Life
843 prikaza

Kako sam počeo pisati scenarij za Dnevnik velikog Perice

1/3
Tomislav Miletić/PIXSELL
Na kraju moram priznati da sam, gledajući prvu epizodu, imao tremu, ali ne zbog sebe. Uostalom, tko osim profesionalaca - a serije se ne prave za njih, nego za publiku - čita i pamti imena sa špice

Otkako imamo internet, možemo si priuštiti akutnu demenciju. Nema potrebe da se puni memorijska kartica u lubanji kad već sve važno zna Google. Dobro, ako ne sve, onda sasvim dovoljno da potakne rekonstrukciju prošlosti koja, kao što znamo, ne mora biti precizna. Uostalom, i živimo na mjestu na kojem je prošlost neizvjesnija od budućnosti. E taj Google kaže da je Makedonija bila zemlja partner Sajmu knjiga i autora San(n)jam knjige u Istri 2018. godine. Ako su Makedonci u Puli bili u prosincu te godine, ja sam u svibnju zavijao po Skoplju - s direktoricom Sajma, Magdalenom Vodopijom, putovao sam malo nakon oporavka od loma noge pa me ljuta rana podsjećala da moram nabaviti ili ljutu travu ili manje ljute analgetike, a kako nisam niti jedno, tako je povremeno trebalo pustiti glas. Intonaciju je određivala netom zarasla kost. Dakle, ako sam ležao s nogom u gipsu početkom 2018., onda je bila, morala je biti 2017. godina, kad me je producentica Suzana Pandek, kod koje sam tad radio kao script doktor, odvela da upoznam njezina prijatelja Albina Uršića koji, rekla je, ima jednu ideju i treba mu scenarist. Izvela je to na prepad pa nisam stigao provjeriti je li to, možda, onaj Albino, ustvari Bino, iz dizajnerskog dvojca “Božesačuvaj”, koji je, kako se to kaže u prigodnim tekstovima, “vizualno obilježio scenu devedesetih godina prošlog stoljeća”. Sad stvarno nije važno koju i kakvu scenu. Da sam, kao što nisam, imao vremena za konzultacije s Googleom i potvrdio da je Albino taj Bino, očekivao bih ideju o filmu - da, Bino je prvo želio film - koji ima više veze s nekim što se može u Londonu snimiti sad, nego s onim snimljenim u Zagrebu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća i radnjom smještenom još dalje u prošlost, u sredinu tridesetih.  

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

Pregovori su bili kratki i s brzim prijelazom od pristojnog odbijanja do prihvaćanja ponude. Ne mogu se, naravno - to ne piše na Googleu - precizno citirati, ali pamtim da sam rekao nešto kao zanimljiva je ideja, ali to je zajebano, jako zajebano i težak posao. A njemu se upravo to što nisam skočio od sreće i uzviknuo euforično, naravno - svidjelo. I tako je počelo. Završit će za pet epizoda, jer od filma ništa bilo nije, ali jest od serije čija je prva epizoda pod naslovom “Dnevnik velikog Perice” i podnaslovom “Fulir&Fulir” emitirana na prvom programu Hrvatske televizije u ponedjeljak 8. ožujka. 


