Kris Kristoferson - Leonard Cohen za ljude s mamuzama

Koliko života stane u jedno ime i prezime? Točan odgovor: ako se zovete Kristoffer Kristofferson, onda puno. Kakvo ime, takav i život. A to nije izmišljeni alias, nego zapis s matičnog lista. Kris Kristofferson bio je puno toga, pa tako i dečko Janis Joplin. Janis je, a to je saznao tek nakon njezine smrti, obradila njegovu pjesmu “Me and Bobby McGee”. Objavljena je 1971. i postala je njezin najveći posthumni hit, četiri godine nakon što ju je snimio Roger Miller, jedna od ikona “nešvilskog zvuka” šezdesetih. Kris Kristofferson ujahao je u Nashville s gitarom u ruci, naoružan pjesmama za sebe i druge, kao autoritarno emotivni storyteller, akustični pjesnik i jedan od vodećih pogona scene poznate kao “outlaw country”, kaubojskog osvajanja komercijalnog radija jakim kantautorima spremnim i opremljenim za demoliranje tradicionalne industrijske mašine. 

Danas ponosni djed i otac osmero djece bio je boksač koji se natjecao u ringu dok je uspješno studirao na Oxfordu i malo mu je falilo da završi kao profesionalni igrač ragbija, iako je imao jednakog potencijala postati ugledni akademik. Put ga je ipak odveo u zvučnike. Njegove je pjesme obradilo više od 500 različitih glazbenika, a legenda kaže da je svirao na posljednjem koncertu Jimija Hendrixa. Glumio je u više od 70 filmova. Bio je jedna od muških muza Sama Peckinpaha, karizmatičnog divljaka Hollywooda 1970-ih, koji je svoje filmove režirao s viskijem u jednoj i pištoljem u drugoj ruci. Kristofferson je čak šest godina proveo u vojsci, postao kapetan i vozio helikopter, a onda 1965. otišao u civile, praktički pred sam početak velikog pokolja u Vijetnamu. Zarađivao je kao domar u nešvilskom glazbenom studiju. S metlom u ruci svjedočio je stvaranju sedmog studijskog albuma “Blonde on Blonde” (1966.) Boba Dylana, kojemu se beskrajno divio. Uživao je gledajući kako Dylan radi kontra svih pravila tadašnjeg glazbenog i studijskog sistema - umjesto tri pjesme snimljene u terminu od tri sata, proveo bi čitavu noć skladajući na klaviru, a onda u zoru pozvao glazbenike na snimanje. Svidjeli su mu se sloboda i beskompromisnost. Skužio je da se može uspješno pjevati čak i ako nemaš bogzna kakav vokalni raspon, ali si naoružan karizmatičnim glasom. Nosio je smeće dok je Dylan stvarao klasik, ali iskustvo viđenog i osluhnutog ugradio je u svoje glazbeno putovanje, ono beskompromisnog autora nostalgičnog, melankoličnog akustičnog countryja. Kris Kristofferson postao je Leonard Cohen za ljude s mamuzama. Ali u isto vrijeme, svjestan svog seksepila, pomalo nalik na Jima Morrisona sa sedlom, s užitkom je pristajao biti seks-simbol, pozirati za domaćice u ženskim magazinima, pa čak se i skinuti za Playboy. Kris Kristofferson nije volio pravila. Ali volio je žene. “Jednom kad sam shvatio da žene uživaju u seksu koliko i muškarci, nisam mogao stati”, kaže. Bio je prvi country glazbenik koji je pjevao o seksu. Balada “Help Me Make It Through The Night” odzvanjala je kao prilično kontroverzna za početak sedamdesetih, ne samo u poslovično konzervativnim i tradicionalnim krugovima ljubitelja “narodne glazbe”.

