Life
1001 prikaza

Knjigu je napisao na nagovor Angeline Jolie i Brada Pita

1/3
Dejan Rakita/PIXSELL
Preživio je ovisnost, rat, upisao glumu i naposljetku ostvario svoje dječačke snove te postao pilot. U svojoj autobiografskoj knjizi ‘Blank’ ogolio je svoj život

U prva dva mjeseca od objavljivanja, na samom pragu pandemije COVID-a, tiskana su mu tri izdanja romana prvijenca “Blank”, što i nije svojstveno bosanskohercegovačkim književnim uvjetima. U velikoj pohvali životu, kako bi se u najkraćem mogao okarakterizirati njegov roman, Feđa Štukan, glumac i pilot iz Sarajeva, ne štedeći sebe ni najmanje, opisao je i pogreške i uspjehe koje je pravio gotovo s jednakom posvećenosti. Štukan nas vodi od sarajevskih ratnih rovova, preko hospitalizacije na Neuropsihijatrijskoj klinici do bolesti ovisnosti, uz lakoću upisa Akademije scenskih umjetnosti i niza drugih aktivnosti koje za prosječne ljude iziskuju i određeni napor. Njegovu životnu filmsku priču upotpunjuje i prijateljevanje s Bradom Pitom i Angelinom Jolie i važno Bradovo pitanje upućeno Feđi koje će u određenom smislu pokrenuti cijelu “Blank” priču, koja će se uskoro u izdanju Buybooka naći i pred hrvatskom publikom. Ovo izdanje bit će ukupno 15., nakon 20.000 prodanih primjeraka do sada.

Express: Znam da je nezahvalno vrednovati vlastiti uspjeh, ali me zanima s ove vremenske distance tvoj odnos prema uspjehu ‘Blanka’. Jesu li, pored neospornog pripovjedačkog dara i nesvakidašnjeg životnog iskustva, iskrenost i nepretencioznost imali takođe važnu ulogu? I s obzirom na to da se nisi lako odlučio da dio tvoje životne priče bude dostupan široj publici, jesi li mogao očekivati ovakvo interesiranje, posebno u vremenu u kojem stalno lamentiramo nad problemima koji su vezani za književnost, izdavaštvo, sve manje medija koji je podržavaju...

Teško je bilo pretpostaviti bilo što. Inače nemam nikakva očekivanja, nizašto, pa me onda svaki uspjeh veseli. Kad mi netko kaže da mu se knjiga ne sviđa, ja mu kažem - nije napisana da ti se svidi, tako da je sve u redu. Knjiga izgleda ima neku drugu vrijednost koju ja nisam mogao prepoznati jer sam bio previše u materijalu. Nisam prijavio knjigu ni na jedan festival ili konkurs, knjiga nema književnih nagrada, ali ima nekih drugih, puno vrijednih. Knjiga komunicira s publikom na kemijskom nivou. Može pomoći ljudima u borbi protiv ovisnosti. Dobio sam jako puno poruka od ljudi s tim problemom, a neke i osobno poznajem. Heroinski i kokainski ovisnici koji su se ‘skinuli’ nakon čitanja, alkoholičari, kockari, čak i nacionalisti prestaju biti nacionalisti nakon knjige. Ljudi ostavljaju religije (ne boga, religije). Oslobađaju se. Svih okova. Straha od života. Straha od smrti. To su prave nagrade. Stalno se zahvaljujem prijatelju Vedranu Tuce jer on je to prepoznao i natjerao me da objavim ‘Blank’, on je time zapravo spasio sve te ljude.

Express: U nekim smo nesretnim vremenima, a možda je pravo pitanje kad nismo bili, a koja uključuju umjetničku cenzuru ili autocenzuru, ili radikalne poteze sprečavanja umjetničkog čina, čemu smo u Sarajevu nedavno svjedočili. I otprilike znam tvoj odgovor, ali ću postaviti pitanje zbog onih koji će te zahvaljujući knjizi tek upoznati - jesi li ijednog momenta imao dileme vezane za iznošenje svoje intime, ali i političkih stavova koji apsolutno ne korespondiraju s većinskim mišljenjem, kako u tvom okruženju, tako i u zemljama regije gdje se ‘Blank’ čita?

