Mama Darija Šarića: 'Bio je nemoguće dijete...'

Ako Dario Šarić doista bude proglašen najboljim novakom godine u NBA ligi, a sve vodi prema tome da hoće, i bila bi strašno velika nepravda da to bude netko drugi, to će biti najbolja nagrada za sav uloženi trud, svu muku i patnje kroz koje su Dario i njegova obitelj prolazili, ali i najveće individualno priznanje za jednog hrvatskoga košarkaša u NBA ligi nakon proglašenja Tonija Kukoča najboljim šestim igračem 1996. godine.

Nagrada Rookie of the Year dodjeljuje se za najboljeg novaka NBA lige, i to prema glasovima sportskih novinara iz SAD-a i Kanade. Koliko je taj izbor subjektivan i u pravilu rezerviran za najbolje "domaće" mlade igrače, potvrđuje i to da je samo pet osvajača ove prestižne nagrade rođeno izvan SAD-a, Patrick Ewing, Tim Duncan, Kyrie Irving, Andrew Wiggins te Pau Gasol, jedini među njima koji se nije školovao i učio igrati košarku u SAD-u.

Kako se Dario uopće našao u tom prestižnom društvu? Budimo realni, ne samo svojim sjajnim izvedbama na parketu nego i zbog toga što su se neki od najvećih kandidata ozlijedili, pa zbog manjka nastupa ne mogu konkurirati. Jedan od njih je i Darijev suigrač iz Philadelphije, Kamerunac Joel Embiid, koji je zbog ozljede propustio veći dio sezone, a kako je odigrao tek 31 utakmicu, praktično ni ne može ući u konkurenciju za nagradu jer u povijesti NBA lige samo je jednom za novaka godine izabran igrač koji je odigrao manje od 50 utakmica", legendarni centar Knicksa Patrick Ewing.

I sam Embiid je svjestan toga, pa je prije desetak dana nagradu "uručio" Šariću. "Ovo je Rookie of the Year, to je taj momak", kazao je Embiid pred kamerama nakon pobjede Sixersa nad Lakersima. Nije tajna da Embiid jako cijeni Šarića, kao što nije tajna da ga cijene i trener Brett Brown, generalni menadžer Bryan Colangelo, ali i navijači Sixersa, koji slove za jedne od "najkošarkaškijih" u SAD-u.

Philadelphia je zavoljela Šarića, a on ih je osvojio šarmom, košarkaškim talentom te nevjerojatnim radnim navikama i požrtvovnošću. Amerikanci gaje posebnu ljubav prema sportašima koji daju sve od sebe, možeš bacati "cigle" na koš, ali se moraš "bacati na glavu" u treći red tribina za svakom loptom. A Dario je upravo takav igrač, "blue", collar", kako to Amerikanci vole reći, radnik koji će baš na svakoj utakmici dati sve od sebe i poginuti za momčad.

No ako su pohvale navijača, suigrača i ljudi iz kluba bile očekivane, neočekivana je pohvala najvećeg Europljanina koji je ikad zaigrao na NBA parketima, Dirka Nowitzkog:

"Šarić u svojoj prvoj sezoni igra puno bolje nego ja, ja sam se mučio dulje. Šarić se u ovoj momčadi očito dobro osjeća. Čini se kao da igraju jako puno preko njega, a njegova je specijalnost da može igrati dobro u oba smjera. Dobar je u prodoru, zna koristiti tijelo i zabiti iz kontakta, a zna izvući i prekršaj. U stanju je preuzeti odgovornost i zabiti tricu. U važnim situacijama Sixersi njemu daju loptu da kreira", kazao je Nowitzki.

E sad, zašto je tome tako, zašto je Dario izrastao u takvog igrača i osobu, dalo bi se nadugo i naširoko raspravljati. Je li presudan košarkaški gen koji je naslijedio od oca Predraga, bivšega košarkaša Šibenke, i majke Veselinke, koja je igrala za šibenski Elemes? Je li presudna njegova gotovo idealna tjelesna konstitucija, 208 cm i 104 kg? Je li u pitanju košarkaška vještina, sjajna kontrola lopte i dobar šut za tako visokog igrača?

