Žene u politici su sumnjiva, neprirodna pojava, anomalija kojoj je nužno pronaći znanstveno objašnjenje. Kad “Kohlovoj djevojčici“ Angeli Merkel nakon prvog preuzimanja kancelarske dužnosti (u rujnu 2005.) nisu uspjeli iskopati nacističku prošlost, ono što neki nazivaju “istraživačkim novinarstvom“ bacilo se u ofenzivu na osobno.
Isplivalo je tako nekoliko za ženu “sramotnih“ činjenica: gospođa se “uspjela“ razvesti i ponovno udati, nikad nije rađala, te kao zmija noge krije nudističku prošlost. Uslijedila je plima fotografija njemačke kancelarke “kao od majke rođene“.
Baš kao što je u kontekstu aktualne plime bliskoistočnih izbjeglica danas tumače kao nemajku. Čas prema tim izbjeglicama, čas prema integritetu smušene majčice Europe.
Predsjednica Republike Hrvatske tako nije gospođa Grabar Kitarović, nego je jednostavno: Kolinda.
Obuzeti čudnom nježnošću prema krhkom ženskom biću, svatko si tako uzima za pravo da komentira njezine umjetne trepavice, frizuru, poprsje, etimološku koincidenciju između od supruga preuzeta prezimena i šatrovačkog naziva za “ono“ muško.
Ministrici vanjskih i europskih poslova, popularnoj “Pusički“, jednako tako zdušno komentiraju stanje kose, obrva.
Nekadašnja ministrica pravosuđa, Vesna Škare Ožbolt također je intrigirala evolucijom svoje pojavnosti. Ni premijerka koju su, dakako od milja, zvali Jaca nije uspjela izbjeći “blagonaklona“ tumačenja smirivanja hrvatsko-slovenskih odnosa.
I tu su neobuzdano mnogi dobar odnos s Pahorom koji je u tu svrhu utjelovio kolektivnu svijest Dežele tumačili dobrom starom: bonus penis pax in domus.
Koliko god da se civilizacijski odmaknemo u budućnost, mjesto žene i dalje je nekako u kući. Sve ostalo je sumnjivo, a priori pogubno. Jer od žene je poteklo sve zlo.
Alegorijsko-mitološku potvrdu te tvrdnje pronalazimo već u prvoj knjizi Tore, odnosno Staroga zavjeta. U trenutku kad Elohim, odnosno Jahve, Riječju dijeli svjetlo od tame, gornje vode od onih donjih, te stvara sve vidljivo i nevidljivo.
Šestoga dana, prije no što će napokon otpočinuti zadovoljan svime što je učinio, naposljetku stvara čovjeka, muškarca i ženu istodobno, kao ravnopravne partnere. Ne znamo kako se zvao taj prvi muškarac.
Žena se navodno zvala Lilit i navodno je sve potkopala svojom zloćom.
Post festum kroničari Postanka ne navode sve stavke optužnice, djela zbog kojih se Stvoritelj odlučio za kiparstvo: oblikovanje prvog čovjeka od crvene gline po kojoj je taj isti čovjek, praotac ljudi, naposljetku i dobio ime. Adam. Crveni. Što u trenutačnim okolnostima zvuči pomalo komunjarski.
Drugi je pokušaj žene načinjen od rebra usnulog, anesteziranog Adama. Valjda kako bi se budućoj gospođi majci čovječanstva Evi dalo do znanja da je kao tvorevina od sekundarne sirovine jednostavno sekundarna.
No i gospođa Eva je zaribala. U ženskom stilu. Uzela je jabuku koja, po svoj prilici, nije bila jabuka nego neko drugo voće. Možda smokva.
Uslijedio je, dakako, gnjev Božji koji se u jednakoj mjeri sručio i na ženu koja je popustila pred iskušenjem zle sotonske zmije i na muškarca koji ne samo da je nije spriječio nego je i sam zube zario u prokletu voćku za razabiranje dobra i zla.
Adam i Eva prognani su iz Edena omeđenog rijekama (jedna od njih je i Pišon koji nasmijava pučkoškolce na katekizmu).
Adam je kažnjen znojem, zemljom koja će slabo rađati u koju će se kao prah vraćati, Eva menstruacijom, trudovima i žudnjom. Kažnjena je i zmija koja je ostala bez nogu.
No zmija je ovdje statist. Zvijezda ove priče je žena. Kao ishodište svih zala. Eva je rodila Kajina i Abela. Kajin je ubio Abela. Lotova žena je bila znatiželjna, pretvorila se zato u stup soli, a muža prisilila na incest iz kojeg će se izroditi Amonci i Moabci.
