Paul Thomas Anderson, jedan od ponajboljih filmaša američke nezavisne produkcije, nakon ‘’Magnolije’’ (1999.) vraća se s novim filmom ‘’Licorice Pizza’’ (nezgrapan hrvatski prijevod, ‘’Pizza od sladića’’, 2021.) na mjesto zločina - u San Fernando Valley. Užurbanost i otuđenje, dinamični kratki rezovi jednog dana i noći u Los Angelesu simboliziraju ‘’Magnolijin’’ ulazak u novi milenij. U novom filmu iste lokacije zauzima priča, koja će se poput flipera u čudnim epizodama (realno jedino i moguće u tinejdžerskom svijetu) ispreplitati te ponuditi jednu drukčiju, sunčaniju stranu života. Bez obzira na velike udaljenosti ulicama se vječno hoda, trči, susreće, pokreće sulude biznise. Vladaju akcija i prenaglašene emocije. Protagonisti su nježni, gramzivi u ljubavi, željni odrastanja i svih tih mogućnosti, a opet pogubljeni.
Pedantan u svakom detalju Anderson ime filma preuzima od stvarnog lanca trgovina pločama te zaranja duboko u sedamdesete, baš poput jednako nostalgičnog Tarantina u ‘’Bilo jednom u... Hollywoodu’’ (2019.) U tom miksu starog i novog Hollywooda koji se proteže i do predgrađa Encina sve je moguće pa i da glavne uloge prirodno, iznimno sugestivno, odigraju naturščici. Dječja zvijezda kojoj izmiču uloge zbog odrastanja, Gary (dopadljivi, vedri muljator Cooper Hoffman), zaljubi se u deset godina stariju Alanu (hirovita, glasna, čvrsta, punokrvna Alana Haim, inače muzičarka) dok čeka svoj red za fotografiranje u godišnjaku. Gary nije ni dječak ni muškarac, trapavog izgleda s crvenilom na obrazima te ogromnog samopouzdanja s nebrojenih audicija siguran je da će mu baš ona biti žena. S druge strane, Alana, iako starija, ni djevojka ni žena, nema velikih planova te u drugoj polovici filma shvaća da većinu vremena provodi s petnaestogodišnjacima. Traži izlaz iz skromne kuće u predgrađu. Traži sebe i nešto više od života. Bit će što treba - glumica, poduzetnica i političarka.
U romansi stalno na rubu incidenta gdje se izdaje dječje osvetoljubivo broje, Alana će istodobno Garyja promatrati kao mlađeg brata i dovesti na šabat njegova kolegu Lancea (Skyler Gisondo), da bi kasnije otišla na spoj s osjetno starijom, dosadnjikavom zvijezdom Jackom Holdenom (Sean Penn) te polagala nade u političara Joela Wachsa (Benny Safdie). Svaka promjena u njezinu karakteru i odnosima obilježena je odjećom (fantastični kostimi Marka Bridgesa) i glazbom (fino utopljena ‘’Let me Roll In’’ McCartneyja i Wingsa jedna je u nizu pogođenih Jonnyja Greenwooda). Svako razočaranje vraća je avanturi, ali i ljubavi koju ne zna i ne može definirati.
Odrasli su s druge strane uglavnom jednako infantilni poput djece. Bradley Cooper kao histerični frizer-producent Jon Peters prijeti i zavodi dok naručuje vodene krevete i pokušava voziti Ferrari bez goriva. Urnebesna scena Jerryja Fricka (John Michael Higgins savršen u ulozi praktički idiota), čiji je fetiš na japanske žene i njihove naglaske već uzbunio poneke američke kritičare i MANNA-u (The Media Action Network for Asian Americans), samo podsjeća koliko je Susan Sontag bila u pravu kad je u jednom intervjuu ustanovila da se kvaliteta umjetnosti ne mjeri mišićima marginaliziranih skupina.
Andersonova kriška života nema filtere s Instagrama. Tu su svaka bubuljica, krivi zub, loša frizura, ali i suptilna erotika. Buđenje seksualnosti kojoj ne trebaju veliki, stilizirani kadrovi. Dovoljna je tek pokoja sjena, ruka u ruci, pogled, noge preko stola da se stvar zakotrlja. Atmosfera je gotovo opipljiva, a mirisi se šire preko ekrana. ‘’Pizza Licorice’’ nema pomaknutost i hermetičnost ‘’Pijanih od ljubavi’’ (2002.). Opušten, nimalo hladan i posve iskren film najbolje opisuje stih HAIM-a koji pjevuši stvarna Alana sa sestrama: ‘’Peer around the corner at you, From over my shoulder I need you, I need you to understand, These are the earthquake drills that we ran’’. Slatki život, okus prve ljubavi, ujedno posveta generacijama kojima je najveća smrt bila ostati doma.
