Negdje krajem ljeta 2011., u jedno od dugih popodneva, kad je još prevruće za izaći, u jednako dugom i naizgled beznadnom listanju Facebooka, tad još daleko dominantne društvene mreže, toliko da se život izvan nje nije uopće činio propuštenim, otvorila sam link na pjesmu koju je podijelio netko koga se odavno ne mogu sjetiti. No sjećam se pjesme, od riječi do riječi, puštam si je i danas. U spotu mlada djevojka, nestvarno lijepa, sitnog, lutkastog lica, napućenih usana i kose kakvu bi imala Jessica Rabbit prije namještanja frizure, stoji pred web kamerom i jedva otvarajući usta ponavlja najobičnije, svakodnevne stvari kao da se ne može odlučiti pjeva li ili recitira. Ljuljačka u dvorištu, zvižduk imena, pivo, skinuta ljetna haljina, igranje videoigrica. Izmjenjuju se snimke nje, gdje gleda u kameru i pomalo zavodi, pomalo joj je i neugodno, pa snimke skateboardanja, kratki prizori noćnih izlazaka, mladi ljudi koji sjede oko bazena, djevojke skaču u vodu, pa brzi rez na panoramu grada snimljenu u vožnji autom, arhivske snimke, pogled u pod tijekom šetnje Hollywood Boulevardom i sve to različitog formata kamere. Crno-bijelo, glitch stare kamere, drhtava ruka. Za neke od njih nije sigurno jesu li zaista stare ili tako obrađene. Nastupi u starim barovima, ljubljenje dok pada plavi mrak, bazen, pikado, videoigre. Ima nešto orkestralno u melankoličnoj instrumentalnoj podlozi. Drži je on svojim velikim rukama, kaže, pijana toliko da vidi zvijezde, to je sve na što misli. "It's you, it's you, it's all for you/Everything I do/I tell you all the time/Heaven is the place on with you/Tell me all the things you wanna do." Pustila sam pjesmu ponovno, pa još jednom, opčinjeno sam gledala u taj amaterski montiran video, u snimku kakvu je mogla snimiti bilo koja djevojka koja se isto tako dosađuje jednog popodneva pred svojim kompjutorom. Naizgled nepovezani isječci, nehajno odrezani. I možda najljepša ljubavna pjesma našeg doba. "They say that the world is built for two/Only worth living if somebody is loving you", slušala sam u sobi sa spuštenim roletama i najednom osjetila golemu nostalgiju za jednim neproživljenim životom, možda skrivenim negdje među svim tim nabacanim snimkama. Tad sam imala smiješno malo godina i to je bilo jedino utješno. Dok ovo pišem, imam točnu godinu više nego što je Lana Del Rey imala kad je na Youtubeu objavila svoj prvi veliki singl "Video Games". Kućni web-cam video danas ima 317 milijuna pregleda. Nešto kasnije pojavio se i visokobudžetni, itekako produciran spot za "Born to Die", naslovnu pjesmu njezina drugog albuma kojim je postala svjetska zvijezda. Ista djevojka koja se jako trudi ispasti lijepo na vlastitoj web kameri sad sjedi na tronu u dvorcu Fontainebleau, čuvaju je dva tigra, ona oštro gleda ravno u objektiv, jedva pomiče glavu od težine cvjetnog vijenca na glavi - kosa joj sad posve podsjeća na onu kakvu bi nosila Jessica Rabbit da oživi. Uskoro će se hrpa djevojaka pomamiti za plastičnim cvjetnim vijencima po svim živim high-street trgovinama, tad još postojan tumblr preplavit će fotografije "Video Games" estetike, a album objavljen 2012. godine uvest će tihu revoluciju u pop glazbu. Jednostavnost i pristupačnost "to sam i ja mogla" stila s jedne strane, te ozbiljna produkcija i potpuna konceptualna promišljenost s druge, lansirali su karijeru uistinu jedinstvene pop zvijezde koja je 24. ožujka ove godine objavila najnoviji album dugog, očekivano netipičnog naziva "Did You Know That There's a Tunnel Under Ocean Blvd?".
Pravim imenom Elizabeth Woolridge Grant rođena je na Manhattanu, a odrasla u malom mjestu Lake Placid u državi New York. O njezinoj se obitelji puno pisalo nakon njezina inicijalnog uspjeha: da, otac Rob Grant je vlasnik i direktor tvrtke koja se bavi online medijima i oglašavanjem, s milijunima na svom bankovnom računu, zbog čega su početak njezina proboja na svjetsku scenu nužno popratili članci o tome kako joj je otac kupio karijeru. Obitelj joj je neosporno bila presudna u toj karijeri. Povezanost s obitelji, pogotovo s bratom i sestrom, glavna je odrednica novog albuma. Naizgled hladna i uštogljena, predivna, no vidno izoperirana bogatašica iz 2011. u svojih je više od deset godina glazbenog stvaralaštva dokazala da iako ima zaleđe, nikad nije bila proizvod.
