Life
734 prikaza

Matanićev nadrealni rave party na balkanskom zgarištu

1/6
PROMO
Da je do kraja ostao na putanji strave, apokalipse i obiteljske tragedije, Dalibor Matanić sa ‘Zorom’ bi imao pun pogodak. Ovako je ispalo previše svega

Matanićev hvaljeni “Zvizdan”, dio “Trilogije sunca”, dobio je svoj drugi dio, “Zoru”, nakon koje bi trebao slijediti “Suton”. “Zora” je svjetsku premijeru imala u studenom 2020. godine na Black Nights Film Festivalu u Tallinnu, jednom od rijetkih festivala koji se prošle godine održao u kino dvoranama. Prošli mjesec je prikazana na Međunarodnom filmskom festivalu FEST u Beogradu, dok je ovih dana došla u hrvatska kina. Unatoč tome što se, kao i “Zvizdan”, bavi problematikom rastućeg nacionalizma, nesumnjivo na našem balkanskom podneblju, “Zora” se uvelike odmiče od stvarnosti i zakoračuje u nadrealno i distopijsko, dok ni vremenski kontekst odvijanja radnje nije sasvim jasan. Mogle bi to biti devedesete, kad se uzme u obzir atmosfera straha i bježanja, no s obzirom na to da se pojavljuje tehnologija koja pripada današnjem vremenu, kao i glazba Pridjeva, vrijeme može biti današnje, ali i buduće. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Dalibor Matanić Sandra Šimunović/PIXSELL

Zbog te vremenske neodređenosti, priča ima univerzalni karakter te zapravo može pripadati bilo kojem vremenu i bilo kojem podneblju. Kad su se pojavile najave filma, Matanić je rekao: “U ‘Zvizdanu’ sam suprotstavio ljubav i mržnju, a u ‘Zori’ sam učinio isto, samo kroz intimnu obiteljsku dramu, u galopu s neonacističkim pokretom u usponu”. Jedino što u “Zori” nema ljubavi, nego tek njezinih mrvica u obliku ustajalog braka koji na površini drže tek djeca. Upravo se motiv nacionalne mržnje koji Matanić spominje ispostavlja kao najveći višak, jer ne djeluje kao organski dio priče. To je direktna asocijacija na ratno vrijeme, brojanje krvnih zrnaca, naših i njihovih, ali gledatelj je suviše uvučen u obiteljsku tragediju na mikro planu, da bi se mogao emotivno involvirati i u ovaj dio priče. Posebice kao višak dolazi završna šarena raverska scena u siromašnom seoskom ambijentu, u jukstapoziciji s mrtvim tijelima etnički nepodobnih seljana koji nisu uspjeli pobjeći u grad. Scena je to koja će podsjetiti na film Elema Klimova “Idi i gledaj”, kad Florja i Glaša trče iz sela pred nacistima, da bi se Glaša osvrnula i ugledala mrtve seljane poslagane uz zid seoske štale, koje Florja ne može vidjeti i tako ostaje pošteđen još jedne brutalne ratne slike. Samo što kod Klimova ta scena ostavlja izuzetno gorak okus u ustima, a kod Matanića dolazi kao nepotreban i čudnovato ukomponiran višak koji je ubačen tek da bi se poslala poruka upozorenja da se ružne stvari mogu ponoviti. 

 | Author: PROMO PROMO

“Zora” je maglovita, klaustrofobična i psihotična distopija sa snažno prisutnim elementima horora. Ponekad su ti elementi suviše naglašeni, pogotovo u sinergiji sa soundtrackom braće Sinkauz, dok se priča već u sljedećem trenutku uspijeva preobraziti u sjajnu psihološku dramu s primjesama apokalipse koja će kod gledatelja izazvati visoku razinu nelagode. 