Neki idu toliko daleko pa tvrde i da nije slučajno što je Dario začet nedugo nakon pogibije Dražena Petrovića, njegova sugrađanina i idola iz mladosti, o kojemu mu je otac pričao prije spavanja... Teorije su razne, kao i činjenice kojima ih potkrepljuju, no najrealnijom se čini ona kako je Darija iz mase sjajnih košarkaša u prvi plan gurnula njegova požrtvovnost, upornost, nesebičnost i radne navike.

"Dario je uvijek prvi u dvorani, a zadnji iz nje izlazi", otkrio nam je Nikola Vujčić, koji je Darija pod svaku cijenu želio dovesti u Split. I uspio je, Dario je dva mjeseca trenirao na Gripama, odigrao i jednu prijateljsku utakmicu, ali, kao i u mnogim drugim stvarima, nije u Splitu bilo sluha kod onih koji su odlučivali.

Bilo je to jako teško vrijeme za Darija i njegovu obitelj, kad su se za mladoga košarkaša otimali agenti i klubovi, ali i razni menadžeri i mešetari koji su nanjušili priliku za brzom i lakom zaradom. Dario je tražio izlaz iz KK Zagreba, u kojem nije vidio priliku za razvoj, no netko je trebao "iskeširati" pola milijuna eura odštete. Bilo je raznih opcija, najbliže je bio Bilbao, koji ga je namjeravao kupiti i ostaviti u Splitu godinu dana da se razvija.

Sve je bilo dogovoreno, no onda je došlo do zaokreta. Menadžeri su jedva punoljetnog Darija nagovorili da potpiše za Cibonu, a odštetu je platio privatni poduzetnik Josip Klemm, iza čega su se dugo vukli repovi i pitanja što je sve i kakve poslove u Zagrebu dobila Klemmova tvrtka zauzvrat.

"Dario igra seniorsku košarku već pet godina, a većinu zarađenog novca dao je za odštete klubovima iz kojih je odlazio. Nažalost, više je vjerovao nekim ljudima koji su ga loše savjetovali nego roditeljima, koji su mu uvijek željeli najbolje", prisjetio se tih vremena Dariov otac Predrag, koji je više puta prozivao menadžere Roberta Jablana, Danka Drakulića i Miška Ražnjatovića zbog vođenja sinove karijere.

"Od kada je navršio 15 godina, skauti i menadžeri dolazili su na njegove utakmice i pokušavali ga vrbovati. Meni su nudili od 10.000 do 20.000 eura za potpis ugovora, no ja sam im se samo smijao. Znao sam koliko Dario vrijedi i nisam želio žuriti. Nažalost, Dario nije bio tako strpljiv.

Menadžeri su namjeravali Darija odmah odvesti u NBA, no Predrag nije želio potpisati suglasnost, a kad je vidio da mu sin ne vjeruje, pred njega je postavio ultimatum: "Biraj", ili menadžeri ili roditelji". Dario je izabrao menadžere, koji su ga odveli u Cibonu te mu vezali ruke odštetom od čak 1,2 milijuna eura. Ni ugovor nije dobio, svi primjerci su ostali kod menadžera, što je posebno razljutilo njegova oca, koji je sve te ljude poznavao još iz vremena dok su igrali košarku.

"Zašto se nikad nitko nije zapitao kako to da Darijevi menagdžeri nisu uspjeli dogovoriti plaćanje odštete niti s jednim bogatim europskim klubom, a jesu s Cibonom, koja je u to vrijeme bila dužna ko Grčka. Oprostite, ja u tu priču nisam vjerovao tad, a ne vjerujem ni danas. Meni tu nešto smrdi", kaže tata Šarić, koji zbog svega jedno vrijeme uopće nije komunicirao sa sinom.

