Dok umiveno građanstvo lijepo živi i gleda svoja posla, kako bi rekla srbijanska premijerka Ana Brnabić, uživajući između ostalog u umjetnosti koja će svoje postojanje pravdati bijegom u estetske visine ili stiliziranim buntom koji se ponosno nosi poput najnovije Pradine torbice, dotad tinja mješavina ravnodušnosti i bijesa. Taj društveno-politički puls nije zapadnjački mekan, poput domaćih trap zvijezda Kuku$ kad u ‘’Nema pravila’’ pjevuše: ‘’Imam para, nije sve u skupim stvarima’’. On je sirov, bijesan, nimalo suptilan, sa stihovima koji ne prestaju razbijati okove iluzije, ali pritom sebe nimalo ne štede.
Šesti studijski album pisca i repera Marka Šelića Marčela, ‘’Nojeva varka’’ (Lampshade Media, 2021.), nastaje nakon sedmogodišnje pauze i knjige albuma ‘’Napet šou’’ (Laguna i Lampshade Media, 2014.) te se u šesnaest pjesama pomalo dnevničkog, kako će i sam više puta reći, osobnog formata, secira sveopća rezigniranost mnogo širih prostora od same Srbije, da bi se, kako se album primiče kraju, ona demantirala otvarajući prostor promjeni, nimalo patetičnoj nadi. Nema tu nikakvih kalkulacija, čak ni u ironijskom ljetnom hitu o prvoj ljubavi kojoj lepršavost daje džeziranje Aleksandra Jovanovića Šljuka: ‘’Ima uspem u životu, i će se pokaeš ti za taj trip s njim”.’ Mračne vode točno na sredini albuma u ‘’Ostrvu mržnje’’ intertekstualno izvrću Magazinovu ‘’Pa nek’ živi rad’’ sad natopljenu ratom i provodnim vokalom Nensi: ‘’Od pelena huškaj me puškom iz rata, Huškaj me, tata, moj ratatatata’’, dok se u ‘’Resetu’’ umorno sliježe ramenima: ‘’Ova zemlja spava i guta na iskap, Svu nadu, sve dobro upija”.’
Dva su najjača i udarnička singla, prepoznatljive ‘’Dvadeset’’ i ‘’JBG’’. Prvi sažima svu surovost, nasilje, licemjerne i izvrnute vrijednosti, odlaske, ali i gubitke koje zbrajamo u svojim školskim klupama, dok ih politika pokušava nadoknaditi šakom parola i novčića: “Brate, Sale sedeo sa mnom, bio mi najbolji drug. Umetnik. Poznat. Voljen. Dobar. I odjednom - bam. Pala mu klapna. Vozdra. Svi preneli. Svi žale. Vidim, neki šire nonsens da je to poruka svetu. Performans. Koncept”.’ S druge pak strane Indigov beat u ‘’JBG’’ naglašuje himničnost i repetitivnost singla, ali i općenito zanimljivu Marčelovu poziciju patriota: “U redu je svaki greh dokle god ti plaća ceh, Jer - jebiga, mora se, to je nužda svevišnja, A ne goli treš za keš - hešteg jebiga”. Izdajnička Soroševa fotografija vrtjet će se na ekranu u spotu, Nikola Đuričko citirat će Danila Kiša o nacionalizmu kao paranoji, a posljednji će, jebiga, biti upravo Marčelov. Svaki šamar koji nam umjetnost zadnjih godina nije dala, tapšajući nas nekim drugim ratovima i nekim drugim, lažnim iskupljenjima, dao je ulični, priprosti jebiga upirući pinterovski prstom u sliku svakog od nas - ovo smo mi, kakvi-takvi smo.
’’Nojeva varka’’ kao aluzija na životinju poznatu po guranju glave u pijesak ne robuje i ne dodvorava se trendovima. S utjecajima jazza, elektronike, soula, sevdaha i pomalo funka te okupljanjem različitih suradnika od Vukašina Markovića, SickPrimea do trubača Ivana Radivojevića, da nabrojim samo neke, uz promišljeno puštanje singlova i videospotova te vrhunsku produkciju, čini opak u ulaz u 2022., gdje nema labavo. Konceptualnost i iskrenost u zemlji točno na razmeđu starogradske nostalgije i turbofolk realnosti u potpunom je raskoraku s onim što se trenutačno zbiva u popularnoj glazbi opsjednutoj uglavnom sobom i vlastitim mušicama. Nema Johnnyja Casha da pjeva u zatvorima, a i Bob Dylan je sve stariji za smucanje po Alabami, ali je zato tu Marčelo da pljune i kaže: “Baš za budućnost. Baš za našu decu”.
