Life
254 prikaza

Mario Angel Quintero: Smanjila se količina kaosa na ulicama Kolumbije

1/3
Privatni album
U rujnu bi George Mario Angel Quintero trebao gostovati u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti nakladnika Frakture. Tim smo povodom popričali

Kolumbijsko-američki esejist i dramatičar, pisac kratkih priča, vizualni umjetnik, glazbenik, ravnatelj teatra i dramaturg kazališne trupe, George Mario Angel Quintero prije svega i ispred svega je - pjesnik. Svoj unutarnji pjesnički žar prigrlio je i osvijestio jednog davnog dana čitajući pjesme Cesara Valleja, a danas za njega poezija mora biti “neposredno iskustvo, instinktivno i konkretno, iskustvo sudara, iznenađenja i verbalne magije, a nikako proizvod proračunate intelektualne ili eruditske operacije”, kako je to sam objasnio u jednom eseju. Rođen 1964. u kalifornijskom San Franciscu u obitelji kolumbijskog podrijetla, studirao je književnost na Kalifornijskom sveučilištu, a kasnije je dobio stipendiju na Stanfordu. U dobi od 30 godina odlučio se preseliti u Medellin u Kolumbiji, gdje i danas živi. Poeziju, prozu i eseje piše i objavljuje na engleskom i španjolskom pod različitim imenima: za Amerikance je George Angel, a za Kolumbijce Mario Angel Quintero. Na hrvatskom je dosad, u izdanju nakladnika Druga priča i u prijevodu Željke Somun, objavljena jedna zbirka njegovih pjesama pod naslovom “Moje svjetlo i druge pjesme”. U rujnu bi George Mario Angel Quintero trebao gostovati u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti nakladnika Frakture. Tim smo povodom popričali o njegovu pjesništvu i književnosti općenito, migracijama i pripadnostima, Sjedinjenim Američkim Državama i Kolumbiji, a ovaj pisac enigmatično promjenjiva imena objasnio nam je i kako je moguće istodobno postojati u različitim stvarnostima, kretati se dvosmjerno - istodobno i odlazeći i dolazeći - u “vremenu između” koje se zove život.

Express: Rođeni ste u San Franciscu, a 1995. ste se, u dobi od 30 godina, preselili u zemlju vašeg podrijetla, Kolumbiju. Zašto ste se odlučili za to? Obično migracijski putevi idu u suprotnom smjeru...

Slušajući vaše pitanje, nailazim na riječ koja možda sažima svaki razgovor o migraciji i predstavlja točku otklona u našem promišljanju identiteta. Ta je riječ ‘podrijetlo’. E sad, kad spominjete moje preseljenje u Kolumbiju i nazivate je zemljom mog podrijetla, pretpostavljam da, naravno, mislite na zemlju podrijetla moje obitelji. Jer kako bi Kolumbija mogla biti zemlja mojeg podrijetla ako sam rođen, odrastao i prvih trideset godina života živio negdje drugdje, u drugoj kulturi, govoreći drugim jezikom? Moje odrastanje obilježile su dvije različite stvarnosti odvojene tankom membranom ulaznih vrata kuće mojih roditelja. S jedne strane tih vrata slušao sam, govorio, čitao i pisao na španjolskom. Jeo sam hranu iz Antioquije, regije u Kolumbiji odakle su moji roditelji. Kretao sam se svijetom vrijednosti i pogleda na život definiranih vrijednostima i pogledima prethodne generacije iz grada Medellina, drugog po veličini grada u Kolumbiji. S druge strane te opne koja je podijelila moj život, odrastao sam u sjevernoj Kaliforniji, u i oko San Francisca, u urbanom i prigradskom kontekstu, studirajući na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu i kasnije kao stipendist programa kreativnog pisanja Wallace Stegner. Važno je naglasiti da su te stvarnosti bile ne samo istodobne, nego i potpuno zasebne, i rijetko su se međusobno doticale. Primjer njihova dodira je moje ime. Majka je željela da imam tipično kolumbijsko ime i srednje ime, Jorge Mario. Otac je tvrdio da će govornici engleskog uvijek pogrešno izgovarati ime Jorge. Zato ga je anglizirao u George. Stoga se zovem George Mario Angel. U Kolumbiji se dodaje matronim, pa sam ja George Mario Angel Quintero. To je ime utjecalo i na moj književni rad. Imam dva različita opusa, jedan na engleskom kao George Angel i drugi na španjolskom kao Mario Angel Quintero. Samo kad objavljujem na trećem jeziku, s izvornim tekstovima iz oba jezika, koristim cjelovitu verziju svojeg imena. S obzirom na sve rečeno, mislim da je za mene važno da vlastiti i tuđi identitet promatram kroz slojevitost podrijetla. Možda je podrijetlo samo ishodište neke putanje, nešto između. Možda je to najbolji način da se opiše život: nešto između. Točkice ne čine sliku - sliku vidimo tek kad ih spojimo. Pogledate li migracije životinja - ptica, kitova (...) - to je uvijek kretanje naprijed i nazad. Nikad nije jednosmjerno. To što sam se 1995. preselio u Medellin omogućilo mi je da se istodobno krećem u oba smjera.