S 15 godina su je poslali u internat u Connecticutu kako bi se tamo otrijeznila. Nakon srednje škole neko vrijeme živi na Long Islandu i konobari. O tome će napisati sanjivu baladu "White Dress", objavljenu na "Chemtrails Over The Country Club", prvog od dva albuma iz 2021. godine. Istog ljeta, kad kao konobarica poslužuje na konferenciji gdje su "muškarci iz glazbene industrije", ujak je uči svirati gitaru. Pjevala je prije toga u crkvenom zboru (katolička vjera u kojoj je odgojena itekako će ostaviti traga, provlačit će se kroz njezinu glazbu), no tek s tih nekoliko akorda u prstima i nakon preseljenja u New York počinje nastupati i shvaća - bavit će se glazbom. Diplomirat će prije toga filozofiju, s radom iz područja metafizike. U to vrijeme nastupa po manjim barovima pod imenom May Jailer te snima i akustični album "Sirens". Na YouTubeu i dalje postoje snimke kad je nastupala pod svojim imenom, Lizzy Grant. Za svoj prvi glazbeni ugovor dobiva 10.000 dolara i s tim novcima kupuje mjesto u Manhattan Mobile Home Parku. I te snimke postoje, izgledaju kao isječci njezinih video spotova - Lizzy, izblajhana plava kosa, američki "white trash" ambijent, Lana, velika američka kantautorica našega doba. Umjetničko ime posvećuje Lani Turner, glumici zlatnog doba Hollywooda i američkoj popularnoj kulturi općenito, zamišlja da se u Ford Del Rey sedanu vozi obalom Floride. Pod tim imenom prvi put izlazi u javnost s albumom "Born to Die" i viralnim spotom za "Video Games". Tužna djevojka utrla je put alt-pop autoricama nove generacije kao što su Lorde, Halsey, Sky Ferreira, Billie Eilish, pa i već tad popularnoj Taylor Swift u njezinoj kasnijoj fazi. Dio razloga svakako leži u tome što neke od njih dijele s Lanom producenta, sjajnog Jacka Antonoffa. I mada se iz današnje perspektive trenutak njezine pojave na sceni ne čini možda presudnim, bio je upravo takav. Dovoljno se prisjetiti što je podrazumijevala pop glazba ranih 2000-ih. Dok ostale pop dive snimaju zabavne, plesne spotove, Lana priželjkuje svoju glazbu u pozadini režije Davida Lyncha. Ono što su Joan Baez, Joni Mitchell, Cat Power ili Patti Smith radile prije nje u okviru žanrova zavedenih pod "alternativu", Lana je pretvorila u mainstream.
Sladunjavi, pomalo naivni stihovi kakve si piše dok živi u prikolici na svojim počecima (a sve svoje tekstove piše sama), brzo evoluiraju u vješte i višeslojne tekstove na "Born to Die" s vrhunskom, ispovjednom "Ride", uz pomalo patetičnu, no posve opčinjavajuću popratnu naraciju u punoj, desetominutnoj verziji, koju sam nemilice slušala u svojim nježnim godinama, onom razdoblju kad treba samo jedna takva pjesma da se djevojka ne osjeća samom. Krivo bi bilo ne spomenuti i"Off to the Races" - tu je i slatkasta Lizzy, tankoga glasa djevojčice i inteligentan, britak obrat na Nabokovljevu "Lolitu": "I'm your little Scarlet, starlet, singing in the garden/Kiss me on my open mouth/Ready for you". Prihvaćanje, štoviše odabir ideje o podređenoj ženi, odredit će joj sljedeću etapu.
