Prvi Kornov album istoimena naziva, gle čuda, nije došao do radija. Tih nekoliko pjesama koje su se uspjele presnimiti na kasetu imale su možda najteže rifove devedesetih. Tjeskoba i preskakanje solaže nije bilo Nirvanina introspektivna tipa. Sirov, iskren, stvaran potencijal Jonathana Davisa kao tekstopisca i vokala oblikovao je nu metal scenu od 1998. do 2005. te prouzročio poplavu užasnih bendova koji su s rastućim utjecajem MTV-ja i Napstera došli do svojih pet minuta slave. Iz Davisova šešira, koji će prezirno odbaciti etiketu nu metala, nisu izašli samo napuhani baloni, nego i bendovi poput Slipknota, Deftonesa, Limp Bizkita, na čiji će razvoj itekako utjecati zajednički producent Ross Robinson. Ujedinivši hip-hop, dubstep i synth-pop, surađujući s Amy Lee, Ice Cubeom i Skrillexom, ne zazirući od covera Metallice ili Radioheada, promovirajući singl u ''South Parku'', Korn je više od ostalih bendova dvijetisućitih znao iskoristiti komercijalni potencijal.
Na MTV-jevu Total Request Liveu žare i pale uz bok šećerima Britney Spears, 'N Sync i Backstreet Boys. Promijenili su i modu. Umjesto džinsa i kože nose Adidasove trenirke i tenisice, a ni malo zlata oko vrata ne škodi. Disonancije i distorzije, pamtljivi refreni i sklonost koketiranju s popom, doveli su ih do naklade od četrdeset milijuna, dva Grammyja i dvije MTV-jeve nagrade za najbolji spot. Ufurani u slavu nakon albuma ''Life is Peachy'' (1996.) i ''Follow the Leader'' (1998.), bijesni na sebe i sve, ali i puni tinejdžerskog seksualnog naboja (sjetimo se samo cenzurirane ''A.D.I.D.A.S.'' u kojoj Davis mekano mumlja: ''Cause I will always be that pimp that I see in all of my fantasies''), s ''All in the Family'' i Fredom Durstom pokazuju infantilnu stranu sugerirajući da su izletjeli ravno iz ''Boogie Nightsa''. Stiskanja s pornozvijezdama, snimanje singlova u dahu, preuzimanje estetike Cypress Hilla, dovelo je do klasičnog mačo nadmudrivanja: ''My dick is bigger than yours".
Tijekom gotovo tri desetljeća neumorne svirke, borbe s ovisnostima, gubicima i izmjenama u sastavu, Korn zadnjih godina odrasta poput i njegovih fanova. ''The Nothing'' (2019.) neočekivano je sofisticiran album slomljen žaljenjima zbog gubitka majke i bivše supruge, dok se kompaktni, kratki, 14. ''Requiem'' (Loma Vista/Concord, 2022.) u devet pjesama naslanja na prethodne teme krivnje, izgovora, bijega i upornog suočavanja s mrakovima, ali ipak sadrži bljeskove nade. U suradnji s producentom Chrisom Collierom, nastaje žestok, nimalo dosadan album koji, osim standardnih pseudo-pop refrena, ima dovoljno groovea, iznenađenja i rapa. Snimljen starinski, po načelu manje je više, s Davisom koji koristi različite mikrofone ne bi li izbjegao elektroniku, album predstavlja i tematsku transgresiju s bijesa na emociju započetu još s ''Coming Undone'' (2006.) i stihovima: ''Since I was young, I tasted sorrow on my tongue, And this sweet sugar gun does not protect me".'
''Let Dark Do the Rest'' atipična je i vjerojatno najjača stvar na ''Requiemu''. Melodijski, sanjivi most, tama koja grije poput deke, fina harmonija, koketiranje s popom, odbijanje elektronike čak i u blackie pokliču otkriva strast: ''And I just want to see what the future holds".' Pušteni singl ''Start the Healing'' počinje prepoznatljivim rifom te s ponešto groovy trikova zaziva benganje. Zaokružena s ''Worst Is On Its Way'' čini nužan kontrast između tame i svjetla, plesnih rifova i melodične brutalnosti. Duplo dno u ''Hopeless And Beaten'' mračnjaštvo okružuje mekanim vokalom, koji utišava bubanj. Vibracije kulerištine ima "Lost in the Grandeur", dok je najslabija karika ''Disconnect'', čijem generičkom refrenu ne stoji novopronađena duhovnost: ''The feeling is divine, This duality aligns''. Singl namijenjen albumu za japansko tržište, ''I Can't Feel'', dodatno podcrtava središnju preokupaciju albuma - pogled preko ramena koji uvijek može otkriti nove ožiljke.
Eklektičnost stilova, lako stapanje žanrova, šarena osobnost frontmena Jonathana Davisa koji je prošao sve od zlostavljanja, droge, mrtvozorničkog posla, puštanja mixtapeova do okretanja countryju, odrazili su se i na sam bend koji je svijetu alternativne glazbe nešto poput Duran Durana popu. Konstanta, radikalni taman dovoljno da završe na turneji sa Snoop Doggom, a na album uvrste gajde. ''Requiem'' u kontekstu metala podsjeća na hvaljeni i osporavani In Flamesov ''Reroute to Remain'' (2002.). Smjer je doduše obrnut. Korn je iz ralja nekad zbilja predvidive, iako zabavne komercijale otrgnula bol sazrijevanja. Nije ispeglana poput njihova antipoda iz devedesetih, Satrianija. U njihovu je stilu, ni blizu savršena i tu da traje.
