Koga još briga za bend koji je svoju 'karizmu' izgradio na nekoliko 'viceva'

U jednom od prethodnih brojeva Expressa obradio sam jednu od "najvažnijih" tema zagrebačkih kvaziljevičara ili, da upotrijebim jedan izraz koji koristi Miljenko Jergović, zagrebačkih kulturnih turista koji, ima tome već više od dvadeset godina, uredno hodočaste u Sarajevo kao u neku vrstu lijeve balkanske Meke. Riječ je bila o tome gdje se u Sarajevu jedu najbolji ćevapi. Željo ili Hodžić, pitanje je sad! Sve uz poslovičnu lubanju u rukama. Ovo bi moglo poslužiti kao svojevrsni uvod u pregled suvremene sarajevsko-zagrebačke urbane mitologije koja, za divno čudo, gotovo netaknuta preživljava već više od dva desetljeća, bez obzira na to što se radi o fenomenu koji je vjerodostojan otprilike kao Guccijeve torbice proizvedene u Novom Pazaru. Drugo, podjednako važno pitanje, koje je po svojoj zagledanosti u "bolju prošlost" usporedivo s kvalitetom ćevapa u sarajevskim ćevabdžinicama, ono je koje je pravo sarajevsko Zabranjeno pušenje, ono Seje Sexona (Davora Sučića) sa zagrebačkom adresom ili ono "beogradsko", u "vlasništvu" Neleta Karajlića (Nenada Popovića), ovjereno "jedan kroz dva". Riječ je o pravome malom kulturnjačkom ratu niskog intenziteta smrtno ozbiljnih aktera, kao da se radi o raspodjeli klirinškog duga u ostavinskoj raspravi oko bivše Jugoslavije, koji je započeo onoga dana kad je Nele Karajlić na početku rata u Bosni i Hercegovini otišao iz Sarajeva za Beograd, uz onu šijanovsku: "Za Beograd, za Beograd...". Od tada pa do danas, taj rat svako malo eruptira, najčešće u Zagrebu, što je svojevrsni paradoks. Nisam siguran za Beograd, ali u Bosni i Hercegovini, izuzev "Republike Sarajevo", nikad nisam čuo da bilo koga zanimaju slične dileme. Koga još briga za jedan bend koji je već odavno pregazilo vrijeme i koji je svoju "karizmu" izgradio ponajprije na nekoliko dobro plasiranih "viceva", među kojima se izdvajaju dva. Prvi je "Zenica blues", najpoznatija pjesma "originalnog" Zabranjenog pušenja, jedna sjajno aranžirana i odsvirana pjesma koja se savršeno uklopila u jedan svejugoslavenski kulturalni fenomen, kakva je bila sarajevska "Top lista nadrealista", pri čemu je Nele Karajlić, kao jedan od ključnih aktera Zabranjenog pušenja i "Top liste nadrealista", bio svojevrsna poveznica. Drugi "vic" odnosi se na incident s jednog od koncerata Zabranjenog pušenja osamdesetih, koji je počesto prikazivan kao prvorazredna politička provokacija. Riječ je, naravno, o onom famoznom Karajlićevu "crknutome Marshallu".