Life
1482 prikaza

Kraljevi grafita: Nema lošeg zida, ali ima loših ideja

Grafiti Lonac Poklopac
1/12
Lonac Poklopac
Današnja je ulična umjetnost već klasik, i to prilično kapitaliziran. To duguje prvo Keithu Haringu, potom Jean-Michelu Basquiatu i najnovije, Banksyju, kaže Gavrilović.

Ne postoji dobar ili loš zid. Postoje samo dobra ili loša ideja te izvedba, kaže Lonac, čije je ime, odnosno pseudonim, nezaobilazno pri bilo kakvom spomenu domaće (zagrebačke) ulične umjetnosti. Umjetnik koji u skladu s američkom street-art tradicijom taji pravo ime svojim je urbanim muralima, nerijetko monumentalnim, ukrasio mnoge gradske zidove, a jedan od poznatijih svakako je žena-sova, visoka gotovo devet metara i smještena u zagrebačkom Studentskom centru. Pravi je primjerak tipična Lončeva izraza - mješavina realizma i nadrealizma, s dozom simbolizma.

Lonac, koji je to ime odabrao “jer ne zvuči cool i misteriozno”, često na murale dodaje i pisane poruke, kao na onoj koja prikazuje dvije ptice s glavama kao revolverima te s još dvije manje ptice koje leže ispod njih. “Letjele su više od nas ostalih, pa smo ih upucali”, stoji na tome njegovu radu kod zagrebačkog KC Medika.

"Svaki dosadašnji rad bio mi je kompliciran. S jedne strane, uživam u smišljanju koncepta, u slikanju te rješavanju problema pred zidom, ovisno o njegovu formatu, lokaciji i energiji, a s druge strane, u svakom od njih se doslovno ubijem od rada", objašnjava Lonac koji uvijek najprije ide fotoaparatom “pecati” zid, potom ga kreči na onom mjestu gdje će raditi.

Nakon toga “naoruža se” sprejevima koji su mu glavni alat za izvedbu detalja. Radi sve iz ruke, bez šablona. Nakon takva mukotrpna posla, može biti frustrirajuće da su to “ranjiva” umjetnička djela koja su “izložena” vani. Loncu, kaže, to nije problem, ne pogađa ga kad mu netko rad “oskvrne”.

"Ljutiti se ako ti netko mural prešara, tražiti krivca i slično... to je borba ega s vjetrenjačama. Dok neki uporno vode te tihe ratove, ja sam već za novim zidom, smišljajući kako da iz njega izvučem najviše, kako da što više naučim za daljnje stvaranje", zaključuje Lonac.

I mladoj, talentiranoj djevojci koja se krije iza umjetničkog imena Oko i koja trenutačno živi i stvara u Londonu, mnogi su radovi dosad bili uništeni. Ranije ju je, kaže, to znalo potresti, ali se sad naviknula.

"Zašto Oko? Jer gledati unutarnjim okom znači gledati svijet izvan granica vidljivoga, očitog, pobijediti vlastite i tuđe predrasude", objašnjava simpatična umjetnica, čiji su radovi, koji često prikazuju hibride ljudi i životinja, s vanjskih zidova davnih dana prešli u brojne svjetske galerije, ali i privatne stanove i poslovne prostore.

Oko, koja uvijek krije svoje lice, i dalje voli ulicu, kojoj se okrenula dok je studirala na Akademiji likovnih umjetnosti. Tada je, kaže, za razliku od danas, kad je više orijentirana na muzeje, galerije, instalacije i slike, htjela biti vani, uživati u osjećaju slobode na ulici.

"Ako je inteligentna i pozitivna, javna, urbana umjetnost ljude može izbaciti iz sumornih tračnica života", uvjerava.

Sličnu ljubav prema životinjskim motivima gaji i Lunar, Slaven Kosanović, pionir zagrebačke street-art scene. Početkom devedesetih već je sa svojim najboljim prijateljem Krešimirom Budenom (2Fast) osnovao prvu hrvatsku grafitnu skupinu YCP (Yo Clean Pose).

"Filozofija grafita je jednostavna. Većina klinaca je rođena kao obična, a svatko bi volio biti nešto posebno. Umijeće oblikovanja šarenih slova je cool način da se u društvu istaknu oni koji nisu najbolji u tjelesnom niti lijepo pjevaju. Izmisliš pseudonim koji dobro zvuči i krećeš skupljati bodove. Nekoć je to bilo naivno i nevino, a danas su grafiti daleko od toga", objašnjava Lunar.

Ulična umjetnost se, drugim riječima, s vremenom razvijala, od oznaka, tagova, kao najstarijeg oblika rođenih u mračnim zakucima Bronxa ‘70-ih godina, kakve danas koristi zagrebački umjetnik Chez186, preko pisanih aforizama, poruka, stiliziranih slova, sve do modernih instalacija, postera, murala, dakle, likovno osmišljenih cjelokupnih zidnih površina, kojima se umjetnička vrijednost teško može osporiti. Dapače, kaže povjesničar Feđa Gavrliović.

"Današnja je ulična umjetnost već klasik, i to prilično kapitaliziran. To duguje prvo Keithu Haringu, potom Jean-Michelu Basquiatu i najnovije, Banksyju", kaže Gavrilović.

Prema Lunaru, Banksyev uzlet stvorio je mjesta za mnogo umjetnike.

"To su ljudi koji su, kao i on, startali s ulice ili su s akademija i koji su se, vidjevši što je napravio, ostavili štafelaja i okrenuli ulici. Njegov je uspjeh također privukao pozornost mnogih kolekcionara i pažnju im usmjerio na grafite", objašnjava Lunar.

To vjeruje i Gavrilović koji kaže da su uličnu umjetnost mnogi njeni akteri unovčili: "Iako se javna površina, zid, ne može prodati, on služi kao stalni izlog i javna galerija street-artistima, od kojih najuspješniji za svoja ostvarenja na platnu ili na drugoj prenosivoj podlozi dobivaju milijune", tvrdi Gavrilović.

Tako i spomenute domaće uzdanice zarađuju od “ekstenzija” svojega uličnog stvaralaštva, “klasičnih” ilustracija, crteža.

"Ulična umjetnost istodobno pripada svima i nikome. Prije ili kasnije netko ipak nađe način kako na njoj zaraditi", zaključuje Lonac.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.