Religija je od ovoga grada napravila kasabu, zaselak, jer to je njen krajnji domet, a naša nesretna vremena u kojima smo već stoljećima zapravo su mračni srednji vijek koji religije baštine jer moraju držati stado u mraku, u srednjovjekovnome mindsetu iz kojega vrišti krv, tlo, zlo, mrak, smrt...
Ukratko, jedan horor film iz kojeg dolaze sve mračne ideje kojima smo svjedočili u prošlom ratu. Ako ne želimo ni priznati gdje je naš problem, ako ga odbijamo locirati, problem ne može biti riješen. Zbog toga je ovdje pobijeno100.000 ljudi. Ja to ne mogu oprostiti. Možete to gledati i šutati te se praviti da ovo što govorim nije istina, ali time direktno ugrožavamo živote naših potomaka. Nikad nemam dilemu treba li reći istinu. Kakva god da je, bolja je od laži.

 | Author: Dejan Rakita/PIXSELL Dejan Rakita/PIXSELL

Express: Spomenuti cenzurirani događaj za one koji imaju sreću da ne žive u BiH pa da im pojasnimo podrazumijevao je performans mlađeg desničara koji je zvao policiju kako bi se zaustavio performans slovenskih umjetnika ispred Narodnog pozorišta zbog toga što su bili nagi. Možeš li zamisliti posljedice tvoje nekadašnje umjetničke antiratne intervencije kad si na kipu Isusa na katedrali Srca Isusova u Sarajevu prije gotovo 20 godina intervenirao? Koliko se to Sarajevo s početka dvijetisućitih razlikuje od današnjeg i kako se nosiš s težinom života u njemu? Je li distanca koju ti let žirokopterom omogućuje jedan od načina lakšeg podnošenja?

Pa kakvu drugu reakciju od desničara bismo uopće mogli očekivati? Neki izljev tolerancije, nježnosti, ljubavi, kulture, inteligencije? Pa valjda bismo to vidjeli barem jednom dosad. Golo tijelo je ‘sramota’ k’o da ga bog nije stvorio takvog, ali tridesetogodišnja pljačka državnog budžeta, ratno profiterstvo, kriminal i ratni zločini blagoslovljeni su i od Džamije i od Crkve. Povraća mi se od tolikog licemjerstva, gluposti i zla. A težina života stvar je percepcije. Sve je to subjektivna stvar. Ja sam prije želio da svima bude dobro, želim to i sad, ali tad sam svaki atom snage trošio na to, ljudi to tad nisu prepoznali, što im mogu?! Trudio sam se istinski. Oni su sjedili za tastaturom i izmišljali priče da sam plaćen od jednih, drugih, trećih... Nadam se da su nakon deset godina shvatili koliko su bili glupi i koliko su sami sebe time sabotirali te kakvu su priliku time uništili. Zapravo ne, ne gajim više nadu da će oni ikad išta shvatiti. Tad sam rekao sebi da ću vrijeme i energiju koje sam trošio da svima bude bolje usmjeriti na to da napravim sebi život boljim, a time i ljudima oko sebe. Ja sad imam odličan život. Trebao sam biti mrtav, a nisam, živ sam. Zahvalan sam samom sebi na svakom novom danu koji dočekam i budim se s osmijehom. Loš život je loš ako ga uspoređujete s nečim što ste zamislili kao dobar život. Vjerujem da je to frustrirajuće, ali ako život ne uspoređujete ni s čim, on može biti divan sam za sebe. Jer što god da ste namaštali da dobar život znači, i da sve to postignete, to će vam biti interesantno nekoliko sati, i što onda? Onda morate opet juriti neki još bolji život kkao biste se zadovoljili. Ali ne možete se zadovoljiti jer uvijek tražite više. Ne trošim vrijeme na usporedbu i razmišljanja o dobrom ili lošem životu, nego ga živim, živim sadašnji trenutak, i kad ste tu, prisutni u njemu, tad osjećate život, a kad ga osjećate, onda ste živi, samo ste živi, i to je onda dovoljno da vam bude dobro. Ja ne pratim više što se ovdje dešava, iskreno, ne zanima me. Kunem se svime na svijetu, ne zanima me što će se desiti s ovom klepto-religijsko-nacionalističkom anticivilizacijskom sramotom. Što se mene tiče, ovakva fašistička tvorevina mora nestati, ne smije postojati ni kao primjer da je ovo moguće. Pa što su ovi ljudi ovdje mislili? Da će im religija i nacionalizam donijeti prosperitet? Jesu li ga ikome donijeli dosad? Ovo je retoričko pitanje. Ljudi imaju točno ono što žele i točno ono što zaslužuju. Vjerujte, oni ne mogu bolje od ovoga. Gore, gdje ja provodim vrijeme, nema nacionalizma i mržnje, nema gluposti, primitivnih homosapiensa uvjerenih da komuniciraju lično sa stvoriteljem kozmosa. Gore nema ničega i nikoga osim mene, vjetra, vode i sunca. Život je divan. Život je ono što od njega napraviš.