Express: Dakle, otprilike polovicu života proveli ste u SAD-u, a polovicu u Kolumbiji. Smatrate li se Amerikancem ili Kolumbijcem? I je li vam to uopće važno?

Mi živimo u odnosu na ljude i stvari koje nas okružuju, pa se i naša vrijednost može razlučiti samo u odnosu na druge. Kolumbija ili SAD važni su mi samo zato što sam kroz interakciju s tim dvjema zemljama produbio svoje razumijevanje svake od njih. Neke stvari radim na određeni način jer sam Kolumbijac ili pak zato što sam iz Sjedinjenih Američkih Država. Kao građanin osjećam se odgovornim prema svijetu. Ne pjevam himne i ne postoji zastava koja bi od mene mogla zahtijevati nasilje nad drugima. Mnogo je nasilja počinjeno u ime gorljivog pripadanja grupama. To nije moj put. Ono što je u nama, ona gore spomenuta točkica, tajanstveno je i ponekad kontradiktorno. Mene više zanima ono što postoji među nama i priroda kontakta koji ostvarujemo.

Express: Pisali ste i proznu fikciju i eseje, ali vi ste prije svega pjesnik. Za pjesnike, jezik je ključan element stvaralaštva. Pišete i objavljujete pjesme i na engleskom i na španjolskom. Koji jezik osjećate kao svoj primarni jezik? Španjolski ili engleski? U kojem se jeziku bolje osjećate?

Nastavno na ono ‘nešto između’, moram priznati da imam dva materinska jezika. Svaki mi otvara vrata u različit i cjelovit opus. U tom smislu, utjelovljujem barem dvojicu različitih pisaca. Ono što iznenađuje jest koliko se osobnosti te dvojice pisaca međusobno razlikuju. George Angel piše djela puna lirskih opisa psiholoških i emocionalnih stanja, ponekad se koristeći jezikom kao tjelesnim organom, a ponekad kao da se riječi moraju gnječiti, poput maslina ili grožđa, kako bi otpustile sve esencije iskustva koje mogu sadržavati. Na primjer, većinu svojih više od stotinu pjesama napisao sam i snimio na engleskom. U posljednje vrijeme, većina mojih tekstova na engleskom usredotočena je na sklizak književni teren glasa. Drugim riječima, priča ili pjesma svodi se na to kako je ispričana. Čitamo kako bismo osjetili kroz što govornik/pripovjedač prolazi, i emocionalno i po pitanju drugačijeg razumijevanja svijeta. Mario Angel Quintero, s druge strane, mnogo je društveniji pisac, zato što si je dao u zadatak da zabilježi većinu prizora, zvukova i stavova kojima vrvi grad u kojemu živi. Toliki podražaji prožeti su ironijom, humorom i tugom, i postaju zvučnom alternativnom verzijom grada, koja se otkriva usklađivanjem svojih proturječnosti. Pored pisanja poezije, koja je doslovce uhvaćeni trenutak španjolskog jezika koji se neprestano obnavlja, Mario Angel Quintero ujedno je ona strana pisca koja je također ostvarila opsežan opus u kazalištu i u performansu.

