Kaže se da se žene ne pita za godine. Samo, em što Mama Yuli nije bilo kakva žena, nego 55-godišnja transrodna osoba, em što je ona svjetski poznata kao zaštitnica seksualnih manjina, posebno transrodnih, u najmnogoljudnijoj islamskoj zemlji svijeta, Indoneziji. I s Mamom Yuli se nitko razuman ne zaj..., čak ne niti posebno rabijatni nasilnici. Otprije tri godine ona je prva otvoreno transrodna osoba koja je u Indoneziji magistrirala pravo, a sada juriša i na doktorat.
Usto, Ona ima i uličnu diplomu i zna kako razbiti na sastavne dijelove napadača vjerskog fanatika. Postojanje takvog zaštitnika, posebno je važno u vremenima kad se i u Indoneziji javljaju tako suludi vjerski militantni kao što je ISIL. Tri milijuna transrodnih ljudi nije malo čak niti u 255 milijunskoj Indoneziji, a Mama Yuli njihova je glavna zaštitnica, i to vrlo opaka.
"Drugi put kad sam je srela priznala mi je da je nekad nekog ubila, izbola nožem", napisala je BBC-ova dopisnica Rebecca Henschke u najnovijoj reportaži o Mami Yuli. Rođena 1961. kao dječak Yulianus Rettoblaut od roditelja katolika u Papui, Mama Yuli počela je shvaćati da je drugačija kad je imala 11 godina, ali joj još dugo nije bilo jasno o čemu je riječ. "Sve dok nisam napunila 18, kada me je prijateljica sa Sveučilišta, također transrodna, odvela u Jakartu.
Tada sam shvatila da postoji cijeli jedan drugačiji svijet", opisala je spoznaju o sebi u megagradu. Shvatila je da više ne mora biti muškarac, da se može slobodno odijevati i šminkati... U stvari i ne baš. Upoznala je mnoštvo transrodnih žena, zvanih i "waria", koje su preživljavale prostituirajući se i koje su trpjele batine, napade, uvrede, u najgorem slučaju i ubojstva. Njen život krenuo je nizbrdo kad su za njenu transrodnost doznali njeni roditelji.
Uskratili su joj novac za studiranje i u kratkom roku oboje umrli. "Čuli su da nosim žensku odjeću. Mislim da sam ih toliko razočarala da su od toga umrli", kazala je za Deutsche Welle prije nekoliko godina, a i inače u intervjuima ne ustručava se reći da je jako dugo patila od grižnje savjesti. "Nisam im čak niti išla na sprovod jer me je obitelj mrzila. Moj brat je policajac i htio me je ubiti iz pištolja kad je čuo za to", opisala je trenutke kad je napokon posjetila obitelj u kojoj je došla na svijet kao sedmo od 11 djece.
Obrijali su joj glavu, bilo je svačega, no ona je pobjegla nazad u Jakartu. 17 godina preživljavala je na jedini način koji preostaje transrodnim osobama koje ne mogu ili ne žele u sebi zatomljavati ono što doista jesu – prostitucijom. Samo, odabrala si je posebnu ulogu; smatrala je da nije dovoljno zgodna da bi bila privlačna, ali je zato bila snažna, strogo anatomski govoreći, bila je snažan muškarac i tako je postala onaj koji pazi na svoje kolegice, postala je njihov body-guard.
"Nitko ih tada nije štitio, čak niti policija." Imala je 35 godina kad je shvatila da neće uvijek biti mlada, da će je zarađivanje na ulici koštati života, da neće uvijek biti u stanju prebijati nasilnike koji napadaju transrodne, gayeve, lezbijke, koga li već. S nešto ušteđevine koju je do tada skupila, kupila si je malu kuću i pokrenula frizerski biznis od vrata do vrata. U intervjuu za katolički UCA news izjavila je prije nekoliko godina da je prijelomni trenutak u njenom životu bio kad se odlučila obrazovati.
A za sve je zaslužan jedan – katolički svećenik. Naprosto je otišla na ispovijed i naletjela na osobu koja ju nije osuđivala. "Sve sam mu priznala. A on mi je rekao neka se ne plašim, da će Bog imati milosti za mene ako se doista odlučim promijeniti", ispričala je. S tim što ta promjena nije bilo vjersko moraliziranje, nego nešto sasvim drugo. Upisala je pravo na Islamskom sveučilištu u Jakarti i diplomirala.
"Htjela sam se uvjeriti da islam zapravo uči dobre stvari", prisjetila se godinama poslije. Čak su joj nudili i mjesto predavača, doduše, ne očekujući da bi na posao dolazila u odjeći u kojoj se osjeća prirodno i normalno. Zato nije postala sveučilišni profesor, ali je postala aktivistkinja za ljudska prava. Otvorila je prvi dom za zbrinjavanje ostarjelih transrodnih prostitutki u toj zemlji. Kad god su izbori na predsjednika glavne indonezijske organizacije za ljudska prava Komnas HAM ona se natječe i ne odustaje.
Zna, ako uspije, da će to značiti još intenzivniju zaštitu seksualnih manjina u toj zemlji. Ima svoj biznis, "warijama" stalno objašnjava koliko je važno obrazovati se kako bi si mogle priuštiti život bolji od prostitucije i napada fundamentalista batinama i noževima. I upisala je doktorat. "Ja ću biti prva transrodna osoba u ovoj zemlji s doktoratom, ali za nekoliko godina bit će ih 3000", kaže ona.
U zemlji u kojoj 93 posto građana ne tolerira homoseksualnost u društvu, ona je uspjela pronaći određeni broj i muslimanskih i katoličkih klerika s kojima je uspostavila dijalog kako bi skupa radili na tolerantnijem društvu. Mama Yuli je zapravo već godinama ikona cijele seksualne i rodne manjinske populacije Indonezije, uzor mladima i vrlo je popularna; društveno, ne samo na natjecanjima u ljepoti.
A nedavno joj je stigla i posebna nagrada. Njen brat, policajac koji joj je prije puno godina prijetio da će joj prosuti mozak metkom iz pištolja, posjetio ju je u njenom domu za ostarjele transrodne osobe koje je pokupila s ulica. "Naša obitelj je vrlo ponosna na tebe. Ti si slavna i radiš dobre stvari", kazao joj je.