Express: Važan i veliki dio ‘Blanka’ posvećen je odvikavanju od ovisnosti, najprije je to bila droga, potom alkohol. Za one koji će tek roman čitati, možeš li reći što je po tebi bilo ključno da to uistinu postane tvoja prošlost?

Potrebna je jaka odluka. A kako donijeti odluku kad vam je kemija mozga potpuno izmijenjena, kad više niste vi taj koji upravlja mozgom, nego to radi heroin, to je pitanje od milijun dolara, a odgovor na to nije jednostavan, sumnjam da bi mogao stati u ovaj članak ili u ove novine. Mislim da je u ’Blanku’ najkraći mogući odgovor na ovo pitanje. Potrebno je proći čitav proces, to jest naći razlog zbog kojeg ste počeli da se drogirate. Droga je lijek za problem koji imate, tako počinje, kao lijek. Morate riješiti taj problem kako biste mogli vratiti prirodnu kemiju u balans. Tu je ključ.

Express: Jedan si od rijetkih ljudi koji jednu ovisnost nije zamijenio drugom, nerijetko su ljudi, posebno u našim postratnim okolnostima, birali vjeru kao supstituciju za nekadašnji život. S obzirom na to da vjera ni u kojem slučaju, kad je o tebi riječ, nije opcija, što će biti jasno čitateljima/cama ‘Blanka’, kako si uspio ne mijenjati okruženje, što je zbog prirode posla i prilično teško promijeniti, a ostati dosljedan odluci?