Simbolično, reklo bi se, ali ne zbog Dana žena. Bino je, naime, tvorac, uz mnoge, mnoge druge, i slogana “Žuja je zakon”. Ima u filmskom i televizijskom poslu posvećenika koji su spremni godine potrošiti za nešto u što samo oni vjeruju, pa su voljni raditi od non do stop, riskirati, natezati se s producentima i koproducentima, svađati s najbližim suradnicima, gutati sedative i ustajati usred noći - kad uspiju zaspati - da promijene nešto malo u 36 sceni i onda izazovu domino efekt zbog kojeg treba promijeniti još samo nešto sitno u sljedećih 62. Nema, barem ih ja sreo nisam, uspješnih ljudi u nekim drugim poslovima koji bez minute iskustva u filmskoj i TV produkciji žele, ni manje ni više, dirati “Sveti Gral” domaće kinematografije, jedan od najboljih hrvatskih filmova ikad, pa još s ambicijom da to bude produkcijski iznad ovdašnjeg standarda. Nasreću ili nesreću, nebitno je, u Hrvatskom audiovizualnom centru su film po motivima djela Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli” - radno nazvan “Tko je pjevao, pjevao” - odbili bez suvišnih zašto i bez fascinacije time što idejni tvorac traži novac za razvoj scenarija, a već ima odabran dobar dio lokacija i većinu podjele koja će preživjeti sve što je uslijedilo u famoznom procesu proizvodnje. A uslijedilo je... Prvu verziju epizoda koje je trebalo priložiti na natječaj HTV-a napisali smo nekako, da bih ih ja prepravio ležeći zbog onog loma zbog kojeg sam nekoliko mjeseci kasnije zavijao ispod spomenika Aleksandru Makedonskom u Skoplju, toliko visokom da ga avioni prelijeću na kant. Tad nam se, ne dok sam cvilio Bukefalu pod repom, već ubrzo priključio Renato Baretić, najpoznatiji splitski pisac rođen u Zagrebu i vlasnik dalmovnice s niskim serijskim brojem. Na njega smo, kako se to već kaže, računali od početka. Uzeti Bosanca da piše nešto što se zbiva u Zagrebu bilo kad, a posebice sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, može pasti na pamet samo nekome tko se usudio da mu prvi veliki igrani projekt bude diranje kultnog hrvatskog filma o čijem nastavku nije razmišljao ni njegov autor. Nitko se od nas više ne može sjetiti koliko smo se puta našli u Zagrebu, Šibeniku i Splitu, ali svi možemo kako je bilo ledeno u Betini u kojoj smo pisali neku od verzija nudeći velikodušno jedni drugima slobodne sate i prateću mogućnost kontemplacije na buri koja suši kosti.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Akira Kurosawa je rekao da se od dobrog scenarija može snimiti i loš film, ali od lošeg dobar ne može dobar, ma tko ga režirao. Ništa se, ni film, ni serija, ni TV drama, međutim, ne može snimiti bez tekstualnog predloška koji, opet, dok ga se režiser ne uhvati, ostane samo to - tekstualni predložak u direktoriju s fileovima označenim brojem verzija, od jedan pa do final 56. Renato i ja, on istina znatno kasnije, od Perice, Žnide, Ane, Nade, Željke, Žegara, Matića i svih ostalih, plus izvršni producenti - Suzana Pandek i Bino Uršić - i režiser Vinko Brešan, razišli smo se puno prije nego će biti emitirana prva epizoda serije koja je produkcijski zbilja ono što je Bino zamišljao, režiserski iznad mnogih drugih, s izvrsnim glumcima koji ne osciliraju i fascinantnim Živkom Anočićem kao glavnim likom. Mi smo, da i to razjasnimo, a kako je rekao Renato za šibenski portal Tris, “napravili visoki roh bau, a dalje je sve na naručitelju” i, naravno, Vinku koji se pozabavio stolarijom nakon naših “grubih radova”. 


Na kraju moram priznati da sam, gledajući prvu epizodu, imao tremu, ali ne zbog sebe. Uostalom, tko osim profesionalaca - a serije se ne prave za njih, nego za publiku - čita i pamti imena sa špice. Moja trema je bila zbog onoga tko se usudio krenuti u nešto zbog čega smo možda i mi, a on sigurno, mogli biti obješeni za primjer, i to nakon osuđujuće presude za diranje onoga što se ne smije dirati. Ako je, dakle, Bino zadovoljan, mi se nećemo samopropitivati jesmo li. A on kaže da jest. Njemu, u ovom slučaju, treba vjerovati više nego mojim sjećanjima.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.