Express: Koliko vas je oblikovalo odrastanje u Sjedinjenim Američkim Državama i anglosaksonsko obrazovanje? Postoji li razlika u pjesničkoj inspiraciji koju ste crpili dok ste živjeli u SAD-u u odnosu na život u Kolumbiji? Pretpostavljam da je temperament Medellina potpuno drugačiji od temperamenta San Francisca. Kako nastaju vaše pjesme?

Pisana riječ kao alternativna i paralelna stvarnost dostupna mi je na engleskom jeziku od ranog djetinjstva. Pojedini nastavnici otvorili su vrata različitim aspektima kreativnog izražavanja. Što se poezije na engleskom tiče, u srednjoj školi profesorica Kathryn Tann upoznala me s piscima poput WB Yeatsa, Shakespearea, Emily Dickinson, Coleridgea, Blakea i Elizabeth Bishop. U međuvremenu sam otkrivao autore poput Faulknera, Melvillea, Welty, Cather i drugih. Kasnije, na sveučilištu, uronit ću u svjetove Chaucera, Rabelaisa, Kafke, Joycea, Prousta, Woolf, a sva ta iskustva čitanja dovela su me do potrage za vlastitim izričajem u poeziji i prozi. Nakon što sam proteklih 35 godina profesionalno objavljivao na engleskom jeziku, došao sam do nekoliko zaključaka koji su u najboljem slučaju tek polazišne točke. Književni tekst, bila to poezija ili proza, događaj je koji čitatelj proživljava čitajući ga. Kao takav, svaki taj događaj nužno razvija vlastitu formu. Osjetilno bogatstvo, rastuća svijest, ritam i glazba riječi u prikazu moraju nositi predanost i preciznost trenutka ako se želi postići iznenađenje življenja.

 | Author: PROMO PROMO

Express: U kojem trenutku u životu ste znali da ćete biti pjesnik? Koji su vam pjesnički uzori?

Ja o sebi još ne razmišljam kao o pjesniku. Sebe radije doživljavam kao osobu neprestano uključenu u pjesničko i umjetničko djelovanje. Ovu vrstu pjesničkog djelovanja mogu slijediti unatrag do vremena kad sam imao otprilike 12 godina. U toj sam dobi već pisao kratke priče i sam sa sobom igrao mozgalicu u kojoj bih misli i zapažanja koje sam želio sačuvati stavljao u rimu i stih. Primjeri pjesnika čijem se radu jako divim su Cesar Vallejo, Emily Dickinson, Vicente Huidobro, Velimir Hlebnikov, Eugenio Montale, Federico Garcia Lorca, Paul Valery, Georg Trakl, Wallace Stevens, Jose Lezama Lima i mnogi drugi.

Express: Koliko je poezija aktualna i važna u današnjem površno-užurbanom svijetu društvenih mreža? Osjećate li se ponekad kao da pripadate nekom drugom razdoblju? Kakvu reakciju dobivate od svoje pjesničke publike? Kako komunicirate s njom?

Zvuči paradoksalno, ali pisana i govorna komunikacija trenutačno se istodobno približava i udaljava od poezije. Udaljava se od nje iz razloga koje navodite, dakle manje je promišljena, jednokratna je, siromašnija vokabularom, a možda i manje osviještena u nekom suštinskom smislu.
S druge strane, današnji je diskurs poetičniji jer je intuitivniji, više se oslanja na slike i metafore, i u stalnoj je potrazi za apsolutnim instant-izrazom. Čini mi se da je za poeziju spasonosno to što je ona danas postala neka vrsta prečaca za jezik. Neprekidno otkriva nove riječi ili fraze koje sve okreću naglavačke, razotkrivajući istine koje se nalaze u temeljima neke situacije. Da odgovorim na vaše pitanje na drugi način: čitateljska publika poezije ostaje solidna kakva je i dosad bila.

Express: Ravnatelj ste i dramaturg Parpado teatra u Medellinu. Također pišete drame. Kakvo je ozračje za kazalište u današnjoj Kolumbiji? Vole li Kolumbijci teatar?