Vjera je jedan od načina. Ni u jednom kutku svemira ne dešava se ništa drugo osim kemije, sve što se dešava je - kemija. Ono što nije kemija, jednostavno - ne dešava se. Heroin je kemija, ali i svaka naša emocija je kemija koja u dodiru s receptorima u mozgu stvara određene senzacije. Heroin u mozgu stimulira proizvodnju neurotransmitera: serotonina, endorfina, oksitocina i dopamina, a ta kemija ljude čini sretnima, jer ljudi žele biti sretni, oni sve češće, unosom narkotika, provociraju rad žlijezda koje ih proizvode, vi time potičete proizvodnju “sreće” u većim količinama nego što ih mozak može proizvesti prirodnim putem. Mozak očekuje da ćete ga opet vještački natjerati na proizvodnju pa ih on prestaje sam lučiti, treba mu stimulans, zato narkoman mora sve češće unositi drogu u organizam jer bez toga je u teškoj depresiji, a u takvoj depresiji ne želite biti. Depresija je upravo nemogućnost mozga da proizvede oksitocin. Ljudi nemaju dokaz da Bog postoji, i nije im ni potreban, jer oni Boga ‘osjećaju’. Čim je riječ o osjećanju, znači da je riječ o kemiji na receptorima jer jedino tako se nešto uopće može i osjetiti. Svako osjećanje ima kemijsku formulu. Dakle vjera je takođe osjećaj i prelazak s heroina na vjeru je isto kao prelazak s heroina na bilo koju drugu kemiju, a mozak voli kemiju, i vanjsku i unutarnju, voli senzaciju, on se ‘nakači’ na nju. Ta senzacija čini ljude živima, budnima. Svejedno radi li se o heroinu, mržnji, nacionalizmu, vjeri, ljubavi, osjećaju krivice... Sve su to kemije na koje se ljudi ‘nakače’ i teško im je ‘skinuti se’ s njih. Ljudi se naviknu i na najgora moguća osjećanja, naviknu se na osjećanje koje im stvara nasilni partner, naviknu se na strah, na grižnju savjesti kojom ih on zlostavlja pa žrtva ne može otići od nasilnika jer je nakačena na tu kemiju iako je užasna. Mozak ne raspoznaje dobru i lošu kemiju, on samo želi lučiti istu kemiju danas koju je lučio jučer. Jer je nakačen na nju. Ako ste zaljubljeni danas, bit ćete i sutra, nakačite se na tu kemiju. Ako osjećate mržnju danas prema nekome, i sutra ćete. Ako vjerujete danas, i sutra ćete. Na proizvodnju sve kemije u mozgu možete utjecati, možete je u potpunosti kontrolirati, možete jednu kemiju mijenjati drugom, samo snagom volje. Zato ima smisla skinuti se s heroina vjerom, speedom, alkoholom, ljubavlju, mržnjom ili bilo kojom drugom kemijom. Svejedno je u principu. Svejedno na kemijskom nivou. Problem je što se sve te kemije troše, sve te senzacije vremenom slabe, žlijezde koje luče te hormone slabe naročito ako ih forsirate, zato su emocije prolazne. Sve emocije. Cilj je doći do kemijskog balansa, a uputstvo za to se nalazi u ‘Blanku’.

 | Author: Dejan Rakita/PIXSELL Dejan Rakita/PIXSELL

Express: Kad spominjem vjeru, ne mogu, a ne spomenuti ono o čemu pišeš i bez problema govoriš, a to je tvoj stav o našim minulim ratovima koji su bili u prvom redu vjerski. Kako je po tvojoj procjeni moguće da i danas ljudi vjeru izjednačavaju s nacijom, a onda u to ime, u prvom redu zbog osobnih interesa, zanemaruju sve etičke principe?

