Tony Moran osvojio je prošlog mjeseca u Glasgowu WBF-ov naslov svjetskog prvaka u kategoriji do 91 kilograma. Nije bilo TV kamera, nije bilo smokinga, kao ni mnogo od drugog inače uobičajenog glamura svjetskih boksačkih naslova. Međutim, uspjeh ovog Liverpoolca senzacionalan je i briljantan već time što Moran ima 42 godine. A uz to, donedavno je on bio beskućnik.
Počevši jedne hladne Badnje večeri, tri se godine snalazio po skloništima za najsiromašnije od najsiromašnijih. Svojih 183 centimetara visine pokušavao je strpati u kojekakve priručne "krevete" na hladnom podu, a lako je moguće da bi u životu prošao i bolje od toga da prethodno i sam nije živio tako da je pomagao beskućnicima radom u skloništima i sličnim institucijama.
"Doista ne bih htio od toga raditi srceparajuću priču, ali to jest moj život i o tome govorim otvoreno. Bio sam u nekim mračnim mjestima. Stvari su se po mene razvijale jako loše. Razveo sam se od supruge, djeca su mi strašno nedostajala, počeo sam piti, kad sam uočio da bi mi borba za naslov MMA-a mogla biti pojas za spašavanje", kazao je nedavno za The Guardian.
Objasnio je da je potom pretrpio i frakturu lubanje, udarivši slučajno glavom o metalne stepenice, što ga je još više udaljilo od normalnih životnih tokova. Objasnio je da je kao 13-godišnjak počeo ići na treninge karatea kako bi se spasio od bullyinga. Tamo je usvojio disciplinu, tamo je stekao osnovne radne i karakterne osobine i navike, što mu je na kraju spasilo život.
Osvojio je 12 karate naslova svoje zemlje, da bi u dobi od 28 godina započeo s profesionalnim boksom, i to bez prethodnog amaterskog iskustva. Za to financirati, radio je po 100 sati tjedno, usput pomažući beskućnicima. Kad se prvi put prijavio promotorima, smijali su mu se. No, nije se predavao. Nanizao je 14 borbi u kojima je pobijedio, došao do borbe za nacionalni naslov u boksu i onda izgubio od Marka Hobsona tehničkim nokautom.
To je bilo prije 12 godina i to je bio početak njegovog puta nadolje. A opet, i njegov povratak među aktualne boksače u svojoj 42. godini. Nastupio je čak i s jednim slomljenim rebrom i pobijedio. On danas kaže da mu je život nebrojeno puta spasilo to što nikada nije prestao sanjati o boljem. Kad bi mu bilo najteže, odlazio bi u dvoranu i vježbao, računajući da jednog dana mora uspjeti.
"Ne vjerujem da je itko ikada učinio ono što je uspjelo meni. Doći bez vodstva trenera, bez svog menadžera, promotora, bez amaterskih borbi, bez doma i opet biti kadar natjecati se. Htio bih biti inspiracija drugima", kaže čovjek čija priča je takva da nadmašuje čak i scenarij svevremenskog filmskog hita o Rockyju Balboi.