Nezavisno umjetničko kazalište izborilo se za vlastito mjesto na kolumbijskoj kulturnoj sceni. Samo u Medellinu, gradu u kojem živim, djeluje više od stotinu nezavisnih kazališnih skupina - kazalište u Kolumbiji definitivno ima čvrstu supkulturu. Novoimenovana kolumbijska ministrica kulture dolazi iz kazališnog svijeta. Također, u ovoj se zemlji na kazalište gleda kao na sredstvo postizanja društvenih promjena. Kolumbija još mora prijeći dug put kako bi kazalište postalo opće popularno, ali ono je jasno prepoznato kao važan element kolumbijske kulture.

Express: Osim što ste pjesnik, pisac, dramatičar i esejist, u vašoj biografiji stoji da ste osnivač više glazbenih skupina, a također ste i ilustrator i vizualni umjetnik. Postoji li jedinstvena poetika Georgea Marija Angela Quintera u svim umjetnostima?

Dijele li moja umjetnička stvaralaštva neku posebnu poetiku, doista nije pitanje za mene. Ja vam mogu reći da, iz svoje perspektive, različite umjetničke forme - bile one književne, dramske, glazbene ili vizualne - vidim kao pojedini korak u procesu stvaranja. Taj se korak može smatrati trenutkom inkarnacije.

Express: Kako biste opisali trenutačno stanje kolumbijske književnosti? Jesu li kolumbijski pisci napokon izašli iz goleme sjene Gabriela Garcie Marqueza?

Problem u raspravi o Garciji Marquezu i tome što dolazi poslije nije toliko u literaturi koja je nastala nakon njega, nego prije u arhetipskoj prirodi univerzuma koji je stvorio. Njegova najhvaljenija djela nužno moramo shvatiti kao dodatke svojevrsnoj srednjoameričkoj i južnoameričkoj mitologiji. Njegovi doprinosi latinoameričkome muzeju mitologije osobito su uspješni u zavođenju suvremenog društva širom svijeta, uvjeravajući ga da je moguće - i još gore - čak i ispravno zatočiti šaroliku osobnost i maštovitost kolumbijske kulture u te priproste i pučke monolite. U tom smislu, jedini mit koji se uspješno može natjecati s likovima iz Maconda je pop-mit o narkobosu, kojega je lako prodati današnjem potrošaču. Ne kažem da su ti arhetipovi nastali ni iz čega. Očito, postojali su - i postoje - ljudi čije je ponašanje inspiriralo ove toteme. Ali zasljepljujuća priroda njihove transformacije u reprezentativne kulturne figure trik je pun dima i ogledala dostojan Marvela ili nekog drugog, slično spremnog podilaziti masama. Puno se toga dobroga događa u Kolumbiji, makar još dijelom bilo okaljano gotovo patološkim konzervativizmom i obavijeno nekom vrstom komercijalnog novinarskog pristupa. Mnogi su umjetnici i pisci tijekom godina napustili Kolumbiju jer kolumbijska kultura mrzi umjetnost i zamijenila ju je simulakrumima. To je naprosto postalo dijelom dinamike bivanja kolumbijskim umjetnikom što, usput budi rečeno, u današnjem svijetu i nije neuobičajeno.

Express: Posljednjih godina više ne dobivamo vijesti iz Kolumbije o sukobima vladinih snaga s ljevičarskim pobunjeničkim skupinama, a i vijesti o kriminalnim kartelima iz Medellina sve su rjeđe. Zemlja je politički stabilna demokracija, s brzim gospodarskim rastom. Može li se reći da je Kolumbija uspješna južnoamerička priča? Je li pobuna FARC-a i ostalih gerilskih skupina stvar prošlosti? Znači li to da Kolumbijci mogu biti zadovoljni postignutim?

