The Gentleman nije sasvim novo ime na domaćoj muzičkoj sceni. Prije tri godine već se predstavio raskošnim, teatralnim albumom “The Gentleman” kojim je upoznao publiku sa svojim izričajem. Protekle tri godine ovaj mladi Koprivničanec pravog imena Marko Lucijan Hraščanec nije sjedio skrštenih ruku, nego je radio na novom albumu, pisao nove pjesme, a sad je trud urodio plodom. “Hide & Seek” produkcijski je ambiciozan album, a zadovoljit će i zahtjevnije među slušateljima, kako zbog maštovitih aranžmana, dubokih introspektivnih stihova, tako i zbog vokalnih, tamnije intoniranih bravura. I dok je na proteklom albumu do izražaja više dolazila gitara, na “Hide & Seeku” u prvom planu su vokal, ambicioznije orkestracije i zrelijih aranžmana. Iako The Gentleman ne zvuči kao netko s ovih prostora, ovaj intervju uvjerit će vas da se itekako radi o našem čovjeku.
Express: Hide & Seek tvoj je drugi album. Što se u tvom životu promijenilo od posljednjeg, debitantskog albuma?
Svašta! Život mi se okrenuo naopačke i ponovno se sastavio. S obzirom na to da se radi o periodu od tri godine, mislim da to i nije toliko čudno. Prolazio sam kroz razne životne situacije gubitka, bolesti bliske osobe, ponovnog zaljubljivanja, konstantnog rada i visokog tempa, no u svakom slučaju bile su to vrlo važne i formativne godine. Od mene su tražile puno, ali dale još više. Kroz to sam razdoblje odsvirao mnogo koncerata, napisao glazbu za nekoliko predstava i radio drama te puno vremena posvetio stvaranju novog albuma, ‘Hide & Seek’. Također sam svoju glazbu sagledao iz više kuteva. Koliko široko mogu ići? Što pomiče moje granice i što od mene traži više? Otvorio sam se prema svim žanrovima koji me inspiriraju i zanimaju, svirao i osluškivao svoje pjesme, sve dok nisam dobio jasnu sliku o njihovu finalnom zvuku.
Express: Gdje završava Marko Lucijan Hraščanec, a započinje Gentleman i obrnuto? Razilazi li se igdje tvoj muzički i vizualni alter ego od stvarnog tebe ili se nadopunjujete?
Kad razmišljam o ovom pitanju, nemam pravi odgovor, kao da se ne mogu odlučiti. Cijelo vrijeme želim dijeliti ta dva lica, no kroz The Gentlemana nekako najiskrenije i bez ostatka izlazi Markovo lice. Kao The Gentleman mogu biti ja u svim oblicima, fini gospodin koji pjeva na nekom svečanom balu, noćni lutalica koji filozofira o sreći i životu, glumac koji mijenja lice sa svakom novom pričom... Sve za što u pravom životu nekako nema prostora.
Express: Dolaziš iz umjetničke, prvenstveno muzičke obitelji, a vrlo rano i sam počinješ svirati instrumente: gitaru, klavir, bubnjeve i saksofon. Svirao si u bendovima Moskau i U pol 9 kod Sabe, a prije nekoliko godina si zaplovio u solo kantautorske vode. Također predaješ u glazbenoj školi. Je li uopće moglo ispasti da se baviš nečim drugim osim muzikom? Je li te obiteljska naklonjenost umjetnosti ograničavala ili si time imao nešto što drugi nisu?
Svakako da je odrastanje u muzičkoj obitelji velika prednost. Ja sam imao sreću da dolazim iz obitelji u kojoj se svirala i slušala raznovrsna glazba, od klasike do jazza. Djed i njegov Chopin na klaviru i tatine probe s jazz bendovima. Za moju osobu različitost glazbe kojom sam bio okružen bila je ključna. Ona me formirala u muzički otvorenu osobu koja cijeni svaki žanr i uči u njemu funkcionirati. Kroz život sam i svirao u vrlo različitim sastavima, od ovih koje si nabrojala pa do Mimika orkestra, jazz bendova, cover benda koji je svirao 80’s, disco, Ekatarinu Veliku, Duran Duran, Davida Bowieja… pa do punk bendova u mlađim danima. A da je moglo ispasti drugačije, možda i je! Imao sam jednu krizu, za koju mislim da je vrlo česta pojava u početku puberteta. U toj sam se krizi svim silama borio da me roditelji ispišu iz glazbene škole. Način na koji su me zadržali je taj da su predložili novi instrument, to je bio saksofon. Na kraju instrument s kojim sam diplomirao na Muzičkoj akademiji.
Express: Zadnji put smo pričali o živosti koprivničke muzičke scene. Odrastao si u tom gradu, veže te puno toga za njega. Čak si i posljednji singl ‘Body or Soul’ snimao u koprivničkom klubu Kugla. Kako to izgleda sad, pogotovo uz sve pandemijske restrikcije? Stvara li se, nastupa li se?