S vremenom je zaslužio mjesto među četiri člana supergrupe The Highwayman. Okupljena 1985., četiri asa prerijske tamburice danas se čine kao san o mitološkoj prošlosti amerikane, skupina nestajuće generacije odmetnika u kojoj Kristoffersonu prave društvo - koliko i on njima - Johnny Cash, Waylon Jennings i Willie Nelson. Svakih pet godina, sve do 1995., objavili bi po jedan album, sve zajedno tri. Tko zna koliko je posjetitelja ovih turneja tad bilo istinski svjesno kako svjedoči nevjerojatnom komadu glazbene povijesti? 
Kris Kristofferson je, imenom, prezimenom i po baki i djedu, podrijetlom iz Švedske. Roditelji su mu rođeni u SAD-u, a djed i otac Lars bili su vojnici, zbog čega su ga i gurali u uniformu. Ali mladi Kris, tinejdžer rođen u Teksasu, no stalno u selidbi zbog očevih vojnih premještaja, srednju je školu završio u Kaliforniji, sanjajući da postane pisac. Već na prvoj godini fakulteta osvaja nagrade za eseje objavljene u popularnom magazinu The Atlantic Monthly. Studirao je na fakultetu Pomona, čitao filozofiju i pisao kratke priče, a onda na Oxfordu, pored boksa i ragbija, počeo pisati pjesme, inspiriran djelima Williama Blakea i Shakespearea. I dalje je sanjao o tome da postane uspješan književnik, da piše velike i bitne romane, ali već je našao menadžera koji mu je utabao putokaze za karijeru na žicama akustične gitare. Nije prestao svirati i pjevati ni kad je otišao u vojsku, a čim se vratio, bio je spreman osvojiti Nashville. 
Kao domar u studiju nije samo špijunirao Dylana, nego je preko June Carter došao do Johnnyja Casha, kojemu je žena proslijedila Kristoffersonov demo. Ali prvi pokušaj nije upalio. Cash ga je hladno izignorirao pa se Kris posvetio zarađivanju pilotiranjem helikoptera i radom na naftnim bušotinama. Tamo je napisao neke od svojih prvih hitova, uključujući i “pjesmicu” kojom je Janis Joplin obilježila Woodstock generaciju. Iako je Kristofferson osamdesetih hrabro kontrirao mainstreamu desne Amerike i otvoreno podržavao južnoameričku ljevicu, zbog čega su mu ljudi pod šeširima znali zviždati na svirkama, prva pjesma koju je ikad snimio bila je sve za što se Woodstock generacija nije borila - otvorena podrška ratu u Vijetnamu, ni manje ni više nego otvoreno proratna pjesma. “Vietnam Blues” njegov je spoken-word o unovačenom vojniku koji zaluta na antiratne prosvjede u Washingtonu. “Napisao sam je dok sam još bio u vojsci, na putu u Nashville, gdje sam naišao na prosvjedni marš”, pravdao se desetljećima kasnije, “Tamo su bili mnogi moji prijatelji. Mislio sam da se borimo za slobodu. Nisam mislio previše duboko.” Do te mjere da se odlučio dragovoljno prijaviti za put u azijsku džunglu. 

“Studirao sam na Oxfordu. Trebao sam biti pametniji.” Na kraju ipak nije otišao. Vojska je zaključila da im je vredniji kao učitelj na West Pointu, što je kao mlad i ratoboran teško primio. Borio se svim silama da ode u rat, ali na kraju je razočaran potpuno odustao od vojske pa se s obitelji, ženom i kćeri, preselio u Nashville. Kad je čuo horor priče iz samog srca tame s druge strane planeta, shvatio je koliko je bio glup. Postao je gorljivi protivnik vijetnamskog rata. Johnny Cash nije imao šanse predugo ignorirati Krisovu strast za uspjehom. Poznato je kako je Čovjek u crnom opisao njihov prvi susret: “Letio je helikopterom Nacionalne garde i sletio mi u dvorište. Kris je izašao iz helikoptera s pivom u jednoj i kasetom u drugoj ruci”. Kristofferson kaže da Cash laže - ali samo to da je nosio pivo. “Znate li koliko je teško pilotirati s tim stvarima? Ne znam kako bih uspio sletjeti da sam držao pivo u ruci.” Kris je Cashu napisao višestruko nagrađivani hit “Sunday Mornin’ Comin’ Down”, a Cash ga je zauzvrat gurao na televiziju i glazbene festivale. Nakon što ga je ugostio kao pratnju na Newport Folk Festivalu, u povijesti poznatom po puno toga, između ostalog i Dylanovu šokiranju folk tradicionalista električnom gitarom 1965., Kris potpisuje diskografski ugovor pa izdaje slabo prodavani, ali hvaljeni prvijenac nazvan jednostavno “Kristofferson” (1970.). Godinu dana kasnije “The Silver Tongued Devil and I”, možda ključni album njegove karijere, prolazi dobro na top ljestvicama i još bolje kod kritike. Filmofili će ovaj LP zapamtiti i po “ulozi” koju je on imao u “Taksistu” (1976.). Kristofferson je dvije godine prije nego što su ga citirali u jednom od najboljih filmova svih vremena već surađivao sa Scorseseom, glumeći u njegovoj komičnoj drami “Alice Doesn’t Live Here Anymore”. Ipak, njegovi najveći glumački pothvati odigrali su se u režiji jednog drugog velikana Novog Hollywooda, legendarnog Sama Peckinpaha. 