Vrlo je jednostavno, ali je namjerno zakomplicirano, da bi se sakrila istina. Pokušat ću ukratko objasniti. Religije proizvode nacionalizme, održavaju ih na životu, održavaju tu vatru i šire je. Sjećate li se nošenja mošti po gradovima? To je bio proces osvještavanja nacionalnog identiteta, bio je i započet i završen u religiji. Zbog toga je to neodvojivo i treba biti neodvojivo jer je upravo to dokaz ovoj tezi. Poznajete li ijednog ateista nacionalista? Ja ne. U 45 godina bratstva i jedinstva mi nismo obraćali pažnju na to što se dešava u selima i malim sredinama gdje je školstvo namjenski bilo loše jer se smatralo da ljudi tamo ne trebaju biti obrazovani, nego trebaju raditi teške fizičke poslove, trebaju se baviti zemljoradnjom i stočarstvom, i ne trebaju puno misliti. U tim sredinama je religija, vrlo suptilno, ali s jasnom namjerom, kod tih ljudi popunjavala te praznine u znanju na svoj način i s jednim ciljem. Koncept krvi i tla je religijski koncept. Nacionalisti su pobijedili tamo gdje su religije imale autoritet, zar ne? Zato je logično da su nacija i vjera jedno. Moglo bi se reći da su neki političari samo populistički iskoristili taj religijski zanos kako bi se ogrebali o golemo biračko tijelo, ali desilo se nešto puno perfidnije od toga. Mržnja je pokrenuta od strane religije. Kako? Vrlo jednostavno. Religije su grupirale ljude, grupiranje je izazvalo podjele, a ostalo se desilo samo od sebe, jer ljudski mozak tako radi, puni se predrasudama i strahovima jer zamišlja najcrnje scenarije, to je način rada našeg sistema za preživljavanje i samoobranu, sukob je u tom kontekstu prirodna moždana reakcija i oni su to jako dobro znali. Oni znaju manipulirati. To im je posao. Ali zašto bi netko to uradio? Indirektno pobio toliko ljudi? Vrlo jednostavno - zbog novca. I uopće nije indirektno, nego vrlo direktno, vratit ću se na ovo kasnije. Kad biste sabrali koliko su novca uzeli od svakog nacionalno-osviještenog pokojnika, od početka rata do današnjeg dana, već bi vam se zamantalo od cifre, a gdje su donacije, prodaja suvenira, svijeća, ‘svetih’ knjiga, da ne govorim o pranju novca, daleko od svake inspekcije i sve to TAX FREE. Možda vam se ovo čini banalnim da bi netko ubio toliko ljudi samo zbog toga, ali slobodno bacite na papir sve ovo i vidjet ćete da uopće nije banalno i vidjet ćete da se isplatilo. Ali to nije sve, to je samo početak. Vraćam se sad na ono gore. Da bi sve išlo po planu, religije su osnovale nacionalne stranke jer su jedine imale toliko novca da zakupe toliki medijski prostor i pobijede na izborima. Oni sad mogu reći da za ovaj rat nisu krivi oni nego nacionalisti. To je smišljeno i napravljeno da izgleda tako. Sjećam se milijarde kuna koju je Katolička crkva dobila od Hrvatske prije nekoliko godina. Nije ona to dobila, ona je uzela svoje pare nazad, jer ona je stvorila HDZ, a samim tim i državu. Milijarda kuna je vjerojatno bila cifra koju su uložili u izbore početkom devedesetih pa su to samo uzeli nazad, ali to je smijurija naspram cifre koju oni stvarno uzimaju, jer kao što je islamska zajednica stvorila SDA, i SPC je stvorila SDS, oni iz sjene vladaju cijelo vrijeme, jer kome drugome bi bilo u interesu stvoriti vjersku državu? Nikome, osim njima! A stvorena je. Zar nije? Pogledajte Crnu Goru i što se desilo s pokušajem da Crkvu odvoje od vlasti. To je nemoguće! To je neodvojivo! Jer to je ista firma. Nacionalističke stranke su isturene podružnice te firme.
Nemojte mi reći da bi bilo tko drugi osim Islamske zajednice, nakon Islamske deklaracije, uložio novac u uspon Alije Izetbegovića. Tko bi to uradio? Zašto? Nitko. Osim njih. Oni danas preko stranaka koje vode iz sjene uzimaju novac od poreznih obveznika, a to su, nama običnim smrtnicima, jednostavno nezamislive količine novca. Zato je vrijedilo pobiti tolike ljude i gurnuti ih u rat, ‘i opet će i opet će...’. Vidite da one koji su počinili najteže zločine, uključujući i ubijanje djece, religije kanoniziraju i dočekuju misama s odsluženja zatvorskih kazni? Zašto? Zato što su oni izvršavali upravo njihove naredbe, čime su omogućili religijama golemu moć i one im to jednostavno neće zaboraviti. Zločinci su u rangu svetaca.
Kanoniziraju najveći civilizacijski šljam. Bolesno! Zar nije?! Ali to je tako oduvijek, otkako postoje. Ozbiljne psihijatrijske dijagnoze su u pitanju. Vjerujte mi, znam o čemu pričam.

