Film “Garbura” realiziran je u koprodukciji Maxima filma i Biberche productions, a film je premijerno prikazan na festivalu u San Sebastianu, gdje je ta priča o dvije zavađene obitelji i njihovim sinovima, dvanaestogodišnjacima koji pale opasni eksploziv, sve to snimaju i stavljaju na internet, oduševila gledatelje. Inače, Ljubomir Bandović podrijetlom je iz Crne Gore, a odrastao je u Vranju. U kazalište je počeo ići još kao dječak, a nakon što je gledao predstavu “Moj tata, socijalistički kulak”, odlučio je da će postati glumac. Debitirao je još kao student ulogom Babibobija u “Sakatom Billyju” Martina McDonagha, a zatim je 15 godina bio član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, gdje je ostvario niz zapaženih uloga. Osim u JDP-u, glumio je u Ateljeu 212, Beogradskom dramskom pozorištu te Zvezdara teatru, kao i u mnogim televizijskim serijama i filmovima.
Express: Što vam je bilo najuzbudljivije u filmu “Garbura”, koji govori o dvojici dječaka iz disfunkcionalnih i međusobno posvađanih obitelji koji žele postati YouTube zvijezde?
Film govori o obiteljskim odnosima, o vječnoj temi prisutnoj i kod Shakespearea, a ovdje je postavljena u vrijeme Božića, koji smo mi, obraćajući pažnju na sebe, svoje želje i svoje promašene živote, uspjeli devalvirati. U vrijeme božićnih praznika obitelj bi trebala dobiti puno značenje, a ovdje se to vrijeme koristi za međusobno obračunavanje. Bilo mi je zanimljivo igrati Zorana, čiji je sin Nikola jedan od dvojice dječaka koji pale garburu, snimaju se mobitelima i zatim to stavljaju na internet. Djeca rade ono što vide kod svojih roditelja. Ne možemo ništa bolje očekivati od njih dvojice ako oni vide da tata kaže: “Idem spavati, boli me ta i ta stvar za doček Nove godine”. Ili ako laže sinuda ne može doći jer je zauzet te mu kao zamjenu šalje igrice. Oni žele postati YouTube zvijezde i slavni preko noći, a zapravo samo žele samopouzdanje i ljubav. Ja također potječem s nekog brda iz Crne Gore, a odrastao sam u Vranju, na jugu Srbije, i vrlo dobro poznajem taj brđanski mentalitet, koji je sličan mentalitetu u dalmatinskom zaleđu.
Express: Kakav je vaš lik Zorana, oca jednog od dječaka, koji ljubuje sa samohranom majkom iz suprotstavljene obitelji?
Glagol ljubovati ne opisuje najtočnije njihov odnos. To čak nije ni veza, više neka biologija, jer mi od njihova dijaloga vidimo samo “Nemoj me više zvati!”, “Zašto?”, “Zato”...
Mislim da se tu radi o nekoj organskoj stvari, valjda ih privlači opasnost jer su njihove obitelji godinama u svađi, pa im je možda bilo zanimljivo u toj životnoj kolotečini naći nešto uzbudljivo. Zoran nije osoba koja će se potruditi oko bilo čega, on je inferiorac, plašljivko. To vidimo iz odnosa s njegovom majkom. Naime, on nije našao za shodno da joj kaže “Alo, dosta tog razgovora s mojom ženom! Ti si izdržavana osoba i molim te šuti, samo kaži kad ti trebaju lijekovi”. Bilo mi je zadovoljstvo igrati Zorana jer, kad igram takve ljude koji rade pogrešne ili zle stvari, onda ne tražim zrno zla u njima nego zrno slabosti. Zli ljudi i ne postoje, ali postoje zli postupci koje dobri ljudi rade iz straha, nesigurnosti i prije svega iz neostvarenosti. Nasreću, na kraju ipak obnovi komunikaciju sa sinom zato što je to bila obostrana želja.
Express: Koliko je ponašanje te dvojice dječaka odraz njihove naivnosti i zaigranosti, a koliko odraz odgojne zanemarenosti, tj. manjka roditeljske brige i kontrole, odnosno kvalitetnijih sadržaja?
