Life
1714 prikaza

Koga još briga za bend koji je svoju 'karizmu' izgradio na nekoliko 'viceva'

1/2
Privatni album
Ovdje se zapravo radi o sukobu dvojice političkih oportunista, kakvi prevladavaju na glazbenoj sceni, što je zapravo i logično, jer svaki glazbenik želi 'ugoditi' svojoj prosječnoj publici

U jednom od prethodnih brojeva Expressa obradio sam jednu od "najvažnijih" tema zagrebačkih kvaziljevičara ili, da upotrijebim jedan izraz koji koristi Miljenko Jergović, zagrebačkih kulturnih turista koji, ima tome već više od dvadeset godina, uredno hodočaste u Sarajevo kao u neku vrstu lijeve balkanske Meke. Riječ je bila o tome gdje se u Sarajevu jedu najbolji ćevapi. Željo ili Hodžić, pitanje je sad! Sve uz poslovičnu lubanju u rukama. Ovo bi moglo poslužiti kao svojevrsni uvod u pregled suvremene sarajevsko-zagrebačke urbane mitologije koja, za divno čudo, gotovo netaknuta preživljava već više od dva desetljeća, bez obzira na to što se radi o fenomenu koji je vjerodostojan otprilike kao Guccijeve torbice proizvedene u Novom Pazaru. Drugo, podjednako važno pitanje, koje je po svojoj zagledanosti u "bolju prošlost" usporedivo s kvalitetom ćevapa u sarajevskim ćevabdžinicama, ono je koje je pravo sarajevsko Zabranjeno pušenje, ono Seje Sexona (Davora Sučića) sa zagrebačkom adresom ili ono "beogradsko", u "vlasništvu" Neleta Karajlića (Nenada Popovića), ovjereno "jedan kroz dva". Riječ je o pravome malom kulturnjačkom ratu niskog intenziteta smrtno ozbiljnih aktera, kao da se radi o raspodjeli klirinškog duga u ostavinskoj raspravi oko bivše Jugoslavije, koji je započeo onoga dana kad je Nele Karajlić na početku rata u Bosni i Hercegovini otišao iz Sarajeva za Beograd, uz onu šijanovsku: "Za Beograd, za Beograd...". Od tada pa do danas, taj rat svako malo eruptira, najčešće u Zagrebu, što je svojevrsni paradoks. Nisam siguran za Beograd, ali u Bosni i Hercegovini, izuzev "Republike Sarajevo", nikad nisam čuo da bilo koga zanimaju slične dileme. Koga još briga za jedan bend koji je već odavno pregazilo vrijeme i koji je svoju "karizmu" izgradio ponajprije na nekoliko dobro plasiranih "viceva", među kojima se izdvajaju dva. Prvi je "Zenica blues", najpoznatija pjesma "originalnog" Zabranjenog pušenja, jedna sjajno aranžirana i odsvirana pjesma koja se savršeno uklopila u jedan svejugoslavenski kulturalni fenomen, kakva je bila sarajevska "Top lista nadrealista", pri čemu je Nele Karajlić, kao jedan od ključnih aktera Zabranjenog pušenja i "Top liste nadrealista", bio svojevrsna poveznica. Drugi "vic" odnosi se na incident s jednog od koncerata Zabranjenog pušenja osamdesetih, koji je počesto prikazivan kao prvorazredna politička provokacija. Riječ je, naravno, o onom famoznom Karajlićevu "crknutome Marshallu".