Express: Mi smo već u predizbornoj kampanji i do listopada ćemo se naslušati i nagledati svačega. Kad će nam biti dosta i što ćemo ako nam listopad potvrdi da su sve krađe, od onih tijekom COVID-a, kad im ljudski životi nisu bili sveti, pa preko svih ostalih, ujedno bile i nedovoljne da se opet istima ne omogući vlast? Kako uopće razmišljati o budućnosti u društvu u kojem su ljudi ucijenjeni svojim ‘sigurnim’ plaćama i beneficijama koje proističu mahom iz posla u javnoj službi?

Administrativni sistem koji je uspostavljen toliko je velik i jak da i kad bi otišli s vlasti, i dalje bi mogli vladati kroz sistem. Moralo bi doći do lustracije kako bi se sve promijenilo, ali to je nemoguće jer nemate ljude koji mogu zamijeniti ove. Nema ljudi. Svi intelektualci su kupljeni za mjesečnu plaću. Mi smo izgubili jako veliki broj dobro školovanih intelektualaca, pravih, koji bi mogli nešto promijeniti, otišli su kad su vidjeli što se sprema, otišli su jer su bili pametni da to vide. Ljudi koji danas ovdje važe za vrhunske stručnjake i autoritete su u principu strogi mediokriteti, a u razvijenim zemljama bi bili debelo ispod prosjeka. Ovdje nema ljudi koji mogu išta pokrenuti na bolje jer nemaju koga pokrenuti. Malo je pametnih, strašno malo. Iskreno mislim da su djeca koju zovu milenijalcima jedina nada, njih nisu izmanipulirali. Oni imaju svu istinu u mobilnom telefonu i ne daju se prevariti. Puno su pametniji od nas, ali još je rano da vidimo njihove rezultate.

Express: Problem mentalnog zdravlja i odnos prema njemu jedan je od važnih u nizu gorućih problema u našem društvu. Ti si imao iskustvo boravka u psihijatrijskoj klinici u ratu, iz razloga koji će biti poznati budućim čitateljima ‘Blanka’. Tad su okolnosti bile dodatno pomaknute zbog rata, ali ima li nešto što si posebno zapamtio iz tog iskustva, a da se tiče odnosa prema onima kojima je pomoć potrebna? Jest da je bilo davno, ali sumnjam da se puno toga promijenilo, postoji li na takvome mjestu čovjek sa svim svojim specifičnostima ili on isključivo postaje dijagnoza?

Najzanimljivija stvar koja vam prva zapadne za oko je to da tamo nitko ne zna da je lud. Svaki mozak, ali baš svaki, uvijek misli da radi potpuno točno. Pijanom čovjeku ne možete dokazati da je pijan, iako ne može pričati i hodati, on i dalje misli da njegov mozak radi u punom kapacitetu. Kod poremećenih ljudi je ista stvar, kod glupih također. Svi misle da su jako pametni. Zanimljivo je pokušati naći granicu između onoga što zovemo normalnim i onoga što smatramo bolesnim. Ta granica je često vrlo mutna i rastezljiva. Ja sam nakon 11 mjeseci u umobolnici mogao prilično precizno odrediti dijagnoze kod ljudi koji nikad nisu bili hospitalizirani niti itko u njihovu širem okruženju misli da oni imaju bilo kakvih psihičkih problema. A imaju ih. Najčešći poremećaj koji srećem jako često, osim psihopatije koja je toliko raširena da bi trebalo proglasiti pandemiju, jesu sumanute ideje, koje se u ovom društvu više i ne gledaju kao poremećaj. Neki dan mi neka žena piše u inboks kako se čula s mojom bivšom djevojkom koja je preminula 2001. te da bismo se trebali naći da vidimo što ćemo s njenom dušom koja ne može naći smiraj. Da stvar bude još crnja, ova osoba je univerzitetski profesor i, vjerujte u javnom diskursu, danas, ja, koji nemam drugu prirodnu reakciju nego da ovo ismijavam, bih u ovom slučaju bio smatran nenormalnim. Ljudi ovdje žive horor film, kunem vam se, u glavama imaju slike s anđelima i demonima koji na nebu vode epske bitke, misle da ih netko stalno promatra, prati ih Sotona koja ih želi navesti na zlo, pričaju s mrtvima, žive pravi horor film. Što ljudi mogu drugo nego poludjeti od tolikog straha. Ovo je epidemija paranoidne shizofrenije. Moj život je sad u usporedbi s ovim hororom lagana, nedjeljna, romantična komedija. Tako da ustvari ne znam odgovor na ovo pitanje jer ne znam više tko je lud, a tko normalan, i treba li se i tko liječiti, i što mentalno zdravlje uopće znači.

