Bilo je već kasno kad je Maria, sama u svojoj sobi, počela razmišljati o tome da si oduzme život tako da skoči s prozora na sedmom katu. Njen dan na poslu, s druge strane vrata ponovno je započeo prije zore i završio je 15 sati kasnije. Osjećala se užasno slabo, nije jela već dva dana.
Maria je stigla iz Filipina u Brazil dva mjeseca ranije, dobivši posao kućne pomoćnice u obitelji koja je živjela u bogatom dijelu brazilskog Sao Paula.
Iživljavanje, a ne posao
Zadaci za koje su je zadužili čine se kako nemaju kraja. Treba pomagati majci s tri školarca i malom bebom. Pritom mora svakodnevno očistiti ogroman stan s velikom blagovaonicom dnevnom sobom i četiri spavaće sobe, svaka s pripadajućom kupaonicom. Također, treba šetati obiteljskog psa, staviti djecu u krevet, brinuti o hrani, rublju...
Majka obitelji obično je ostajala kod kuće, pomno promatrajući sve što Maria radi. Jednom, kad joj je prigovorila kako nije dobro očistila stakleni stol, natjerala ju je da ga sat vremena polira. Neke bi dane brojala odjeću koju bi Maria glačala, a ako nije bila zadovoljna količinom posla, vadila bi iz ormara već spremljenu odjeću i tjerala je da ju ponovno glača.
Prolazili su tjedni bez da je Maria dobila dan slobodno, a s toliko posla koliko je imala, vrlo je rijetko uopće imala vremena i prilike jesti.
Te je noći Maria razmišljala o vlastitoj obitelji na Filipinima, svojoj majci i tri male djevojčice, njene voljene kćeri, od kojih su dvije trebale poseban i skup lijek zbog urođene srčane bolesti. Sa svima njima koji su ovisili o njenoj plaći, nije imala drugog izbora nego nastaviti s radom kod nemilosrdnih gospodara.
- Čula sam da je Brazil tako lijepo mjesto, zamišljala sam kako ću normalno raditi i zarađivati, no nikako nisam mogla shvatiti zašto me tako tretiraju - ispričala je BBC-u.
Naposljetku je samo obrisala suze i išla spavati. Kad se sljedeći dan probudila, želudac ju je bolio od nedostatka hrane, no njeni su je zadaci već čekali. Tek je satima kasnije našla nešto što bi mogla pojesti - kuhala je neku kašu s mesom obiteljskom psu, pa je dio odvojila sebi i poskrivećki pojela.
- Ne znam što sam drugo mogla napraviti da preživim. Osjećala sam se kao da doslovno umirem od gladi. Ja nisam imala ni prava, ni prilike sama otvoriti hladnjak ili nešto slično - priča.
Moderni robovi
Njen slučaj nije jedinstven - Brazil je država s najvećim brojem "kućnih pomoćnica", a čak šest milijuna Brazilaca zaposlenici su obitelji srednje klase ili pak bogataša kao "ispomoć". Mnogi od njih trpe zlostavljanje i rade u uvjetima koje se ne može nikako drugačije nazvati nego moderno ropstvo.
Brazil je 2013. napokon počeo uvoditi zakonske odredbe kojima se radnicima u kućanstvu daju ista prava kao i svakom drugom radniku - primjerice radni dan od osam sati te maksimum od 44 sata rada na tjedan. No, nadgledanje istog je sasvim druga, često nepostojeća priča.
Maria je, prije dolaska u Brazil, kao kućna pomoćnica radila u Hong Kongu i Dubaiju, bez ikakvih problema. Na posao u Brazilu se odlučila zbog pristojne plaće koja joj je obećana - oko 600 dolara na mjesec.
Kad je izgubila nadu da će njeni poslodavci promijeniti uvjete i stav prema njoj, pitala je gospođu zašto je tako tretira. Ona joj je rekla da joj se naprosto ne sviđa.
Maria je rijetko kad bila sama u stanu, a kad bi i bila, ostavljali su je zaključanom. Nije imala gotovo nikakve slobode. Jednog dana je odlučila kako više ne može trpjeti i da će pobjeći. Na njenu veliku sreću, to joj je ubrzo i uspjelo.
No, u Brazilu zbog toga više nije bilo posla za nju - objasnila joj je agencija kojoj je i prije početka rada morala plaćati proviziju od 2000 dolara jer su joj našli posao. No, na početku su joj zaboravili reći kako će joj viza biti usko vezana za posao.
Na njenu sreću, brazilska vlada kojoj se žalila zajedno s desetak drugih filipinskih kućnih pomoćnica pronašla im je nove poslove i dala vize, priča Maria.