Sejo Sexon, "Zabranjeno pušenje" | Author: Igor Karačić Igor Karačić

"Zagrebačko" Zabranjeno pušenje nije uspjelo u poratnom periodu plasirati ni jedan uspjeli "vic". Najbliži tome bili su s pjesmom "Fildžan viška" s istoimenog petog studijskog albuma Zabranjenog pušenja, odnosno prvog albuma "zagrebačke ispostave". Pjesma se bazira na jednom romantičnome mitu o Bošnjacima, koji se pojavio nakon rata, o tome kako se, je li, prilikom svakoga gotovo ritualnog ispijanja kave ostavljao po strani jedan fildžan, odnosno šalica, ako se kojim slučajem pojavi nenajavljeni gost. Ovim mitom se zapravo glorificirala gostoljubivost jednog naroda, odnosno merhametluk (milosrđe prema bližnjima, op.a.), i koji je, kao i svaki mit, priča o krajnostima, odnosno priča u kojoj se susreću nacionalni patos i kič. Tu lažnu tradicija moguće je opisati na primjeru skokova sa staroga mosta u Mostaru, jedne sportsko-turističke manifestacije koja se održava svake godine. Iako je formalno natjecanje u skokovima započelo 1968. godine, danas se ta manifestacija spominje u kontinuitetu, koji je započeo s izgradnjom mosta. Na plakatima, primjerice, obavezno stoji "456. skokovi sa Starog mosta". U jednom svom davnom intervjuu, pojašnjavajući aktualnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini, poslužio sam se parafrazom one čuvene Krležine izjave o hrvatskoj kulturi i srpskom junaštvu, stavljajući je u bosanskohercegovački kontekst: "Sačuvaj nas bože hrvatske kulture, srpskog junaštva i bošnjačkog merhametluka". Odnosno, sačuvaj nas bože patetičnih gesti, poput tog "fildžana viška", koje pomalo prerastaju u mitove. Ove godine je u Goraždu, povodom obilježavanja srebreničke tragedije, postavljena instalacija od oko 8000 fildžana za srebreničke žrtve. Govorimo, dakle, o jednom banalnom i jeftinome mitu koji se koristi čak i u komemorativne svrhe.

 | Author: Privatni album Privatni album

Povod za najnoviju erupciju sarajevsko-beogradsko-zagrebačkog "vulkana" bio je najavljeni, pa otkazani koncert Neleta Karajlića i Stefana Milenkovića u Zagrebu, nazvan "Rock El Classico", koji se trebao održati u Hali Park, a na kojemu je "beogradsko" Zabranjeno pušenje sa Stefanom Milenkovićem trebalo izvesti pjesme Zabranjenog pušenja u "klasičnim" aranžmanima. Razlog otkazivanja koncerta bila je najavljena tužba Davora Sučića, koji je zabranio izvođenje svojih autorskih pjesama na koncertu. Tim povodom, prije nego što se znalo da će koncert biti otkazan, Nele Karajlić je bio gost u HRT-ovoj emisiji "Nedjeljom u 2" Aleksandra Stankovića, gdje je govorio o razlozima napuštanja Sarajeva uoči rata te o svom "nesporazumu" sa "Sarajevom", zapravo s jednim dijelom glasne i populistički nastrojene sarajevske kulturnjačke elite koja se postavlja kao vrhunaravni arbitar u svemu, bilo da se radi o kulturi ili ideološkim pitanjima. U prilogu emisiji Ahmed Burić je objasnio bit "nesporazuma" između "Sarajeva" i Neleta Karajlića: rekao je otprilike kako Karajlić treba samo izreći jedno "Sorry!" i sve će mu biti oprošteno. Zapravo se tu radi o ritualnom posipanju pepelom, po mogućnosti pred televizijskim kamerama, pretpostavljam, jedna gesta kojom se "sarajevski arbitri" nameću kao mjera stvari. Slične je prirode i "nesporazum" između Emira Kusturice i "Sarajeva". Slično razmišlja i Davor Sučić, na kojega je primjenjiva ona čuvena Rojsova izjava o tome kako on može iz HDZ-a, ali ne i HDZ iz njega: dovoljno je u ovoj izjavi zamijeniti HDZ Sarajevom da bude jasno na što mislim.