Više nije iznenađujuće da se novinske agencije umore od neke priče i prijeđu na nešto svježije, bez obzira na to je li se promjena dogodila ili nije. E sad, Kolumbija je u posljednjih 15 do 20 godina napravila neke značajne korake prema naprijed. Smanjila se količina svakodnevnog kaosa na ulicama, a stopa otmica, ubojstava i masovnog nasilja statistički je niža. Ni za što od toga nije zaslužna vlada. Gledao sam dvije ili tri generacije Kolumbijaca koji su svoje živote posvetili socijalnom radu. Takva posvećenost je imala značajan utjecaj na ovu zemlju i na ovaj grad. Za sve transformacije koje su se dogodile zaslužni su ljudi. Kolumbijski je narod odlučio svoje vrijeme i svoju energiju posvetiti stvaranju alternativa kaosu. Nažalost, država im u tom projektu nije bila vjeran partner. Santosovo predsjedništvo pokrenulo je mirovni proces, da bi se kasnije, u onome što je uslijedilo, odreklo društvenih odgovornosti vlastodršca. Duqueova se vlada trudila da izgleda kao da sve ide nabolje. Istina je da su socijalne službe u rasulu, a zdravstvo i obrazovanje snose najveći teret štete. Društveni vođe kojima sam malo prije pripisao zasluge za stvaranje društvenih promjena hrpimice nestaju, da bi ih kasnije pronašli mrtve u rijekama, klancima i na odlagalištima smeća.

Express: Kako je Kolumbija prošla kroz pandemijske godine? Na proljeće prošle godine tjednima su se održavali nasilni prosvjedi...

Pandemija je tako teško ekonomski pogodila moj grad da su mnoge kuće u radničkim četvrtima na vrata izvjesile crvene zastave kako bi pokazale da netko u njima zbog bijede doslovno nema što jesti. Ovo je ponosan narod, a kad pogledate niz ulicu i vidite kuću za kućom s istaknutim crvenim zastavama, jasno vam je da situacija mora biti vrlo ozbiljna. Korona kriza je teško pogodila uslužni sektor. Kolumbijci su vrlo društveni i karantena je demoralizirala zemlju. Prosvjedi koji su se dogodili u proljeće prošle godine ne mogu se, međutim, pripisati nijednom od ovih faktora. Prije svega, važno je prisjetiti se da su prosvjedi u proljeće 2021. godine zapravo bili nastavak prosvjednih marševa započetih još 2019. Ti prosvjedi, koji su izbijali diljem Kolumbije, bili su reakcija na sustavnu zlouporabu moći od strane lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlasti već više od desetljeća i pol, a toliko su ojačali zbog nerazmjerno nasilnog odgovora policije, koji je uključivao ubojstva, silovanja, brojna premlaćivanja i pucanje bojevim streljivom na mase. Vjerojatno nikad nećemo znati točan broj žrtava.

Express: Kolumbija je upravo dobila novog predsjednika koji je izabran na temelju svoje ljevičarske i zelene političke platforme. Što očekujete od njega? Gustavo Petro je najavio popravljanje odnosa s Venezuelom. Što će donijeti taj novi uspon ljevice Kolumbiji, a što će donijeti široj regiji?

Nisam član Petrove stranke niti bilo koje druge. Međutim, postoji nekoliko značajnih implikacija Petrove pobjede na predsjedničkim izborima, važnih za sadašnjost i budućnost Kolumbije. Prva je činjenica da je za Petra glasalo više ljudi nego što je ikad glasalo za bilo koga u povijesti ove zemlje. To je osobito zanimljivo jer Kolumbija nikad nije imala lijevog predsjednika, što je upravo ono što Petro obećava biti. Svi popularni recentni ljevičarski predsjednički kandidati, poput Gaitana, Pizarra i Galana, ubijeni su tijekom predizbornih kampanja. Dakle, 7. kolovoza predstavlja povijesni događaj bez presedana. To bi moglo donijeti prijeko potrebno olakšanje kolumbijskim srednjim i nižim klasama. S druge strane, za očekivati je jak otpor, a Kolumbija je jedna duboko korumpirana i birokratska zemlja. Inflacija ždere prosječnu plaću. Desnica, pa čak i mnogi među umjerenima, uvjerili su sebe da će Petro na predsjedničkoj poziciji značiti kraj civilizacije kakvu poznajemo i da idemo prema onakvoj bijedi na kakvu nas je upozorila poplava Venezuelanaca koja se proteklih nekoliko godina slijeva s granica. Dakle, Kolumbija se doista možda približava razdoblju nestabilnosti. U isto vrijeme, ovaj je trenutak izvanredna prilika za rast na svim razinama. Podrška i predanost kolumbijske mladeži, osobito s projektom inkluzije koji je predložila izabrana potpredsjednica Francia Marquez, opipljiva je diljem zemlje.

