Takvo što može se desiti svakome, čak i najobičnijima među nama, znam to jer i sama sam takva. A ima tendenciju širenja i uobičajeno je, kaže ona.
Upoznali smo se prije 25 godina, kada smo oboje radili za moju obiteljsku tvrtku. Bio je dobar kolega, pomalo ekscentričan, ali zanimljiv u razgovorima.
U početku je sve bilo normalno
Postupno smo postali bliski obiteljski prijatelji. Zbližio se s mojim mužem i njegovim roditeljima, do te mjere da je postao kum našem sinu.
Ali nekoliko godina poslije, stvari su se promijenile, postale pomalo neugodne i lagano napadne. Počeo je pokazivati previše zanimanja za obrazovanje našeg djeteta i petljati se u naše odluke. Unazad gledano, mogli smo znati da nešto ne valja, no tolerirali smo ga kako bi izbjegli sukobe.
Prolazio je u to vijeme kroz razvod i sve što sam sumnjala je da prestavljam figuru kućanice kakvu je oduvijek želio. Dobro kuham, šivam i štrikam. I, na kraju, majka sam.
Odlučili smo odseliti se. Duboko uznemiren, postao je još neugodniji. U pismima i telefonski, zamjerao nam je što smo „pobjegli za prestižnim lifestyleom“.
Mislila sam da smo dislokacijom riješili problem, no prevarila sam se.
Čudio se što ga je prijavila policiji
Poslao je pismo mojoj svekrvi, posloženo s namjerom da prouzroči raspad obitelji. Srećom, prozrela ga je, a mi smo s tim činom odlučili definitivno prerezati sve spone s njim.
„Ne želimo više nikakav kontakt. Ovo nije ono što hoćemo od života“, saopćili smo mu.
No, nije nas slušao. Njegova pisma i telefonski pozivi bez odgovora samo su postali još neugodniji i cijele četiri godine otkako smo odselili činilo nam se da smo u bezizlaznoj situaciji. Nisam se usuđivala niti otići van odnijeti smeće, toliko sam bila prestrašena.
U dva incidenta, kod kuće sam našla nešto obješeno na stražnjim vratima. Očito se šetao vrtom.
Kad smo ga prijavili policiji, čudio se što je dobio od njih upozorenje.
To što čini nije smatrao krivim, dapače, prijava ga je samo razjarila. Umjesto pisama, krenuo mi je slati razglednice koje moj sin može vidjeti.
Lagao na sudu da su bili u vezi
Stalkao me punih šest godina kada je konačno zaradio zabranu prilaska.
Mislila sam da će to pomoći, zaustaviti ga, no on se nakon tri tjedna zatišja opet ponašao kao i prije.
Kada je posljedično ponašanju odveden pred sud, iskoristio je tu priliku da mi se opet približi. Bila sam zaštićena svjedokinja pa sam govorila iza paravana.
Predstavio se u svojoj maniri, ali nije mu dozvoljeno da me unakrsno ispituje jer sam bila pod zaštitom. Uveli su branitelja da to učini.
Lagao je da smo bili u vezi i da bih trebala biti optužena za krivokletstvo jer to poričem, što znači da sam morala proći kroz traumu agresivnog ispitivanja od strane njegova branitelja, o našoj navodnoj aferi. Bilo je iznimno neugodno po nekoliko puta ponavljati odgovore da sam u pravu i braniti se da ne bi iskrivli moje tvrdnje.
Izgubio je parnicu i nestao iz mog života na devet tjedana, koliko je proveo iza rešetaka. U tom periodu počela sam se pitati: „Što ako me napadne?“
Imala sam nekoliko prilično ozbiljnih ponuda u stilu, „Znam nekoga tko će mu valjano zaprijetiti za novac“.
Usred noći joj je upao u kuću
Nisam došla u iskušenje da platim jer moj stalker bio je takav tip karaktera koji bi to iskoristio da ode na policiju i prikaže sebe kao žrtvu. Nije glup, već veoma pametan.
Opet su mi počela stizati njegova pisma. Prekršio je zabranu drugi put i tri dana prije negoli je dospio pred sud, začuli smo čudnu buku što nas je probudila usred noći. Nismo ni sanjali zaplet što je uslijedio: rano ujutro, zazvonilo je zvono na ulaznim vratima i moj suprug je otišao otvoriti.
Stalker stajao je na ulazu, držeći vatreno oružje.
Moj muž pokušao je zatvoriti vrata, ali stalker je stavio nogu unutra i silom ih pokušavao opet otvoriti. U borbi ga je moj dragi nekako uspio izgurati i zaključati nas.