Nele Karajlić | Author: Youtube Nele Karajlić Youtube

Ovdje se zapravo radi o sukobu dvojice političkih oportunista, kakvi prevladavaju na glazbenoj sceni, što je zapravo i logično, jer svaki glazbenik želi "ugoditi" svojoj prosječnoj publici. Međutim, problem nastaje onoga trena kad se netko, ni s čim izazvan, nameće kao moralni arbitar. Kritizirajući Karajlića, a braneći neko svoje Sarajevo, kojega više nema ni u tragovima, Davor Sučić je tim povodom na jednom podcastu, onako s visoka, izjavio: "Neosporno je da je toga bilo (zločina u ratnom Sarajevu, op.a.). Međutim, u kontekstu Sarajeva uvijek treba reći neke činjenice koje su potrebne za cjelokupnu sliku. Govori se o Caci, o sarajevskim zločincima, gospodarima rata, života i smrti, ali se ne govori da je dvanaest sarajevskih policajaca poginulo hapseći tog Cacu. Neka mi netko kaže u kojem gradu Jugoslavije je dvanaest policajaca poginulo hapseći zločinca koji maltretira sugrađane neke druge vjere, nacije. Je li se to desilo u Splitu, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu?". Međutim, Sučić zaboravlja da je istom tom Caci priređen najmasovniji pogreb u poratnoj povijesti Sarajeva, te da je isti, bez obzira na to što je ubio dvanaest vlastitih policajaca, pokopan nekoliko metara dalje od groba Alije Izetbegovića. Sučićeva retorika ide tragom nametanja kolektivne krivnje, nešto što smiju raditi samo oni koji se nalaze na "ispravnoj strani povijesti". Slične priče, u raznoraznim varijacijama, što je jedan od standarda te nakaradne sarajevsko-zagrebačke mitologije, odvijaju se cijelo vrijeme, s predvidivim, gotovo stereotipnim ulogama, koje podsjećaju na vesterne, gdje je netko, po pravilima "žanra", jer ta priča drugačije ne funkcionira, "pozitivac" (mi, odnosno naši ljudi u Zagrebu), dok je drugima, prije svega bosanskohercegovačkim Hrvatima i Srbima, namijenjena uloga "negativaca", prezrenih seljačina, dok smo "mi", je li, u rangu Zagreba i Beograda.

Sejo Sexon, "Zabranjeno pušenje" | Author: Saša Midžor Sejo Sexon Saša Midžor

Sučić je, također, govoreći o svojoj "vječitoj temi", Neletu Karajliću, da bi naglasio "razliku" između njih dvojice, izjavio: "Ja sam ovdje (u Zagrebu, op.a.) bio podstanar šest, sedam godina, ali nisam propao, nisam bio gladan, nisam imao potrebe da pričam o ugroženosti Hrvata u Sarajevu, što bi meni ovdje sigurno diglo i rejting i kredit". Zagovaranje prava sarajevskih Hrvata, barem u tom dijelu sarajevsko-zagrebačkih krugova, nikome i nikad nije podiglo rejting, nego naprotiv: moglo mu ga je samo srozati. Ovdje se, također, radi o oportunizmu. U Sarajevu je Sučić imao sasvim drugu priču: kad je svojevremeno Željko Komšić ukrao svoj drugi mandat u Predsjedništvu BiH Hrvatima i kad se na bosanskohercegovačkoj televiziji nije mogao pronaći nitko od bosanskohercegovačkih Hrvata tko bi to "urbi et orbi" podržao, pojavio se spas u liku Davora Sučića koji je (samo iz tog razloga, op.a.) došao iz Zagrebu u revolveraški talk-show "60 minuta" Bakira Hadžiomerovića na sarajevskoj Federalnoj televiziji, da bi javno, kao Hrvat, ni s čim izazvan, osim dodvoravanjem svojoj ciljanoj publici, oglasio svoju privrženost Željku Komšiću. Što je, naravno, čisti oportunizam, jer se svaka lijeva "antifašistička šuša", kako ona sarajevska, tako i zagrebačka, željela ukrcati na Komšićev vlak bez voznog reda u kojemu su zagarantirani jedino dobar, prvoklasan viski i loši vicevi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.