Life
280 prikaza

Kratka priča - Mario Brkljačić: Grobnica za Danila Kiša

Privatna arhiva
Mario Brkljačić rođen je u Zagrebu. Objavio je 'Gledaj me u oči' (SC, 2004.), 'Doručak za Bič' (Durieux, 2019.)

Sjedi u kratkim hlačama i majici u gostionici na glavnom željezničkom kolodvoru - velikom ali skladnom neoklasicitičkom zdanju Ferenca Pfaffa, arhitekta kolodvorskih zgrada Državnih ugarskih željeznica - zuri van kroz muljavo staklo, čekajući da ga konobar podvori: vruće je kolovosko podne, kroz užaren zrak ponad kolosijeka probijaju se mokasine, sandale, espadrile, golubovi, platnene tenisice, natikače neonski jarkih boja i gole, zlaćane potkoljenice uznojenih turista zacrvenjelih obraza i vlažnih očiju, a koji govore stranim jezicima, koji tegle svoje velike kofere, ruksake, torbe i vreće, tegle ih tamo-amo kroz nepomičan zrak, koji se grleno dozivaju, raskalašeno se smiju i bacaju se ushićeni u zagrljaj jedni drugima.

"Izvolite?"

"Pivo", reče Sam a odmah zatim pomisli kako je trebao zamoliti tek čašu vode.

Samov vlak stoji na glavnom peronu i Sam usmjeri pogled na nj, zatim ga pokuša obuhvatiti pogledom cijelog, naginje se u stolici lijevo-desno, odiže se iz stolice, ali kompozicija je prevelika, to notno crtovlje je preveliko, ta veličanstvena, ulaštena, plavo-bijela kompozicija premašuje crne okvire Samovih naočala.

Konobar mu donese pivo i pohita poslužiti grupicu mladih turista koji se zagrljeni namještaju pred jednim suhonjavim mladićem sa smiješnim, žutim, slamnatim šeširićem kratkog oboda na glavi, a koji se bosonog popeo na stolac pa ih sada kani fotografirati mobitelom.

Sam se zagleda u hipsterove žute japanke ostavljene na podu od mramora boje jantara, a zatim podigne pogled u stropni ventilator iznad mladićeve glave koji polako i bezvučno prevrće vrući zrak koji vonja po uskislom znoju i parizeru.

Njegov vlak će krenuti za pedeset minuta što će Samu ostaviti dovoljno vremena da na miru popije pivo i ispuši dvije cigarete.

Sam pripali cigaretu, otpije gutljaj lagera pa se bezrazložno nasmije, ali se odmah uozbilji, kao da je smijeh nešto oprečno zbilji, kao da čovjek, smijući se, oduzima moć zbiljskomu a koje kao da vazda prebiva u napetom oprezu i koje nikada ne prašta bilo kakav čin neozbiljnosti, a kamoli raskalašenosti.

"Dakle, napokon je došao taj čas…" promrmlja si u bradu, "za četrdesetpet minuta napokon ću otići odavde, iz ovog usranog grada, ove selendre, ove stuporne zemlje, napokon ću iskoračiti iz ove monokromne slike, iz ovog crno-bijelog meandra, ovog ozidanog labirinta, ove turobne svakidašnjice, iz ove prostačke realnosti, ovog somnabulnog košmara, napokon ću iskoračiti i iz ove kože (Sam svrne pogled na svoje ruke) i ostaviti je da visi kao demodirana košulja u ormaru."

Zatim zadovoljno zaklima glavom pa prinese orošenu čašu ustima, otpije dobar gutljaj isuviše gorkog piva pa vrati visoku čašu na kartonski podložak, odjednom se postidjevši pred mišlju koja mu je prostrujala kroz glavu - banalna misao kako je život zapravo lijep.

Kad je ispušio drugu cigaretu a zatim i platio svoj račun, Sam se uputi ka kompoziciji, uspne se stepenicama i...

eto ga u vagonu

... Sam polako korača kroz uzavreo zrak, zagledavajući krajičkom oka u kupee u kojima već sjede putnici, mlađarija koja je odlučila potražiti sreću na zapadu Europe, svi redom zabuljeni u svoje mobitele i tablete.