Pozvali smo pomoć. U međuvremenu, stalker je provalio zadnja vrata. Zabarikadirani u spavaonici, začuli smo ga u kući. Tražio nas je po sobama, ovaj put s oštrim čekićem u rukama.
Kada je zalupao i zavikao na vratima naše spavaće sobe, obratih se mužu: „Mislim da moramo iskočiti“. Najiskrenije sam vjerovala da nećemo izvući žive glave ako nas dohvati.
Popela sam se na prozor i iskočila. Nevjerojatno je koliko daleko možete skočiti kad morate.
Pritisak konstantnog terora
Potrčala sam ulicom, očekujući da će me dočekati zaštita policajaca u moćnim autima i konjica, kao u akcijskim filmovima. No, prevarila sam se.
Policija je stajala daleko na kraju ceste, čekajući pojačanje. Zato sam utrčala u kuću prekoputa i nepoznat susjed koji je baš odlazio na posao zatvorio me na sigurno. Moj muž oslobodio se malo kasnije.
U međuvremenu, stalker je i dalje bio u našem domu. Predao se nakon nekoliko sati, ostavivši za sobom 'oproštajni dar': uvjerljiv lažni eksploziv zbog kojega je na kraju dignuta cijela armija na noge.
Nakon pustih godina stalkanja, neki dijelovi mene toliko su emocionalno oštećeni da nikada više neću biti ista.
Teško je reći kako se osjećam. Svi misle, prestrašio si se, što je kratkoročna stvar. Ali, to je pritisak konstantnog terora. Poput života pod velikim balastom, osim na dan napada kada nisam osjećala nimalo straha.
U danima što su došli djelovala sam pomalo euforično jer sam uspjela uteći. Moje samopouzdanje je poraslo. Boje su mi bile jake, zvukovi izraženi, a ljudi su govorili smirenije, činilo mi se. Ali, to olakšanje ubrzo je nestalo. Nadomjestio ga je duboko potresna svijest o činjenici kroz što sam prošla. Nažalost, isto je bilo s mojim mužem i oboje smo se razboljeli.
Šalje joj pisma iz zatvora
Manifestiralo se to na najrazličitije načine. Nisam htjela mijenjati brave, ali promijenila sam jastuke na krevetu. Inače nisam ljubiteljica mirisnih svijeća, ali neko vrijeme držala sam po jednu u svakoj prostoriji.
Pobojala sam se da moj stalker ima supermoći. Bila sam uvjerena da će nekako srediti da izađe iz zatvora. Ali, nije tako jer nastavlja s pisanjem pisama koja sada samo prosljeđujem policiji. Neće biti pušten van dok ne budu uvjereni da je prošao rizik za mene ili ikoga drugoga.
Nakon dugog niza godina stalkanja, sumnjičava sam spram pošte i imam noćne more, ali ne više i od napada kao ranije kad sam mislila da sama moram djelovati da ga spriječim. Znam da je to iracionalno jer shvatila sam da ga ne mogu zaustaviti bez tuđe pomoći.
Sad radim posao gdje komuniciram s mnogo stranaca i postajem znatno opreznija na znak bilo kakve opasnosti i stezanje u pleksusu, pa tada odmah zbrišem. Postala sam spremnija slušati intuiciju, nego dozvoliti ljubaznosti da me opet dotuče, ispričala je anonimna žrtva za BBC.
Zakoni strogi, počinitelj ne može proći bez zatvora
Ondje, u Velikoj Britaniji, zakon o tom problemu je rezolutan.
Od 25. studenoga 2012., stalkanje je proglašeno specifičnom vrstom kaznenog djela, u čitavoj Engleskoj i Walesu. Slučajevi stalkanja od toga dana podliježu paragrafima 2A i 4A Akta o zaštiti sloboda.
Za dokazivanje po paragrafu 2A treba se potvrditi krivnja uvidom u radnje uznemiravanja. Podrazumijeva maksimalnu zatvorsku kaznu od šest mjeseci. Paragraf A4 definira stalkanje što uključuje strah od nasilja ili ozbiljne zdravstvene tegobe, za što je utvrđena zatvorska kazna do pet godina.
Žrtva stalkera također može pristupiti građanskim procedurama. Ako je stalker tužen po Zakonu o zaštiti od uznemiravanja iz 1997., može se ishodovati zabrana prilaženja. Po toj sudskoj odredbi, stalker se stopira u aktima vrebanja i uznemiravanja. Ako je zabrana prekršena, tretira se kao kazneno djelo za što optuženoga može utamničiti kazneni sud na dvije godine. Ili podliježe konzekvencama zbog nepoštivanja suda. Tako je u slučajevima kada žrtva podnese zahtjev civilnom sudu za zatvaranje stalkera, do dvije godine.