Naslovnu "Ultraviolence" s trećeg albuma u jednom trenutku prestaje izvoditi uživo, ne bi li prešutjela stih "he hit me and it felt like a kiss". Spot ponovno prepoznatljive amaterske estetike, u kojem sama u kratkoj ljetnoj haljini hoda do oltara, posve je hipnotizirajući. Je li samo sramežljiva ili zaista preplašena, ta djevojčica koja se igra - moguće se upitati, sve dok joj se u ustima ne nađu krupni muški prsti. Optužuju je da nije feministkinja, predbacuju romantiziranje zlostavljačkih odnosa i predodžbe žene kao servilne žrtve. Kao da nisu poslušali ploču do kraja i stigli do "Fucked My Way Up to the Top" - naslov je naravno ironičan. Portretirati ne znači romantizirati, Lana je toga svjesna. Kritike s početka obilježit će je naposljetku i oblikovati posljednji album. Od vrhunca njezine rane faze na "Ultraviolence" do "Ocean Blvd" stoje i ponešto razočaravajući u odnosu na prethodnika, četvrti studijski album "Honeymoon". Često previđen, unatoč radiofoničnom hitu "High by the Beach", toj opijenosti u kojoj je "voljeti teško, biti tu još teže", kad prepušta volan i nastavlja u finoj melankoliji kojom se izdvajaju "Music to Watch Boys to" i "Salvatore" - ipak nedovoljno. Tužna djevojka koja se ne može odlučiti želi li biti američka kućanica ili pjesnikinja. I Marilyn i Jackie. Društvo kaže da ne može oboje. Iako će sljedeći album nasloviti "Lust for Life", sama kaže u nedavnom intervjuu za The Rolling Stone kako joj je od početaka pa sve dosad upravo toga nedostajalo - zanesenosti životom, stvaralačkog impulsa. Bila sam na prvoj godini Arhitekture, nad jednim od prvih projekata, kad mi je kolega s fakulteta poslao zvučni zapis pjesme kojoj će tek izaći videospot, prvi u kojemu će se sad brineta, daleko pristupačnijeg dojma, prvi put svjesno nasmijati. Nije moglo drugačije nego da postanemo najbolji prijatelji, "djeca sa svojom vintage glazbom". Naslovni singl "Love" najavio je taj album iz 2017., kojim Lana Del Rey postaje više melankolična, negoli tužna djevojka iz susjedstva, samoprozvana miljenica Amerike mijenja izgled, ne mari više za nametnute standarde ljepote. Smije se i na coveru, kao da je slučajno uhvaćena. Na istom albumu gostuju i The Weeknd, A$AP Rocky i Playboi Carti, kao nikad prije naglašava utjecaj rapa i hip-hopa na svoj zvuk. Tu su i legendarna Stevie Nicks te Sean Ono Lennon. Melodična "Love" vodi do razaranja (emotivnog, nipošto kvalitativnog) u pjesmi "Heroin", prema tvrdnjama posvećenoj bivšem dečku koji je umro od te droge. Nije potrebno imati slično iskustvo da vam slomi srce. Album, kako kaže, posvećuje svojim obožavateljima. A što je s njom?
Kad kaže prije manje od mjesec dana kako od "Born to Die" nije osjetila stvarnu stvaralačku energiju, ako ste bili među onima koji su u to vrijeme dočekali "Norman Fucking Rockwell!", teško ćete povjerovati u to. Samo zato što se radi o remek-djelu suvremenog popa. Ljubavno pismo njezinoj Americi, onoj idealiziranoj Americi kreiranoj za potrebe zabavne industrije, sanjivi krajolici Los Angelesa, višeznačni toponimi (zar je stvarno odrasla na Istočnoj obali?), a potom i ljubavno pismo, u punom smislu. Kad ću prvi put čuti "The Greatest", sa slušalicama u ušima na biciklu negdje oko Jaruna, samo što neću zaplakati na "suočavanje s najvećim od svih gubitaka", ne zbog nekog moga gubitka, nego onog života, koji se negdje možda dogodio, a ja sam ga propustila. U trenutku kad je objavljen, album je bio najbolje ocijenjen na stranici Pitchfork unazad pet godina - s razlogom, jer radi se o 14 pjesama, 14 potencijalnih klasika. Kad u "Mariners Apartment Complex" zaigrano pjeva "I'm the bolt, the lightning, the thunder", pa samouvjereno kaže: "I'm your man", u trenu mijenja paradigmu. Submisivna, tužna djevojka preuzima volan. Kulminacija albuma, a i njezina pisanja, sadržana je, štoviše zbijena u "hope is a dangerous thing for a woman like me to have - but i have it". Sylvia Plath, Norman Rockwell, Tennessee Williams, Marguerite Duras. Tekstovi su joj natopljeni očitim, nipošto banalnim referencama. Spomenuta pjesma je ništa drugo do uglazbljena poezija.
Početkom 2020. godine objavljuje prvu, nadam se ne i posljednju zbirku poezije "Violet Bent Backwards over the Grass". Piše je dok se liječi od alkoholizma, po tko zna koji put. Poezija prije svega, nema drugih riječi za najaviti njezin, u namjeri prvi angažirani album "Chemtrails Over the Country Club". U jeku pokreta Black Live Matter, Lana Del Rey izaziva onu Ameriku koju tako uvjereno glorificira. "Nedovoljna feministkinja" i prije toga će stati iza Me Too pokreta, neće više pjevati "Harvey's in the sky with diamonds" i time pjesmu "Cola", progovorit će protiv Trumpa. Sad na crno-bijeloj fotografiji na coveru prvi put nije sama: smije se sa svojim stvarnim prijateljicama. U "country clubu" s njom za stolom su i Afroamerikanke. Kojoj to Americi cijelo to vrijeme maše zastavom postaje sve jasnije. Iste godine slijedi i "Blue Banisters", album koji uopće nije promovirala. Snimila ga je, tvrdi, tek da postoji objašnjenje za onaj prethodni. Na coveru je njezin selfie, nenašminkana je, pomalo opečena suncem, pospana i, čini se, lijena za išta osim pisanje. Taj dizajn, vrhunski je duhovit. Nježni su na tom albumu i sad već uvriježeni izleti u rap na sjajnoj "Dealer". Ni navodno amaterski spotovi više nisu posve takvi, no na ljuljački u svom dvorištu, u romantičnoj (što prema muškarcu, što prema Los Angelesu) "Arcadia". "Run your hands over me like a Land Rover" kaže i okreće leđa na ljuljački sad možda i sretna djevojka iz susjedstva. Gdje su sad ono ljeto, pivo i videoigre?
