inspirirao starom škotskom mitologijom. Tako su kukuljice i zapaljeni križevi doslovno izmišljeni na stranicama fantasy literature, ne bi li prestali biti zabavni kad su se prelili na stvarne ulice SAD-a, u seriji linčovanja i paljenja križeva na travnjacima zlostavljanih crnaca. Mladi aktivist Tupac Shakur napustio je revolucionarni put svoje majke Afeni kako bi kroz Thug Life i (auto)destruktivno repersko pravdanje “realnessa” počeo živjeti karakter gramzivog bahatoga gangstera, prestao je mijenjati društvo, a sebe odveo do mrtvačnice. Prilično radikalan karakterno-životni zaokret imala je i Jiang Qing, kineska filmska glumica koja je postala prvom damom Maove revolucije, pa osvetoljubivo liječeči frustracije iz mladosti oblikovala modernu sliku svijeta. Uloga Jian Qing u globalnoj političkoj povijesti možda se čini većom nego što jest, s obzirom na količinu minutaže koju joj posvećuje Curtis, ali na kraju ovog maratonskog audiovizualnog iskustva i ona postaje tek jednim od pedantno probranih komadića puzzlea. U ovom slučaju, komadića koji pomaže faktički i simbolički zaokružiti priču o kineskom “putu antijunaka”, od izolirane ruralne zajednice rigidnog komunizma do svjetske sile, ali i modela partijske ekonomije i digitalnog totalitarizma za 21. stoljeće. Kina je, podsjeća nas Curtis, bila i ostala dežurna “žuta opasnost” Zapada, ali je Fu Manchu svjetske politike i ekonomije napravio puni krug, od prijetećeg blata preko spasitelja globalne ekonomije i svih rođendana i Božića kojima sreću i osmijeh nosi duh svetog AliExpressa, pa onda s COVID-om i Trumpom natrag do statusa prijetnje.
“Can’t Get You Out Of My Head” počeo se slagati 2016., odmah po završetku dokumentarca “HyperNormalisation”. Pojava Trumpa i fenomen Brexita, rastući populizam i fenomen tzv. “neliberalnih demokracija” bili su okidač inspiracije, koja se potom raširila na golemi teren, lavinu povijesti, politike, kulture i psihologije, od Francuske revolucije preko života i smrti britanskog kolonijalizma do Facebooka i Googlea. Moć nije nestala, samo je postala skrivena, ponavlja Curtis kao mantru. Ono što je nestalo jesu viši ciljevi, ideje, vatrene ideologije koje žele transformirati svijet - zamijenio ih je menadžment, koji svijet želi držati funkcionalnim, podalje katastrofe. “U tom mračnom svijetu skrivene moći ne možeš očekivati da sve ima smisla. Tako nema smisla ni pokušavati shvatiti značenje toga zašto se nešto dogodilo, jer ono će uvijek biti skriveno. Trebalo je tražiti uzorke”, govori narator Curtis. Čitajući knjige iz socijalne psihologije shvatio je i zašto su obrasci jedina slamka spasa za dobar dio čovječanstva koje u svijetu nesigurnosti pleše na granici ludila: ljudi funkcioniraju tako da stvaraju osobne narative na temelju fragmenata, komadića informacija koje često nisu u stanju razumjeti, ali im svejedno daju značenje i stvaraju poveznice pomoću kojih preživljavaju svijet i u njemu pronalaze skriveni red. To su temelji teorija zavjera, ali i temelji života u 20. godinama 21. stoljeća. “Ljudi stvaraju poveznice i one nemaju nikakvog značenja. To je svijet u kojem sad živimo.”
Svijet u kojem, kaže Curtis, nitko ne vjeruje u ništa, a koji naziva “svijetom bez značenja”. Svijet u kojem se odavno odustalo od njegove transformacije. Curtis potvrđuje očito - to da su svi njegovi dokumentarci zapravo saga o borbi dvije sile: revolucionara koji žele promijeniti svijet i inženjera, menadžera i tehnokrata koji ga žele stabilizirati i kontrolirati uz pomoć mašina. Pobjednik te borbe definira sljedećih (najmanje) 50 godina oblikovanja naše civilizacije, a nakon stoljeća potrošenog na moć ideologija i moć novca, ljudima je konačno zavladao algoritam. Nije alarmantan kao distopijski pisci koje nije čitao, ali elokventno objašnjava problem: “Nalazimo se u jednom jako čudnom i paradoksalnom trenutku u povijesti koji je prepun trenutaka dinamičke histerije, ali opet sve ostaje isto. Dođe val histerije - ljuti ljudi klikajte više! - i onda ti klikovi hrane sustav i ništa se ne mijenja. To je model racionalne mašine”.
Curtis kao tipični storyteller, ako već ne ideološki, onda svakako autorski očito navija za uzbudljive antijunake revolucije - njihove sulude životne priče kičma su novog serijala. Ali iako se čini da vjeruje kako je homo sapiens spreman za ulogu u “Matrixu”, očito je da Neo nije nigdje na vidiku, ali zato je pregršt onih koji su sretni biti baterije.