"Dario je dobro dijete, pošten je i za njega nikad nećete čuti da je nekome nešto skrivio ili da je nekome rekao 'ne'. Da nije profesionalni sportaš, bio bi funcut, mangup, bećar... Obožava društvo i za prijatelje bi sve učinio. Ponekad i na svoju štetu. Zbog toga sam ga znao i kažnjavati, a kad sam vidio da ni to ne pomaže, rekao sam mu: 'Sine, odsad sam vodiš računa o karijeri'", prisjetio se Predrag Šarić. Zahladnjele odnose između oca i sina pokušavala je izgladiti majka Veselinka.

"Oni su vam obojica 'rogati', tvrdoglavi i svaki uporno drži svoju stranu. Dario je prenaglio, bilo mu je dosta neizvjesnosti i jednog dana je presjekao: 'Potpisat ću bilo gdje, samo da konačno zaigram. Ne mogu sve ovo više izdržati'. Da je pričekao dan-dva, da je porazgovarao s nama, sve bi bilo drukčije. Mora shvatiti da mu otac želi dobro. Dario ima meko srce, sigurna sam da će on napraviti prvi korak kad osjeti da je za to vrijeme", govorila je tad majka, koja je jako vezana sa sinom, s kojim je provela i dobar dio ove sezone u Philadelphiji.

Darijevi prvi uspjesi i trofeji bili su ljepši dio priče, onaj ružniji događao se iza scene, poput priča kako Predrag i Veselinka Šarić žele samo dobro unovčiti talentiranog sina, što je bila glupost bez presedana. Ne samo zato što oni nisu takvi ljudi nego i jer su i sami dovoljno stekli. I za sebe, ali i za svoje dvoje djece. Dva stana, dvije kuće s 11 apartmana na elitnoj lokaciji na šibenskoj Jadriji, uhodani autoprijevoznički obrt s desetak kamiona...

Obitelj je trpjela u sebi, Predrag je šutio i radio od jutra do sutra, a Veselinka pokušala popraviti odnose između oca i sina, u kojima nekoliko mjeseci nije bilo "ni slike ni tona". "Nisu razgovarali, ali i dalje su voljeli i respektirali jedan drugoga. Dario me stalno pitao 'Mama, je li tata gledao utakmicu, što on kaže? Reci mu da mislim na njega'", prisjetila se Veselinka Šarić teškog razdoblja i priznala kako joj se srce stezalo u tim trenucima.

Uskoro je Dario zaigrao bolje postao i najbolji igrač Cibone, koju je odveo do naslova prvaka ABA lige, potom otišao u Efes, odnosi su se popravili i sve je krenulo na bolje. Dario je priznao pogreške, izgladio odnose s roditeljima i Dado, kako ga zovu, opet je bio onaj stari Dado kakvim su ga svi znali. A bio je vrlo živo dijete.

"Tko nije odgajao hiperaktivno dijete, taj nema pojma što smo suprug i ja sve prošli s Darijem. Po cijele dane je nekamo trčao, jurio, a kući bi dolazio pun modrica i rana. Skakao je sa zidova, padao sa stabala, ruku je slomio... Jedva smo čekali večer da zaspi", otkrila nam je Darijeva mama u jednom ranijem intervjuu, kad je priznala da se teško nosila sa sinovom hiperaktivnošću.