 | Author: PROMO PROMO

Protagonisti su bračni par Matija (Krešimir Mikić) i Ika (Tihana Lazović) te njihovih dvoje djece, djevojčica Kaja koja ima oko 10 godina i dječak Nikola koji ima oko četiri godine. Postojalo je još jedno dijete, Jure, koje je točno godinu dana ranije nestalo, no to saznajemo tek kad radnja znatno odmakne. Nestalo dijete je razlog što je odnos supružnika hladan i zamjerajući, osim povremenih scena grubog seksa i tek minimalne interakcije s djecom. Zbog toga što se nešto gadno sprema, možda rat ili etničko čišćenje, Matija sve više pristaje uz savjete drugih seljana da proda svoju osamljenu kuću sagrađenu u podnožju brda i odseli se s obitelji u grad, gdje će se njihova miješana obitelj bolje uklopiti. No za Iku, pravoslavnu vjernicu koja utjehu pronalazi u crkvi, prodaja kuće znači izdaju koju ne bi mogla oprostiti suprugu (kaže mu: “Ti si za mene mrtav ako prodaš”), jer bi to značilo da su se pomirili s time da neće nikad naći svoje izgubljeno dijete. Treba naglasiti da je Matija Hrvat, dakle podoban, a Ika Srpkinja, dakle nepodobna. Kao da ovim nesretnicima već nije dovoljno životnih nevolja, ponad Matijine i Ikine kuće identičnu kuću počinje graditi Matijin dijabolični dvojnik, također Matija (igra ga Marko Mandić), čovjek koji se pojavi niotkuda da bi psihički maltretirao obitelj, s namjerom da preuzme Matijin život. Mandićeva uloga ljigavca i šarmera u savršenoj je suprotnosti s Mikićevim portretom Matije kao iskrenog, ali melankoličnog i izgubljenog tipa koji još traži svoje mjesto u svijetu. Ovo se iskristalizira kao glavna narativna linija, uz dvojbe oko selidbe, atmosferu straha i izgubljeno dijete. Još je tu element dječaka Nikole koji ne govori i koji je, daje se naslutiti, nekako uzrokovao nestanak svoga brata Jure. 

 | Author: PROMO PROMO

U jednom trenutku dječak misteriozno progovori i ocu priprijeti: “Mrtav si”, dok otac skoči i pokuša udaviti dječaka, ponavljući da je on kriv za nestanak brata. No ta dijabolična strana dječaka Nikole posve je neistražena i ostaje nejasno je li on doista uzrokovao smrt brata. U trenutku Matijine grubosti prema Nikoli, Ika i dvoje djece uzimaju stvari i sele se Matijinu dijaboličnom dvojniku, dok stvarni Matija ostaje zarobljen u vrtlogu svojih strahova. Jedina svijetla točka ove mračne i mučne priče je djevojčica Kaja, opsjednuta plesom, koja roditelje nastoji vratiti u stvarnost, usmjeravajući ih što da čine ili ne čine, zapravo im pojašnjavajući stvarnost u kojoj se oni odavno ne nalaze. Unatoč sjajnoj fotografiji Marka Brdara i atmosferičnosti kojoj je pridonijela glazba braće Sinkauz, problem “Zore” je taj što pretendira biti previše toga odjednom.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Dalibor Matanić Sandra Šimunović/PIXSELL

Motiv izgubljenog sina već je sam po sebi dovoljan za snažnu psihološku dramu, no tu je i potencijalno zločesti dječak, majka potpuno zarobljena u vlastitoj tuzi, dva dijabolična Matijina dvojnika koja simboliziraju njegovu unutarnju borbu, motiv podjele na naše i njihove, prodaja kuće koja je sama po sebi događaj dovoljno velik da izazove dramski sukob. Drugi problem je taj što likovi Matije i Ike, unatoč tome što imaju naglasak karakterističan za dalmatinsko zaleđe, djeluju suviše urbano. U njima i oko njih nema ničega što ih veže uz selo. Nemaju manire ni preokupacije seoskih ljudi, oko kuće nama domaćih životinja, pa čak ni obične mačke koju ima svaka seoska kuća, likovi nikad ništa ne rade u dvorištu i zapravo djeluju kao da su svoju drvenu kuću unajmili preko Airbnba da bi u njoj odsjeli nekoliko dana, a ne kao da u njoj žive. Ovaj distopijski, psihološki film strave, prepun simbolike, na trenutke će gledatelje posve uvući u svoju zlokobnu atmosferu. Da je do kraja ostao na putanji strave, apokalipse i obiteljske tragedije, bio bi to pun pogodak. Ovako je ispalo previše svega, dok je alegorija zla koje se može uništiti samo ljubavlju i dobrotom suviše naprasno umetnuta u narativ filma.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.