Kako sam počeo pisati scenarij za Dnevnik velikog Perice

Otkako imamo internet, možemo si priuštiti akutnu demenciju. Nema potrebe da se puni memorijska kartica u lubanji kad već sve važno zna Google. Dobro, ako ne sve, onda sasvim dovoljno da potakne rekonstrukciju prošlosti koja, kao što znamo, ne mora biti precizna. Uostalom, i živimo na mjestu na kojem je prošlost neizvjesnija od budućnosti. E taj Google kaže da je Makedonija bila zemlja partner Sajmu knjiga i autora San(n)jam knjige u Istri 2018. godine. Ako su Makedonci u Puli bili u prosincu te godine, ja sam u svibnju zavijao po Skoplju - s direktoricom Sajma, Magdalenom Vodopijom, putovao sam malo nakon oporavka od loma noge pa me ljuta rana podsjećala da moram nabaviti ili ljutu travu ili manje ljute analgetike, a kako nisam niti jedno, tako je povremeno trebalo pustiti glas. Intonaciju je određivala netom zarasla kost. Dakle, ako sam ležao s nogom u gipsu početkom 2018., onda je bila, morala je biti 2017. godina, kad me je producentica Suzana Pandek, kod koje sam tad radio kao script doktor, odvela da upoznam njezina prijatelja Albina Uršića koji, rekla je, ima jednu ideju i treba mu scenarist. Izvela je to na prepad pa nisam stigao provjeriti je li to, možda, onaj Albino, ustvari Bino, iz dizajnerskog dvojca “Božesačuvaj”, koji je, kako se to kaže u prigodnim tekstovima, “vizualno obilježio scenu devedesetih godina prošlog stoljeća”. Sad stvarno nije važno koju i kakvu scenu. Da sam, kao što nisam, imao vremena za konzultacije s Googleom i potvrdio da je Albino taj Bino, očekivao bih ideju o filmu - da, Bino je prvo želio film - koji ima više veze s nekim što se može u Londonu snimiti sad, nego s onim snimljenim u Zagrebu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća i radnjom smještenom još dalje u prošlost, u sredinu tridesetih.