Naišavši na jedan prazan kupe, zavali se u sjedište do prozora, pa se zagleda u gostionicu u kojoj je do malo prije ispijao pivo i u kojoj još uvijek za stolom sjede oni mladići i djevojke, to veselo društvo na putu za more i avanturama, a zatim svrne pogled dolje... a tamo, na slepom koloseku, osvetljen svetlošću svojih prozora, stajao je voz (WAGON LITSSCHLAF-WAGEN RESTAURANT), na prozorima su se pomanjale začuđene dame sa šeširima i s kosama pomalo neurednim, i jele su bele žemičke uvijene u fine papirnate salvete kojima su brisale svoje duge lakirane nokte, zatim su bacale hartiju kraj pruge u korov, gde su čeprkale neke bolesne, čupave kokoške…

Sam zapadne u narkolepsiju

...pa osjeti okus krvi u ustima, zatim polako otvori oči pa se stade zagledavati u nacerena lica susjeda, lica sablasno obasjana plamenom baklji, a koje te spodobe drže u rukama. Mastan i smrdljiv naftni dim zloslutno suklja uvis, zastirući mu pogled na pun Mjesec. Sam okrene glavu i, istrpjevši jaku bol u rebrima, ispljune krvavu gvalju na zemlju, ležeći na leđima kraj svježe iskopane rake, prisjećajući se kako su ga predvečer susjedi oteli na stubištu, odvukli ga u podrum i tamo ga dobrano prebili, a prebili su ga drvenim valjkom za tijesto, vinogradarskim kolcem, daskom za rezanje i batom za meso, a zatim su ga, polomljenih kostiju i onesviještenog, utrpali u automobil i odvezli u parkić staračkog doma. I najmanji pokret uzrokuje mu nepodnošljivu bol pa Sam odustane od nakane da ustane, ili da se barem podigne na koljena, te ostade ležati na leđima, nemoćan kao glista na cesti. "Sad ćemo te napokon baciti u raku i zatrpati glinom, izrode. Poslije ćemo se svi ispišati po ovom neobilježenom grobu, a ako nekoga od nas stisne, možda se taj i posere", obrati mu se nacereni lik bez lijeve šake, gorostas sa šubarom na glavi, u teškom crnom kaputu i zarastao u bradu kao napuštena kuća u bršljan, na što ostali susjedi okupljeni oko njegove divovske pojave zaklimaše potvrdno glavama, hihoćući se. Ali tek što je gorostas izrekao tu strašnu prijetnju i zgrabio lopatu svojom desnom ručerdom, iza njegovih širokih leđa zasja snažna, mliječna svjetlost, topla i veličanstveno bijela svjetlost, a Sam zatim spazi poveću grupu štićenika Doma kako se kroz tu divnu svjetlost kreću prema njima, kao i Djeda Mraza na čelu te bizarne povorke. Djed Mraz je nešto držao u ruci – Samu se isprva učini kao violina – no kad je prišao dovoljno blizu Sam shvati da je to motorna pila, a da je Djed Mraz zapravo domar. Domar glasno opsuje mater gorostasu (Đe ćeš na dijete, junačino, pizda li ti materina!) pa hračne na zemlju, zatim upali štilovku, te krene njome vitlati kroz noć obasjanu plamenom baklji i tom nadnaravnom, božanskom svjetlošću, vitlati lijevo-desno i gore-dolje, kao kakav ekscentrični dirigent, a odrubljene glave i ruke s još gorućim bakljama, stanu padati u raku jedna za drugom, kao trule grane zahvaćene olujnim vjetrom. Slatkast, ljepljiv smrad spaljenog mesa i krvi ispuni Samove nosnice. Zgromljen viđenim, Sam poželi skočiti na noge i pobjeći daleko u noć, ali taj se krvavi pir, taj nevjerojatan prizor čistog užasa učas premetnu u nešto posve drugo, baš kao u kakvom mađioničarskom triku: u veličanstvenoj bijeloj svjetlosti isprva sve utihne, a zatim zasvira Ave verum corpus W. A. Mozarta, a Samu se potom ukaže lik pisca odjevenog kao konobar, prema njemu hoda lik guste, raskuštrane kose, mršav kao kolac i visok kao jablan, Samu prilazi književnik kao nekim čudom oživljeni, hodajući krst, Danilo u bijeloj košulji i s crvenom leptir mašnom, Kiš glavom i bradom, pjesnik mu prinosi porculanski bijeli tanjur pozlaćenih rubova s velikom kremšnitom bogato posutom štaub šećerom na sredini tanjura, ali u tom času Sama iz sna trgne prodoran zvuk sirene lokomotive pa zatim snažan trzaj kompozicije, te on otvori širom oči, panično pogleda kroz prozor, skoči na noge, zaleti se prema izlazu, otvori vrata i spretno doskoči na tlo, a potom nasmiješen isprati plavo-bijelu kompoziciju koja promiče ispred njegovih očiju ubrzavajući, sve dok se i zadnji vagon nije rasplinuo u vrelini.

Sam se zatim vrati u restoran kako bi se ispišao, ali u neuobičajeno čistom zahodu naleti na djevojku i mladića iz onog društva, a koji nagnuti nad lavaboom ušmrkavaju neki bijeli prah s malog okruglog ogledala papirnatim slamčicama.

Sam hitro šmugne u kabinu, zaključa vrata, odigne zelenkastosiv poklopac zahodske školjke te promrmlja: "Gospode, kako se ovde rano ušmrkava."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.