Budućnost R’n’B-ja Kelele Mizanekristos atipična je američka priča. Pedantna i načitana pažljivo bira suradnike te je nerijetko čak i na singlu popisano više njih. Želi da publika razumije njezinu političnost. I da dijeli njezino queer afroameričko iskustvo. Odrastanje u Washingtonu u dva odvojena stana u istoj zgradi, s roditeljima koji su emigrirali iz Etiopije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, formirat će ne samo njezin glazbeni ukus koji će se kretati od Sarah Vaughan do Tracy Chapman, nego i njezino stvaranje. Filigranski ples po rubu vokalne senzualnosti i instrumentalne oštrine oblikuje kantautoricu kojoj su tempo i struktura ispred riječi. Njih ionako može nabacivati kasnije po intuiciji, čvrsto ih gradeći na improvizacijama. Sazrijevanje u tridesetima, pjevanje jazz standarda, ulasci i izlasci iz indie i prog bendova, svaštarenje da bi se preživjelo, izražena klasna i rasna svijest, polagano sjedaju na mjesto nakon selidbe u Los Angeles. Kad 2013. izbacuje mixtape ‘’Cut4Me’’ praktički je na početku, eksperimentira s harmonijom i naslijeđem, retro zvukovima koji su nevjerojatno zarazni i moderni.
Dvije godine poslije s EP-om ‘’Hallucinogen’’ počinje suradnju, između ostalih, s producentom Arcom (Björk, FKA Twigs) jasno dajući do znanja kako sve kreće iz ideje i zvuka, trenutačnog raspoloženja. Vidljiva je i ambicioznost jer romantični i egzistencijalni slom duboko je uronjen u poigravanje s formom, različite utjecaje koji se opiru lažnom sentimentalizmu. Njezino viđenje R’n’B-ja daleko je mračnije. Intimnost, izlaganje dijelova sebe istražuje na prvom albumu ‘’Take Me Apart’’ (Warp, 2017.). Erotski slojevi su poput nježnog, sporog plesa. Širenje producentske baze od Romy Madley Croft (xx) do Ariela Rechtshaida pozicioniraju je kao izvođačicu koja vješto koketira između rubnog i mainstreama. Igranje na toplo-hladno, žudnju i distancu, na čitavu skalu emocija unutar smirenog ritma koji se osjeti u tjelesnim žmarcima, u prekidima i započinjanjima veza uz minimalističku produkciju i posvećenost detaljima tijekom prikazivanja unutarnjih stanja, upućuju na to da pop može biti prijemčiv i plesan, izvan kalupa algoritamske računice. Pauza koja će uslijediti za Kelelu bit će neobično duga. Život između Londona i Los Angelesa, bilježenje iskustava, razmišljanje o novome materijalu završit će u kreativnoj blokadi. Zagovarane teme poput pravde, sigurnosti i vrijednosti afroameričkog života stopit će se s pokretom ‘’Black Lives Matter’’ i pandemijskom težinom, ali i svijesti da pjesme moraju biti oda emocionalnom, rasno obojenom iskustvu. No srećom očekivano, drugi album ‘’Raven’’ (Warp, 2022.) izmiče iz proklamiranih ladica. Laganini tempo zaziva toplije vrijeme. Iz pjesme u pjesmu mirno plovimo (iako je posrijedi rad 15 producenata od Yo van Lenza, LSDXOXO do Floriana T M Zeisiga), eterično, spremni na muvanje po sobi i klupskom dimu. Drukčije i nimalo nostalgično kao što je povremeno bio slučaj s ‘’Renaissance’’ od Beyoncé.
Osjećaj glazbe za Kelelu je u tijelu. Snaga nije apstraktna, a to će uostalom odjekivati u iznimnoj naslovnoj pjesmi: ‘’The hype will waver; I’m not nobody’s pawn; Don’t need no favors; It’s all good, I’ve moved on”, ali i u ‘’Holier’’, kad je prebolijevanje lakše uz serviranje računa: ‘’I don’t care what you’re talkin’ about; All the shit that you say; You won’t learn anyway”. Baladni trolist ‘’Let it Go’’, ‘’Closure’’ i ‘’Sorbet’’ svojevrsni su prizori iz bračnog života gdje se lomi odsutnost, želja i nestrpljivost sa synth melodioznošću upućujući na nužnost sporosti kako bi se osjetio svaki dodir, kao i praznina kad ga nema. Ambijentalni obračun s kršćanskom simbolikom, gdje vodena naslovnica albuma ambivalentno sugerira krštenje i potop, prisutna je tijekom preslušavanja - more je izolacija, kockice leda su noirovska žudnja, a čekanje je u kapljicama znoja. Puni krug s prvom i posljednjom pjesmom ‘’Washed Away’’ i ‘’Far Away’’ to dodatno podcrtava, svijet začudnosti i otkrića, smrti i ponovnog rođenja, čežnje i neprekidne kiše. Intimnost spavaće sobe prekinut će drum’n’base u ‘’Bruises’’ koji nas vodi ravno na baltimorsku scenu stalno suprotstavljajući sanjivi vokal s hladnoćom instrumentala. Iako je mnogi uspoređuju iz različitih razloga s Janet Jackson i Aaliyah, za mene je atmosferom bliža Jessie Ware ili Yayi Bey. Takva imerzivnost i jednoličnost pretakajućih zvučnih kulisa nije za svačiji ukus. Pogotovo u kontekstu ovog albuma gdje Kelela izuva cipele i vlastiti rast promatra sa svojevrsne distance. Ono što ostaje neminovno je raspoloženje. I sloboda pokreta za sobu, balkon ili plesni podij. Duboko politička podijeljena, ona je ipak svjesna da se najveća drama odvija tijelom uz tijelo.