Abrahamova (Ibrahimova) Sara otjerala je Hagaru i sina joj Jišmaela što ga je ova prethodno (baš na Sarin nagovor) rodila Abrahamu, te je tako, ne razmišljajući o povijesno-religijskim konzekvencama zapravo zasijala sjeme razdora između Izraela i Arapa (kojima je Jišmael prema predaji praotac).
Ako u neznanju ne izaziva planetarne ili bratoubilačke sukobe, ženskadija izaziva prostodušni muški puk. Poput Bat-Šebe, zakonske supruge Urije Hetita koja se nehajno, dakako, sasvim gola kupala na strateškome mjestu na kojemu ju je s krova mogao vidjeti veliki izraelski kralj, ratnik i pjesnik David.
Izbezumljen ljepotom tuđe supruge, kralj se zatelebao poput pučkoškolca. Velika ga je ljubav nagnala da osmisli lukav plan kako bi se riješio gospodina supruga.
Zbog griješne je pohote i ubojstva poslije kao pokoru morao slušati prispodobu proroka Natana o bogatašu i siromahu i njihovim ovčicama.
Baš kao što je i javnost mnogo stoljeća poslije američkome predsjedniku sa saksofonom kao grančicom lijeske po prstićima prijetila “impeachmentom“ zbog jedne Monike koja je na haljini skupljala predsjedničko sjeme nakon velebnog felacija.
Uz kraljeve, pjesnike (o, Petrarca, zaluđeni!) i predsjednike suvremenih demokratskih tvorevina, žene mogu poljuljati, izbezumiti, pa čak i doslovno obezglaviti proroke.
Školski primjer doslovnog obezglavljenja jest pohotna Herodijada koja je od jednako pohotnoga, njezinim čarima zaluđenog Heroda zaiskala i dobila glavu proroka Ivana Krstitelja na pladnju. Srebrnom, molim lijepo!
Slijedom indukcije kojoj je polazna točka činjenica da su muškarci slabi na lukave žene, dolazimo do stavke da su i proroci muškarci (premda s paranormalnim sposobnostima), te do zaključka da ni proroci nisu imuni na ženskadiju koja cirkuse smišlja čak i u snu (možda čak osobito tada, tijekom REM faze).
Postoje, međutim, iznimke koje nekim čudom potvrđuju pravilo. U islamskome je svijetu, naime, za prve Prorokove supruge Hatidže vladala idila jednakosti među spolovima.
Tu je idilu, dakako, narušila, u nepovrat uništila žena: mlada, prpošna i nadasve ljubomorna Aiša. Prorok je dakako, valjda očinski, bio slab na trideset sedam godina mlađu koja ga je prevarila. S ratnikom Safvan ibn Mu’attalom.
Premda je zbog nevjere, a sukladno postojećim zakonima, trebala biti bičevana, Aiša se izvukla. Valjda ljupkošću.
Vjerojatni užitak nije skupo platila, onako kako ga zbog nje danas plaćaju žene kamenovane na smrt. Naime, za Umarove vladavine skupljaju se hadisi: prikazi, sjećanja i uspomene na Muhamedove riječi.
Uz onaj zbunjujući koji veli da je suprug mudre Hatidže rekao kako “oni koji ženama povjeravaju svoje poslove nikad neće vidjeti blagostanja“, tu je i hadis koji proizašao je iz Aišine tvrdnje da je supruga čula kako kaže da preljubnice treba kamenovati do smrti.
Iz toga proizlazi zaključak kako su žene muškarcima pogubne, a ženama žene: nasmrt okrutne.
Zbog zapravo mitoloških okvira koji su (čuda li!) i primjerice bega poturicu pretvorili u kraljevića Marka, moralnu vertikalu i kolosa nekoliko nacionalnih zajednica na ovome području, ženu treba zauzdati, staviti pod stamenu, racionalnu mušku kontrolu, žigosati je prvo očevim, pa muževljevim prezimenom.
Žena bez muške ruke zato je pogrda, stara cura ili raspuštenica. Usprkos mitohondrijskome, materinjskom genomu što ga kao po špagi možemo slijediti natrag do one “glupače“ Eve.
Djeca bez oca koji bi ih priznao jednako su pogrdno kopilad. Zato što i ženskadiji i dječurliji treba čvrsta muška ruka. Valjda. Tako kažu.