Njezina je nostalgija pak, tako prosto jasna: obitelj i dom. U međuvremenu se povlači s društvenih mreža, ostavlja kratko vrijeme otvoren Instagram profil na kojemu sad svega tri milijuna najbržih obožavatelja gleda njezine potpuno nefiltrirane, intimne fotografije koje izgledaju kao da su nasumično izabrane s bilo čijeg mobitela. Na dodjelu nagrade Grammy dolazi u haljini iz lokalnog trgovačkog centra. Nakon jedne šetnje takvim centrom s bratom osjetila je, tvrdi, spokoj kakav nije u proteklih 11 godina karijere. I napokon je napisala album za sebe.
"Did You Know That There's A Tunnel Under Ocean Blvd?" introspektivan je, intiman i neopterećen. Otvara singlom "The Grants", aludira na korsko pjevanje na početku te posvete svojoj obitelji. "I'm gonna take/mine of you with me" određuje cijeli album, najavljuje da će pisati o onome što joj preostaje od voljenih. Što drugo? Tu su i njezino obraćanje bratu, sestri, preminulom djedu kojega moli da stoji na ramenima njezina oca, ocu i otuđenoj majci, bivšem partneru (navodno je plakat za najavu albuma postavljen samo u njegovu rodnom gradu, Tulsa, "Oklahoma", negdje su i "plavo obojene ograde"). I kako sama kaže, prvi put posvetila je album sebi. Ono što zvuči kao sirovi zapisi iz bilježnice, prekidaju interludiji, između ostalog i snimka, nastala vjerojatno spontano, njezinim mobitelom, govora influencera-pastora Jude Smitha na kraju kojega znakovito izgovara kako je "shvatio da propovijeda zapravo o sebi". Na neprestane medijske natpise o njezinu ljubavnom životu odgovara singlom "A&W". Miljenica Amerike proziva se američkom kurvom. Fucked her way up to the top. Bolest i gubitak bliskih osoba, preispitivanje vlastite percepcije i očekivanja od romantične ljubavi, sjećanja na djetinjstvo, sve to uz pretežno jedva čujnu klavirsku pratnju. Daleko najintimniji, samoj joj možda najbliži i time vjerojatno prekretnica, jasno se oslanja na uspješnicu "Norman Fucking Rockwell!", što izravnim referencama u "Taco Truck x VB" ("Venice Bitch" sa spomenutog albuma), što korištenjem poznatih melodijskih dionica na "A&W" i "Candy Necklace". Ipak, ne uspijeva je ni približno dosegnuti.
Apsolutna pop revolucija na "Born to Die" i promjena diskursa na "Norman Fucking Rockwell!" postavili su joj ljestvicu izrazito visoko. Mora li ona uopće biti prijeđena? Referiranjem na vlastito stvaralaštvo moglo bi se tumačiti da je i sama toga svjesna. Ipak, uz tri albuma u manje od tri godine, ostaje pitanje koliko će još evoluirati njezino pisanje tekstova, prije nego što dođe u sraz s cjelokupnom glazbenom prezentacijom istih? Nije isključeno da će intimni, sve češće hermetični i samo nekolicini bližnjih razumljivi stihovi potaknuti struju u pisanju kakvu je svojevremeno jedan kućni videospot u glazbenom snimanju. Kad onda to postaje konceptualna poezija, a prestaje biti pop? Mora li uopće postojati granica između to dvoje, pravo je pitanje, kao i od kojeg bi ishoda Lana Del Rey profitirala kao sad već punokrvna kantautorica i pjesnikinja? Je li djevojka iz susjedstva uistinu napokon sretna?
Ove je pjesme napisala sebi. Na prvu ih takvima prihvaćam, slušam album po redu do kraja, pa si puštam one stare i pišem ovo, dok u susjednoj sobi netko igra videoigre, a ja se nesvjesno vraćam na treću pjesmu novog albuma i "do you wanna do them with me?" - nije mogao postojati bolji odgovor na "tell me all the things you wanna do". Nostalgija se najednom seli u budućnost.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Sretno joj