Slažem se s tim da se u današnje vrijeme roditelji ne trude dovoljno oko djece jer misle da su mobitel i tablet babysiteri, što je, naravno, pogrešno. Razgovarajući s nekim ozbiljnim ljudima, koji se bave psihologijom, između ostalih sa svojom sestrom, koja je defektologinja i radi s ljudima koji su socijalno nevješti i društveno nepotkovani, shvatio da nije istina u “ili” nego u “i”. Taj tablet može biti progresivna stvar ako roditelj pokaže djetetu da ta sprava ima, osim gledanja crtića i igranja videoigara, i neke pozitivne mogućnosti. Mi volimo reći ili je crno ili je bijelo. To nije točno. Stvari su komplementarne, jedno ne isključuje drugo. Mislim da je za odgoj važnije kvalitetno, a ne kvantitativno bavljenje djecom.
Express: Glumili ste u mnogim serijama, filmovima i kazališnim predstavama, ali tek s ulogom Akija i serijom “Vratiće se rode” Gorana Gajića stekli ste enormnu popularnost u cijeloj regiji. Zašto je lik Akija publici bio toliko zanimljiv i prijemljiv i koliko vam je bio važan u glumačkoj karijeri?
Aki je dobar čovjek, koji pogrešnom čovjeku, kriminalcu, duguje život. Ja sam ga takvim htio pokazati. Sve što se poslije Akija zbivalo u mojoj glumačkoj karijeri bila je kolateralna dobit. Ulogu Akija dobio sam na zanimljiv način. Pozvali su me na casting zbog druge manje uloge, a onda mi je režiser Goran Gajić, koji živi u Americi i nije dobro znao mlađe glumce, možda samo Nikolu Đurička, rekao da dođem ponovno sutra da me vidi sa Žikom Todorovićem. I kad sam na castingu kliknuo sa Žikom, kojeg sam poznavao s akademije, znao sam da sam na dobrom putu. To se svidjelo i Gajiću. Kako smo mi snimali, epizode su se nastavljale pisati. Gajić je u jednom trenutku rekao scenaristima “Dajte mi sad malo raspišite Akija da vidim kakav je”. To mi je donijelo potvrdu glumačke skromnosti. Znaj gdje ti je mjesto, ti si samo dio na autu, u nekim slučajevima bitan šaraf koji drži motor, a u drugima manje bitan, ali jednako važan kao i onaj koji drži motor. To što dobiješ kao verifikaciju svog rada obvezuje te za dalje.
Express: Često ste glumili likove kroz koje ste progovarali o nekim važnim društvenim problemima, značajnima za razvoj zajednice. Jedan od njih je i Svetozar Miletić, političar i gradonačelnik Novog Sada, kojeg ste igrali u filmu “Ime naroda” Darka Bajića. Koliko su vam bliske Miletićeve ideje?
Vrlo bliske. Miletić je bio panslavist, a između ostaloga, imao je jednu od prvih jugoslavenskih ideja, koju su kasnije Karađorđević i Obrenović maltene od njega ukrali. Mislim da granice na svijetu ne smiju postojati, osim ako su prirodno iscrtane geografijom, primjerice planinskim lancima i rijekama, a inače su granice tamo gdje jezik više ne sliči. Granice našeg jezičnog područja mogle bi biti negdje na sjeveru, kod Danske, znači dok ne moramo titlovati jedni druge, sve je to naše. A opet, kao demokrat i pacifist, znam da ne bih mogao živjeti u istoj kući s rođenim bratom, profesorom francuskog jezika, što ne znači da se ne volimo i ne poštujemo. Zajednički život nas dva mlada mužjaka, pored trećeg, dominantnog mužjaka – oca, postao je u jednom trenutku neizdrživ. Onda je došla snaha Danijela i odvela ga, a ja sam otišao na akademiju. Danas živimo u dvije kuće i samim tim više se poštujemo, a odnos je zdraviji. Mi smo sad najbolja braća na svijetu. Sama prilika da u ovo vrijeme ne mogu činiti ništa da oslobodim Julijana Assangea, osim da odigram Svetozara Miletića, bila mi je ozdravljujuća.
Express: Prije nekoliko godina zaigrali ste i kultni lik Ilije Čvorovića u predstavi “Balkanski špijun” u Narodnom požarištu i dosad ste ga odigrali 70-ak puta. Jeste li osjećali opterećenje igrati taj lik nakon što ga je maestralno utjelovio Bata Stojković?
