Lana Del Rey: Je li djevojka iz susjedstva napokon sretna?

Negdje krajem ljeta 2011., u jedno od dugih popodneva, kad je još prevruće za izaći, u jednako dugom i naizgled beznadnom listanju Facebooka, tad još daleko dominantne društvene mreže, toliko da se život izvan nje nije uopće činio propuštenim, otvorila sam link na pjesmu koju je podijelio netko koga se odavno ne mogu sjetiti. No sjećam se pjesme, od riječi do riječi, puštam si je i danas. U spotu mlada djevojka, nestvarno lijepa, sitnog, lutkastog lica, napućenih usana i kose kakvu bi imala Jessica Rabbit prije namještanja frizure, stoji pred web kamerom i jedva otvarajući usta ponavlja najobičnije, svakodnevne stvari kao da se ne može odlučiti pjeva li ili recitira. Ljuljačka u dvorištu, zvižduk imena, pivo, skinuta ljetna haljina, igranje videoigrica. Izmjenjuju se snimke nje, gdje gleda u kameru i pomalo zavodi, pomalo joj je i neugodno, pa snimke skateboardanja, kratki prizori noćnih izlazaka, mladi ljudi koji sjede oko bazena, djevojke skaču u vodu, pa brzi rez na panoramu grada snimljenu u vožnji autom, arhivske snimke, pogled u pod tijekom šetnje Hollywood Boulevardom i sve to različitog formata kamere. Crno-bijelo, glitch stare kamere, drhtava ruka. Za neke od njih nije sigurno jesu li zaista stare ili tako obrađene. Nastupi u starim barovima, ljubljenje dok pada plavi mrak, bazen, pikado, videoigre. Ima nešto orkestralno u melankoličnoj instrumentalnoj podlozi. Drži je on svojim velikim rukama, kaže, pijana toliko da vidi zvijezde, to je sve na što misli. "It's you, it's you, it's all for you/Everything I do/I tell you all the time/Heaven is the place on with you/Tell me all the things you wanna do." Pustila sam pjesmu ponovno, pa još jednom, opčinjeno sam gledala u taj amaterski montiran video, u snimku kakvu je mogla snimiti bilo koja djevojka koja se isto tako dosađuje jednog popodneva pred svojim kompjutorom. Naizgled nepovezani isječci, nehajno odrezani. I možda najljepša ljubavna pjesma našeg doba. "They say that the world is built for two/Only worth living if somebody is loving you", slušala sam u sobi sa spuštenim roletama i najednom osjetila golemu nostalgiju za jednim neproživljenim životom, možda skrivenim negdje među svim tim nabacanim snimkama. Tad sam imala smiješno malo godina i to je bilo jedino utješno. Dok ovo pišem, imam točnu godinu više nego što je Lana Del Rey imala kad je na Youtubeu objavila svoj prvi veliki singl "Video Games". Kućni web-cam video danas ima 317 milijuna pregleda. Nešto kasnije pojavio se i visokobudžetni, itekako produciran spot za "Born to Die", naslovnu pjesmu njezina drugog albuma kojim je postala svjetska zvijezda. Ista djevojka koja se jako trudi ispasti lijepo na vlastitoj web kameri sad sjedi na tronu u dvorcu Fontainebleau, čuvaju je dva tigra, ona oštro gleda ravno u objektiv, jedva pomiče glavu od težine cvjetnog vijenca na glavi - kosa joj sad posve podsjeća na onu kakvu bi nosila Jessica Rabbit da oživi. Uskoro će se hrpa djevojaka pomamiti za plastičnim cvjetnim vijencima po svim živim high-street trgovinama, tad još postojan tumblr preplavit će fotografije "Video Games" estetike, a album objavljen 2012. godine uvest će tihu revoluciju u pop glazbu. Jednostavnost i pristupačnost "to sam i ja mogla" stila s jedne strane, te ozbiljna produkcija i potpuna konceptualna promišljenost s druge, lansirali su karijeru uistinu jedinstvene pop zvijezde koja je 24. ožujka ove godine objavila najnoviji album dugog, očekivano netipičnog naziva "Did You Know That There's a Tunnel Under Ocean Blvd?".