Express: Petrov prethodnik Ivan Duque uveo je univerzalni temeljni dohodak za najsiromašnije, Ingreso solidario, što je iznenađujuće za jednog desničarskog predsjednika. U kojim se okolnostima to dogodilo? Je li tradicionalna podjela na desnicu i ljevicu izgubila smisao?

Volio bih da je Ingreso solidario nešto više od last-minute pokušaja prikupljanja podrške desničarskom kandidatu Federicu Gutierrezu intervencijom predsjednika, ali vrijeme i način na koji je najavljen prilično čvrsto idu u prilog tezi da je to nažalost sve što on jest. Ne, ne čini se da te uloge nisu jasno podijeljene, a to je zabrinjavajuća činjenica o sadašnjem trenutku. Desno krilo spremno je napasti novog predsjednika prije nego što povuče svoj prvi potez na dužnosti. A za Petrov je uspjeh ključno da bude fleksibilan i neprekidno usredotočen na opće dobro. Bude li se previše pridržavao pravila politbiroa, bit će to duge i neplodne četiri godine.

Express: Prošlo je godinu i pol otkako je Joe Biden preuzeo dužnost američkog predsjednika. Je li on ispunio očekivanja liberalnog dijela američke javnosti? Čini se da nije unio puno promjena u restriktivnu imigracijsku politiku svog prethodnika Donalda Trumpa, osobito glede latinoameričkih imigranata. S druge strane, Trumpovo nasljeđe vidljivo je i u nedavnom ukidanju federalnog prava na pobačaj. U kojem smjeru ide SAD?

Biden pokušava voditi zemlju koja, u najmanju ruku, želi biti dvije zemlje. Očito, on nije predsjednik kakvog bi željela imati progresivna ljevica. SAD se istodobno kreće u različitim smjerovima. Ukidanje prava na pobačaj samo je po sebi uznemirujuće i depresivno. Nažalost, ono također jasno pokazuje da Bidenov prethodnik, narcisoidni sociopat za kojega ste možda čuli, još drži svoj tusti prst na pulsu barem dijela paranoičnih, izgubljenih i iskreno nestabilnih rubova zemlje.

Express: Bili ste u Zagrebu prije tri godine, sad dolazite opet. Kako pamtite Hrvatsku i što očekujete sad, usred globalne ekonomske krize koja je izbila uslijed pandemije korona virusa, a sad i rata u Ukrajini?

Mene zanima na koji način suvremena hrvatska književnost čini glas dijelom sadržaja. Mislim da je to na nekoj razini povezano s time kako je neka zemlja pozicionirana. Hrvatska je, kao i Kolumbija, zemljopisno raskrižje. To znači da događaji neprestano prelijeću preko nas. Zanimljivo, mi se opiremo povijesnom - možda zato što se osjećamo potlačenim njime. Pronašao sam mnoge paralele između hrvatske i kolumbijske kulture kad je riječ o svakodnevnom životu i formiranju zajednice. Šetajući zagrebačkim ulicama osjećao sam se kao kod kuće. Uvijek se orijentiramo na povijesni trenutak, ali perverzna navika življenja tjera nas na tvrdoglavo stvaranje bedema identiteta i opredjeljenja koji uspijevaju ostati netaknutima unatoč neprestanim izazovima. Moja očekivanja od povratka u Hrvatsku, točnije u Zagreb, zapravo su povezana s ljudima koje sam tamo upoznao i prijateljstvima koja su se razvila tijekom mog prethodnog posjeta. Afinitet koji osjećam prema zemlji i njezinim ljudima daje mi nadu da moj rad ima što reći Hrvatima danas.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.