Mene zanima psihološki realizam. Ako vi dobrovoljno kupite kartu za kazalište ili kino, to znači da ste kupili dobru volju da vam lažem i da vam napravim neku stvarnost koja će vas izliječiti, razveseliti, razboljeti, rastužiti ili zamisliti. Moj lik Ilije Čvorovića još je u pubertetu. Ja se na premijeri rodim, onda desetak predstava padam jer ne znam hodati, vrištim jer ne znam govoriti, a onda progovorim i prohodam, i onda sam na 70. izvedbi mlad, lijep, visok momak, kojeg volite gledati u kazalištu. Dakle, dobije se neko samopouzdanje i razumije se uloga na nesvjesnom nivou pa postane kao kata u karateu. Prije Ilije Čvorovića odigrao sam i Savu Odžačara u “Klaustrofobičnoj komediji” u Zvezdara teatru, koja je proslavila Batu Stojkovića. Tu sam se našao u situaciji da su mi prilazili ljudi iz kazališta koji su se sjećali Bate, čak čistačice i dekorateri, i govorili “Dobar si ti, ali Bata je bio Bata”. I time su mi stalno kresali krila. Nakon premijere “Klaustrofobične komedije” u garderobu mi je došla Olga, pokojna Batina supruga, i s očima punim suza uzela moje ruke, poljubila ih i rekla: “Sad da je drkadžija živ, da ga dovedem da te vidi i da ga ućutim”. I tad sam raširio krila. Onda je došao Ilija i morao sam ući u tuđe cipele, koje su iz muzeja, a poznaje ih cijela bivša Jugoslavija. Postoji u predstavi replika koju nikako nisam mogao izgovoriti: “Mene, ako se sete za Dan bezbednosti, sete se, a ako se ne sete, nikom ništa”. Trudio sam se 70-ak puta da je kažem: povišeno, normalno, tiho, ljutito, ali uvijek sam osjećao da iz publike dolazi ono “Dobro, stari, ajd’ prođi to pa da nastavimo dalje”. Onda sam se na jednoj predstavi sjetio da izađem iz uloge, uspravno stanem na proscenij i tako izgovorim tu rečenicu. Tad sam Bati uspio upaliti svijeću.
Express: Glumili ste lik urednika Kostića u seriji “Porodica”, koja je pratila zadnje dvije noći zajedničkog života Slobodana Miloševića i njegove supruge Mirjane Marković. Serija je po nekima bila premalo kritična. Što mislite je li vjerno prenijela te događaje?
Mislim da je serija dovoljno vjerno prikazala te dvije noći neizvjesnosti, kad je Milošević čekao kad će ga uhititi, tko će ga uhititi i gdje će biti isporučen. I da se kroz sve te likove koji su dolazili kod njega, primjerice, Legija i dramaturg Čeda Jovanović, moglo ocrtavati to vrijeme i stanje u njegovoj glavi. On je imao svoju stvarnost. Kad bi izašao iz svoje bijele palače, nije se slagao ni s kim zato što je njegova stvarnost bila jedina stvarnost. On nije mogao shvatiti da je moj tata primao plaću od 75 pfeniga, koja se na putu do kuće smanjila na 20 pfeniga. I kuhao je gdje je god mogao da zakuha, a sve u naše ime. Većina u seriji zadržala je svoja imena, osim tog mojeg novinara Kostića, koji je realan lik, čak sam potpisao da neću otkriti njegov identitet. Po meni kao glumcu i dječaku koji je u Miloševićevo vrijeme sakupljao prste u patikama i kao čovjeku koji je naučio da dođe vrijeme kad karma obrne stvar i da ja nisam taj koji igra na vještičjim grobovima, ta je serija vrlo poštena. I prema njima, kao ljudima koji su zaslužili to što će im se desiti, a i prema nama koji nismo krivi za to što se dešavalo, osim što nismo ranije organizirali 5. oktobar, koji nam opet nije donio ništa. Samo su nekima odijela bolje stajala nego drugima.
Express: Srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića neki hvale zbog pozitivnih pomaka u gospodarstvu, a drugi ga kritiziraju zbog autokratske vladavine i ideološkog opredjeljenja. Kakvo je vaše gledište o tome?