"Bilo je dana kad sam mislila da ću poludjeti s njim, niti jedne jedine sekunde to se dijete ne bi zaustavljao. Smirio bi se tek predvečer, kad bi čvrsto zaspao. Toliko čvrsto da si ga mogao s krevetom odnijeti. Ako ga ne bi imao tko pričuvati navečer, suprug i ja vodili bismo ga sa sobom, parkirali se ispred restorana, da vidimo automobil, i ostavili ga spavati unutra. Ne bi se ni pomaknuo. Zbog hiperaktivnosti smo ga ranije upisali u vrtić, no njemu je samo igra bila na pameti. S četiri godine niti jedno jedino slovo nije bio naučio. Ništa. Uvijek je bio u kazni, tete bi ga stavile u kut s nekoliko igračaka, samo da mogu u miru raditi s ostalom djecom. Moram priznati da me bilo strah što će biti u školi, ali na kraju je ispao dobar učenik. I njegova učiteljica se čudila kako tako hiperaktivno dijete, koje nikad nema mira, s punom koncentracijom uspješno rješava sve zadatke", kaže mama.

Dario je oduvijek bio sportski tip, plivati je naučio s godinu i pol, na školskim prvenstvima je igrao sve, od košarke, preko nogometa, do odbojke, rukometa... I uvijek je želio biti najbolji, nikome nije popuštao. Jedino je bio problem što bi zaboravio na vrijeme i što ne bi došao jesti, pa mu je majka nosila ručak na kupanje ili na igralište. Oca bi vidio tek navečer, kad bi se nakon napornog radnog dana i vožnje kamiona po cijeloj Hrvatskoj vratio kući.

A tako naporno radi i danas, nije uspio otići ni do Amerike na nekoliko dana, vidjeti sina na NBA parketima. "Ma nije da moram raditi, stekao sam dovoljno, ali tako sam navikao. Što bih radio po cijeli dan, držao govore po kafićima? Nisam vam ja taj tip. Ne mogu firmu ostaviti, a bio sam kao igrač desetak puta u Americi i moram priznati da me malo strah i leta. Posao sam uhodavao 20 godina, ne mogu samo tako dignuti ruke i otići mjesec dana u Ameriku, a na tjedan dana mi se ne ide, malo je to za toliki put. Ići ću iduće sezone", nasmijao se Šarić stariji, kojem je srce napokon na mjestu.

"Dario je sazrio, shvaća da je u karijeri zbog svoje tvrdoglavosti napravio nekoliko krivih poteza. Nije me slušao. Da je bilo po mom, ne bi potpisao za Efes prije drafta nego bi pričekao draft te nakon toga potpisao za Real. Znao sam da ga hoće Real, znao sam da Mirotić ide u NBA i da mu se otvara mjesto. Da je čekao i potpisao za Real, tko zna koliko pozicija bi bio bolje plasiran na draftu i kakav bi ugovor imao danas. Kasnije mi je priznao da mu je to isto kazao i generalni menadžer Reala. To je tako, kad slušaš savjetnike i prijatelje a ne oca...", kaže Šarić i dodaje:

"Sada je sve OK, sad mu više ne treba ni savjetnik. Drago mi je da je shvatio da sam bio u pravu. Ali ovo nije sve što on može, ovo nije njegov maksimum, ja ga vidim među pet najvećih hrvatskih košarkaša, uz bok Ćosiću, Kukoču, Draženu i Rađi. Možda će netko reći da ga gledam subjektivno, kao otac, ali ako ga ja nisam kritizirao i tražio od njega više, onda ne znam tko je. Da ga nisam napadao i kritizirao, tko zna gdje bi danas bio, i bi li uopće igrao košarku. Koliki su vrhunski igrači propali jer su napravili glupost ili krivi korak u karijeri, a ni Dario nije bio daleko. Ali srce mi je sad na mjestu jer je napokon sazrio", kaže.

Shvatio je Dario očeve riječi, ali i da samo napornim radom može do uspjeha. Njega i u Philadelphiji tjeraju iz dvorane, sad su mu nakon All Stara zabranili da tri dana ulazi u dvoranu i pogleda na loptu. "Puno se trudim na treninzima ispravljati nedostatke, ali treninga je malo, ritam utakmica je toliko brz da nemaš vremena trenirati. Zato jedva čekam ljeto", otkrio nam je Dario u nedavnom razgovoru.