Kažu da su Peckinpah i Kristofferson bili gotovo isti karakteri. Također, obojica su bili pijanci. Tracy, Krisova najstarija kći, izjavila je da je otac bio “zastrašujuća osoba kad bi se napio”. A pio je konstantno. “Kad bih se razbio, postalo mi je jasno da nikad neću napisati pjesmu niti roman, da neću napraviti ništa, pa sam pio još više.” Tako je počelo, a onda nije stalo. Alkohol mu je razorio prvi brak pa je pio još više. Najgore od svega, bio je strašno stidljiv i bilo mu je nezamislivo izaći na pozornicu bez etanola u organizmu. Hrabrost je nalazio u boci, a to “simpatično” blago teturanje na sceni, koje je odredilo prvu autodestruktivnu fazu i jednog Toma Waitsa, stalo je tek 1975. Koncert koji je održao u Houstonu bio je prvi bez flaše kao štake i razvalio je potpuno trijezan. Kap koja je doslovno prelila čašu bio je film “A Star Is Born” (1976.), priča o ljubavnoj aferi pijanog kantautora u slobodnom padu karijere i mladoj pjevačici čija je karijera u strelovitom usponu. Bila je to zapravo nova verzija mjuzikla iz 1937., koji je prvi remake doživio 1954. s Judy Garland i Jamesom Masonom, a posljednji 2018. s Lady GaGom i Bradleyjem Cooperom. Između se stisnula verzija s Kristoffersonom i Barbrom Streisand. Stajala je samo šest milijuna dolara, a zaradila 80 milijuna dolara. “A Star Is Born” je postao drugim najgledanijim filmom godine, uz četiri nominacije za Oscara. Ali džaba bi bili svi šoldi svita da film nije imao neviđeni terapijski učinak na samoga glumca. U priči o Johnu i Esther reflektirala se kriza braka s drugom ženom Ritom Coolidge, glazbenicom s kojom je Kris dijelio scenu i naslovnice ploča. “A Star Is Born” ga je doslovno osvijestio - očito je bilo potrebno da glumi najgoru verziju sebe da bi stvarnog sebe odlučio promijeniti. Otrijeznio se zahvaljujući ulozi, doslovno. Trijezan je ostao i kad mu je filmska karijera potonula preko noći, iako doduše ne njegovom krivicom. Godinama je dokazivao da je sjedenje na nekoliko komada namještaja u isto vrijeme - a onda i na dva stolca, glazbenom i filmskom - balansirao gotovo bolje od ikoga. Njegova glumačka karijera nije bila samo medijska avantura, usputni cash in razvikanog pjevača. Bila je ravnopravna, u jednoj fazi čak i nadmoćnija glazbenoj. Na vrhuncu holivudske slave, po traženosti i honorarima, ali i prodajom muževnosti kao glavnim adutom coola s velikog platna, parirao je Paulu Newmanu i Robertu Redfordu. Obožavali su ga kao šarmantnog buntovnika - bio je ranjiv, ali taman toliko da imate osjećaj da može raniti i vas, šakama ili vatrenim oružjem. 