Ne mogu vjerovati nekome tko preko noći promijeni uniformu i od euroskeptika, šovinista i nacionalista postane europromotor, a s druge strane neću otići i s krampom srušiti autocestu Veliki Miloš jer sad stižem za dva sata do Ivanjice, do koje sam prije vozio četiri sata. Moramo suditi ljudima po njihovim djelima, a razgovarati s njima o njihovim stavovima. On stavove nema. Da se ne lažemo, i vama i nama glavni je grad Bruxelles. Ni u Zagrebu se ne donose neke krucijalne odluke. O pitanjima unutrašnje politike može, ali odnos prema svijetu dolazi iz Bruxellesa. Tako je i u Beogradu. Još je Schopenhauer rekao da svaka civilizacija na vrhuncu dekadencije propada. Kad su Egipćani počeli zidati piramide misleći da su bogovi, doživjeli su krah. Rimljani i Grci također. Treba biti skroman, reći “Izvolite, prođite”. Sjećam se bombardiranja Srbije 1999. godine – taj narod hoću pamtiti. Tad sam imao 23 godine i nisam imao za cigarete, ali znao sam da na petom katu, bez lifta, živi sama baka.
Mi smo svaki dan odlazili do nje i pitali je treba li joj šećera. Muka ljude zbližava, a komfor okreće ljude jedne protiv drugih. Ja ne mislim ni o kome u kravatama nešto specijalno dobro. Samo bih ih pitao koliko njih bi se javilo da sjedi u Skupštini Srbije kad bismo je preselili u Kruševac, staru srednjovjekovnu prijestolnicu? Ajmo se dogovoriti da ljudi u Skupštini imaju prosječnu srpsku plaću i da nemaju pravo na privatne poslove. To je po meni demokracija. A sad me uče da je demokracija kombi s osam sjedišta i osam volana. Ne, demokracija je jedan volan za kojim se smjenjujemo, a usput se možemo dogovarati o promjeni pravca, cilja i vremena dolaska. To je stvar samopouzdanja onoga tko vozi i povjerenja onih koji se voze. Ne znam ima li što jednostavnije.
Express: Zašto ljudi u regiji imaju potrebu za velikim vođom, ocem domovine, pater familiasom nacije, koji će narod izbaviti iz traumatične sadašnjosti i voditi u svjetliju budućnost?
Očigledno nam ni Krist, ni Buda, ni Muhamed nisu bili dovoljni. Filozofsko pitanje jest je li Bog napravio čovjeka ili čovjek Boga. Na to se ne treba odgovoriti jer se zna da su jedan drugome potrebni. Bog živi od naše vjere u njega, a mi živimo od ideje, koju je Dostojevski poslije nazvao savjest. Neću učiniti zlo djelo. To je ono što se kod Njegoša zove čojstvo i junaštvo – junaštvo je obraniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe. Zato nama treba pater familias. Ne zato da bi nas izbavio nego zato da kažemo “E, on nam nije dozvolio”. Nama treba netko zbog koga mi nismo krivi. Ja nikad nisam bio čovjek, dijete, drug, ljubavnik ili muž, koji nije mogao reći “Oprosti, to je moja greška”. Zbog toga se nikad nisam osjećao slabijim nego jačim. Danas nema općeg dobra. Opće dobro je moja vlastita guzica i drugo ne postoji. Imperativ više nije biti čovjek nego uspješan, lijep i bogat. Nije bitan sadržaj nego forma, sadržaj čak plaši. Ako je netko parkirao preko dva mjesta, onda mogu i ja. Ali ništa se ne može promijeniti na rez. Svakog dana se ide iznova. Potrebna je nova svijest o tome i odluka da se kaže “Dosta!” s legitimno stegnutim vilicama zato što netko ne razumije drugi jezik jer je okoštao i metastazirao.
Express: Koliko može pojedinac, konkretno vi kao glumac, utjecati na društvenu situaciju ili na promjenu svijesti kod ljudi?
Ako krenemo od one Facebook mudrosti da mirno more nije napravilo dobrog mornara, onda moramo biti zahvalni na trenutku u kojem živimo. Jer to budi u nama neke principe, neki moral i etiku o kojima smo sanjali. U tom smislu ne smijem prestati nadati se da ovo što radim ima neki odjek. Nedavno sam doživio u Beogradu da me pred trgovinom oslovio neki student, predstavio se i rekao mi da su mu moji intervjui, osim odgoja roditelja, ono nešto što ga goni naprijed i daje mu vjeru da postoji smisao. Došao sam kući i drhtao od spoznaje da mogu napraviti budalu, ali i svjesnog čovjeka. Mi nismo ni svjesni koliko smo utjecajni. Ako bih krenuo u neku akciju, bio bih Julian Assange i završio u zatvoru, ali bih umro kao čovjek. Ovaj licemjerni svijet nije planet na kojem sam se ja rodio.