Zadovoljan je prijemom i tretmanom suigrača, nisu ga puno maltretirali ni rookie zaduženjima, uobičajenima za nove igrače. Osim što mora nositi ružičasti ruksak te ponekad torbe, ili otići u fast food po sendviče za put, jedino još mora pjevati "Happy birthday" na centru kad je nekome rođendan. Iako ga kod kuće zovu Dado a u košarkaškim krugovima Šiši, po ocu, u Americi ga zovu Homie i Marcus.

"Čim sam došao netko me oslovio s 'homie', što bi otprilike značilo 'prika', 'susjed' ili 'zemljak' po naški, pa me tako neki i danas zovu. Znao sam da ovdašnji ljudi teško izgovaraju naša imena, pa sam u Starbucksu naručio kavu i predstavio se kao Marcus. Svidjelo mi se, oni ga lako pamte, ali nisam ni sanjao da će se za to saznati u Hrvatskoj", kaže.

Dario je oduševljen uvjetima koje ima na raspolaganju NBA igračima. Najbolji hoteli, poseban zrakoplov s produženim sjedištima, koja se mogu pretvoriti i u ležaj ako želite spavati. Servira se samo vrhunska hrana, uvijek ima svježeg voća, sira, "zdravih i hranjivih grickalica".., a prije svakog puta svatko od igrača naručuje i hranu po svom izboru. Nema čekanja na aerodromu, nema kontrola..., sve kako bi igrači što lakše podnijeli napore.

No unatoč tome, svima se ponekad dogodi da se probude ujutro u nepoznatom hotelu i gradu. "Ritam je baš naporan, ponekad nakon utakmice odmah idemo na put u neki drugi grad. Dođeš umoran i pospan u 3-4 u noći u hotel, pokupiš karticu od sobe i, dok dođeš gore, zaboraviš broj. I onda natrag na recepciju... Ili nakon ručka i sastanka isto, ne znaš više u kojoj si sobi...", priznao je Dario, koji je izabrao stan u centru Philadelphije.

"Živim blizu centra, 15 minuta pješice od dvorane, 10 od trening-centra. Za one koji poznaju grad, vrlo blizu poznatih stepenica kojima je trčao Sylvester Stallone u filmu 'Rocky'. Kip je još u podnožju stepenica koje vode do muzeja umjetnosti, a u blizini je i veliki park... Grad je lijep, a ljudi strastveni, jako vole košarku. Allen Iverson je još uvijek 'bog', kad on uđe u dvoranu, svi mu se klanjaju. Često dođe na utakmice, svrati i do svlačionice, imao sam ga priliku upoznati, porazgovarali smo malo", kaže. Iako je Dario sjajan sugovornik i ima vremena za sve, o jednoj stvari nije želio govoriti, a to je nagrada Rookie of the Year.

"Sigurno je da bi ta nagrada bila sjajna za moju budućnost, da bi me svi drukčije gledali, ali vjerujte, uopće ne razmišljam o njoj i kako je osvojiti. I dalje igram za momčad, želim pobjeđivati, a ne juriti za individualnim nagradama. Što mi vrijedi da igram za sebe i svoju statistiku, da postanem rookie godine, a da moju momčad pamte kao kantu za napucavanje. Ne bih mogao suigračima u oči pogledati, a ni sebi. Ni u klubu o tome nitko ne govori, jedino me suigrač Joel Embiid zeza, kaže da mi nitko neće dati bolji poklon u životu od njega. 'Homie, sve sam ti dao, samo moraš pružiti ruku i uzeti nagradu', šalio se u svlačionici. Sjajan je tip i još bolji igrač. Žao mi je što je ozlijeđen, bez njega smo puno lošija momčad", kaže.

No zato bi u budućnosti trebali postati puno jači, toliko nadarenih igrača nema nijedna momčad, i uz pametnu stručnu politiku mogli bi za koju godinu krenuti na vrh NBA lige. A za to će i Dario morati popraviti neke nedostatke u svojoj igri.