Prva tranzicija s vinila na celuloid dogodila se 1972. u drami “Cisco Pike”, u kojoj je Kristofferson zapravo glumio samog sebe, glazbenika koji kroz kadrove šeće s kutijom za gitaru. Ne uspijeva zaraditi pjesmama pa odluči dilati drogu. Prvi odmak od šablone nesretnog umjetnika bila je uloga Billyja the Kida, notornog kriminalca iz mitologije Divljeg zapada, klinca koji je do 21. godine već pobio osmero ljudi. “Pat Garrett and Billy the Kid” (1973.) startao je suradnju s Peckinpahom, ali bila je to i prva prava prilika da Kris pobliže upozna svog starog idola, sad kolegu glumca Boba Dylana. 

Peckinpah je Kristoffersona pred kamere pozvao još dva puta, za sporednu ulogu bajkera u propalom gangsterskom neo westernu “Bring Me the Head of Alfredo Garcia” (1974.), a onda i 1978. za glavnu ulogu buntovnog vozača kamiona u “Konvoju”, najgledanijem filmu Peckinpahove karijere. Kristofferson je briljirao u akcijskoj komediji ceste, posebnom žanru američkog komercijalnog filma 1970-ih, kao neodoljivi antijunak na kotačima suprotstavljen korumpiranim budalama u uniformama. Gledamo li putanju Krisove glumačke renesanse, fascinantno je to u kojoj je mjeri ona zapravo “zagrada” jedne velike i važne ere - prvu ulogu ikad dobio je u prvom velikom filmu Novog Hollywooda, svojevrsnoj filmskoj verziji “outlaw countryja”, drami “The Last Movie” Dennisa Hoppera. Val uspjeha Kristofferson je jahao sve do bankrota epskog antivesterna “Heaven’s Gate” Michaela Cimina, skupe i ambiciozne megapropasti. Cimino je dobio 42 milijuna da se “igra”, ali kad je jedva zaradio tri milijuna dolara, bankritirao je studio United Artists, koji se spasio prodajom MGM-u. Bio je to kraj velike autorske indie priče - Coppola, Scorsese, Forman, Friedkin, De Palma..., više nisu mogli dirigirati studijima i tražiti slobodu koja im je povjerena tijekom 1970-ih. Kristofferson ima svoje objašnjenje, nazovimo to teorijom zavjere. Smatra da je negativni publicitet koji je od starta pratio “Heaven’s Gate” zapravo koordinirana akcija “političkog atentata”. Tvrdi da su političari imali sastanak s holivudskim glavešinama i dogovorili da se više neće snimati filmovi koji negativno oslikavaju američku povijest - a to je bila poanta Ciminova filma, koji je morao biti uništen i prije premijere. Scena se u svakom slučaju raspala i stiglo je desetljeće “Ralja” i “Ratova zvijezda”, a Kristofferson je iscurio s A-liste i posvetio se gitari. Nastavio je glumiti, naravno, ali veći hit “ubo” je tek 1998. s ulogom u klasiku vampirske akcije “Blade”.  Lani je otišao u mirovinu. Bez ikakve pompe, cirkusa, oproštajne turneje, jednostavno je stiglo priopćenje koje nam je dalo do znanja da je 84-godišnji Kris Kristofferson odlučio kako je stiglo vrijeme za odmor. Trebao je nastupati tijekom 2021., već je imao dogovorene koncerte. Ali planovi su propali zbog pandemije. 

Ispalo je da je njegov nastup na Outlaw Country Cruiseu, koncertnom krstarenju s legendama country glazbe, održan u siječnju 2020. bio zadnji koji će ikad odsvirati. Iako se ove godine najavljivalo obilježavanje 50. rođendana albuma “The Silver Tongued Devil and I”, tortu ćemo morati ispeći sami. Kris Kristofferson je shvatio da mu je skroz OK biti penzioner i da će, baš kao i sve ostalo čega se dohvatio u svojih beskrajno puno života u jednom imenu i prezimenu, i to odraditi najbolje što zna i može. Tko zna, možda konačno napiše roman.