Express: Tvoje umjetničko iskustvo podrazumijevalo je i muziku, o čemu takođe pišeš u ‘Blanku’ i što je jedna od urnebesnijih epizoda (u bogatoj konkurenciji urnebesa). Sa svojim književnim prvijencem pokazao si i literarni dar. Osnovna profesija je glumačka i podrazumijeva jednak uspjeh i na filmu i u kazalištu i na televiziji. Ponekad imam dojam, posebno kad je o glumi riječ, da pored tog golemog talenta i uspješnih uloga ti k’o da bi najradije taj talent nekome poklonio, da ti ne oduzima vrijeme od letenja. Jesam li u pravu, i ako jesam, zašto je to tako?

Pa nisi daleko od istine. Ipak je ljepše letjeti nego glumiti, ali mora čovjek i živjeti od nečega. Rijetke su uloge na kojima mi se baš radi pa zato rijetko i igram. Ali ako već prihvatim nešto, onda uživam u procesu. Vrlo je kompleksno i zanimljivo zanimanje, naravno zavisi od toga koliko duboko možeš i znaš ući u materiju. Ovdje nisam radio dugo jer su stvari koje se rade uglavnom plitke i zabavljačke. Ne snalazim se u tome. Za mene je gluma mnogo dublja stvar od zabavljanja publike. Nikad ništa ne radim da bi se nekome svidjelo niti išta radim preko volje, radim najbolje što znam jer uživam u tome, da bolje iskoristim vrijeme, a hoće li se nekome dopasti... Nekome se dopadne, a nekome ne, što god da radite. Dok čekam uloge koje mi se sviđaju - letim.

Express: Inicirao si, organizirao i sudjelovao u brojnim akcijama, protestima i humanitarnim pomoćima. Kako s ozbiljnim aktivističkim iskustvom promatraš inertnost našeg društva u kojem je najveći problem povorka ponosa ili goli glumci, ali ne i povećanje primanja parlamentarcima. Postoji li po tebi nešto što će ljude konačno izvesti na ulice?

JMBG je bio zadnja prilika da se stvari ovdje poprave mirnim putem, znam da to ljudi nisu tad prepoznali, ali to je tako. Ljudi ovdje jako teško prepoznaju stvari? Trebalo je tad samo da izađu na ulicu. Ako ih djeca koja su umirala nisu izvela na ulice u golemom broju, onda ne treba živjeti u iluziji da će izaći na ulicu zbog bilo čega. Čak i da ih morite glađu, oni će šutjeti. Netko je rekao da religija postoji kako bi spriječila siromašne da pobiju bogate. Mislim da je ovo najpreciznija teza ikad. U ovoj zemlji je 97% ljudi religiozno, dakle oni sigurno neće ustati protiv njih, nego će biti na njihovoj strani jer su bez kapaciteta da shvate da ih upravo oni izrabljuju. Mogu ovi trpjeti puno gore stvari od ovoga sad i kunem se, trpjet će. Opravdavat će sebi svoj kukavičluk mučeništvom. Znam dobro gdje živim. To je ozbiljna, klinička, sado-mazo slika.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.