Express: U beogradskoj emisiji “Da sam neko” rekli ste da biste stradali za bolji svijet. Možete li to pojasniti?
Bolji svijet je kad obranite ženu od pijanog muža. Bolji svijet je kad vidite da je mladom stablu vjetar počeo vaditi korijenje iz zemlje, a vi mu date šansu da preživi. Mislim da su ti mali pomaci na kraju velika djela.
Express: Biste li bili spremni izaći na ulicu, na demonstracije?
Ja sam u Beogradu od 1994. godine, a 2003. godine otišao sam prvi put kod Vlade Srbije jer je neki civil pozvao na nešto što je mene pozvalo. U ranac sam stavio vreću za spavanje i dvije konzerve te poljubio ženu i otišao. No čim je došao kamion i iz njega izašao netko s kravatom, uzeo mikrofon i počeo govoriti, vratio sam se kući i rekao ženi: “Oprosti, ovo se više neće ponoviti”. Hoću ginuti s pravim ljudima za pravu stvar, ali ne želim ginuti za ove koji će me tjerati da ginem dok su njihova djeca na studiju u inozemstvu. Više nisam dijete. Samim time, oni se trebaju mene paziti.
Express: Kako vidite Hrvatsku iz beogradske perspektive?
Isto kao Srbiju, puno ksenofobije, malo tolerancije, nedostatak želje da se prihvati različitost. Daj da naučimo što jedete za doručak, zašto vam te resice padaju niz desnu stranu? Zato različitosti postoje, a ne da bismo rekli mi smo naši, a oni su tuđi. Nekako smo zaostali u razvoju, svatko na svoj način. Mi jedva čekamo tko će koji dres obući i tko će imati kokardu a tko petokraku na glavi itd. Mi smo po tome specifični jer smo poluobrazovani i loše smo selektirani kroz vjekove. Mnogo smo ginuli. A Hrvatskoj je ulazak u EU omogućio da u tom smislu napreduje, ali u vrijeme slavlja, primjerice, nogometnog, kao uostalom i u Beogradu ili Barceloni, izlazi sve najgore iz ljudi. Odjednom se prestajemo radovati zbog naših uspjeha i počinjemo mrziti druge, što više nema veze s mentalitetom nego s količinom alkohola i rezistentnošću na njega. To je odlika nesigurnih, neostvarenih ljudi i nacija koje traže pater familiasa.
Express: Kako objašnjavate činjenicu da većina srpskih serija i filmova obrađuje aktualne teme, tj. stvarne povijesne likove, ali i one iz nedavne prošlosti, što u Hrvatskoj nije slučaj?
To je i pitanje financiranja i namjene tih filmova. Vidim da su hrvatski filmovi uglavnom europskoga karaktera, bave se tematikom koja govori o devijacijama u društvu, poput narkomanije, ili o disfunkcionalnim obiteljima, kao što je “Garbura”, no nema nekog hrabrijeg prodora. Kod vas je sve u rukavicama, kao svi smo fini, leđa su nam ravna kao da smo progutali motku i poštujemo se time što se ne zajebavamo. Gledajući hrvatske filmove i serije, primijetio sam da dosta mojih kolega iz Hrvatske robuje sceni i kameri, ne shvaćajući da su oni taj sadržaj koji kasnije ulazi nekome u kuću. Kod nas se cijeni neposrednost i hrabrost u kadru. Pokojni Gaga Nikolić postavio je arhetip tog šmekera, naučivši nas da nivo zajebancije određuje nivo bliskosti, pažnje i ljubavi. Dakle, morate se međusobno zajebavati. Nama je to urođeno, urođenije nego da smo u rukavicama. Treba ići hrabrije i srčanije.
Express: Pripremate li nešto novo?
Snimat ću film “Čarobna zemlja” s Miloradom Milinkovićem, zatim seriju “Koža” kao završetak banjolučke trilogije “Meso” i “Kosti”, a poslije me očekuje rad na seriji “Sablja”, gdje će se obrađivati ubojstvo premijera Zorana Đinđića. Serija se kuha već deset godina, a režirat će je Vladimir Tagić i Goran Stanković, koji su napisali i scenarij.