Jasno da se svašta promijenilo u posljednje dvije pandemijske godine. Svira se puno manje, skoro pa se uopće ne izlazi, neki koncerti se sviraju online. Tužno vrijeme za sve nas. Neopisivo mi fale koncerti, fali mi publika kojoj mogu vidjeti lice, vidjeti njihovu reakciju, fali mi publika koja stoji u gužvi, a ne da sjedi dva metra od svog prijatelja s kojim je došla/došao na koncert te se zbog toga boji reagirati jer se osjeća izolirano. Prije ove pandemije puno smo se više družili, barem sam dva puta tjedno bio na koncertu, upoznavao se s muzičarima, razmjenjivao dojmove i ideje, što je sad svedeno na minimum. Mene društvene situacije inspiriraju, a ova pandemija nas je okrenula prema nama samima, komforu našeg doma, ulijenila nas i odmakla od društva. Svakako da je u prvom trenu povratak samom sebi iz buke mnogima od nas bio potreban, no po prirodi smo društvena bića i previše usamljenosti zatvara nas prema svijetu koji se događa oko nas.
Express: Ulažeš puno truda u vizualni i performativni dio svoga izričaja. Zašto ti je to važno?
Ja svojoj glazbi pristupam kako pristupa glumac literarnom komadu koji izvodi. Pišem iz sebe, pišem svoje priče koje iznosim na nastupu ili u videospotu. Svaku pjesmu njenim vizualnim identitetom možemo obojiti u određenom smjeru. Taj vizualni dio može podcrtavati priču ili joj kontrirati, možda ne doslovno, nego ići u drugom smjeru od onog na što bi možda na prvu tekst aludirao. Time je može učiniti slojevitijom, bogatijom. Što se tiče izvedbe uživo, mene kao slušatelja ne zanima izvođač koji izvodi nešto u što ne vjeruje i što ne iznosi u potpunosti. Vodim se time i trudim se biti bez rezerve i na visokom izvedbenom nivou na svakom koncertu, neovisno o mjestu gdje se svira ili broju publike. Jer na kraju, sam sebi sam najveći kritičar.
Express: Dosad si koketirao i sa scenskom muzikom. Na kakvim projektima si radio i vidiš li da bi te voda mogla odnijeti u tome smjeru?
Do sada sam napisao glazbu za desetak kazališnih predstava i nekoliko radio drama. Za dvije sam predstave dobio nagradu za najbolju scensku glazbu (‘Din Dim, o nježnosti’, ‘Vuk s mirisom bobica’, obje u režiji Tamare Kučinović). Radio sam i na nekoliko plesnih predstava. Scenska glazba je moja velika ljubav, iz mene izvlači kreativnost za koju ni sam ne znam da je imam, te je nešto što bih radio 24/7. Puno sam vremena proveo u kazalištu i to je mjesto na kojem se osjećam kao kod kuće.
Express: Čini mi se da je dominantna tema albuma duhovno naspram tjelesnoga, o čemu uostalom pjevaš u ‘Body or Soul’. Rekao si da ti je tom pjesmom želja promicati slobodu ljubavi i osobnu slobodu bivanja u ovom svijetu. Koje su teme koje te intimno zanimaju i što si htio prenijeti svojim slušateljima?
Kroz ovaj sam se album suočavao s temama koje su me na neki način duboko potresale, koje sam htio razriješiti sam sa sobom, ili se samo s njima suočiti, ili si ih bolje objasniti. U ‘Body or Soul’ radi se o borbi duhovnog s tjelesnim, konstantnom osjećaju nedovoljnosti u pojavnosti, o društvenim normama koje nas konstantno čine nezadovoljnima samim sa sobom. Mene zanima kako postići mir sa samim sobom, zanima me kako biti slobodan i neustrašiv. Kako se ne bojati sebe, svog bližnjeg, hipotetskih situacija i sličnog. Svega onoga što nam je ‘white noise’ u svakodnevnom postojanju. U ovom sam se albumu konkretno bavio temama samoće, izgubljene ljubavi, snova za kojima beskrajno težimo, no zapravo u njih ne vjerujemo, pa ponovnoj vjeri u ljubav i zajedničkom rastu s voljenom osobom... Možda bismo sve mogli svesti pod zajednički nazivnik, može zvučati patetično, no to je ljubav. Ovaj album je album o ljubavi iz mnogo perspektiva.
Express: Prije nekoliko godina rekao si da si nakon akademije upisao master u Amsterdamu, ali da je prevladala želja da ostaneš u Hrvatskoj. S odmakom od tri godine, jesi li i dalje sretan i zadovoljan što si tu, kad uzmeš u obzir to što si postigao svojim radom, ali i u kontekstu društveno-političke situacije?
Mislim da mi je neodlazak u Amsterdam bila jedna od najboljih životnih odluka. Kako bi bilo da sam otišao na daljnji studij, naravno ne znam, no svakako sam presretan svime što mi je život donio ovdje. Da sam otišao, skoro pa sam potpuno siguran da Gentlemana ne bi bilo, još bih neko vrijeme ja ostao u formatu koji mi je postao tijesan. Ono što bih volio, svakako je nastupati izvan Hrvatske. Trenutačno nemam želju i potrebu za životom izvan Hrvatske. Ovdje kraj sebe imam divne ljude, obitelj, prijatelje i sva mjesta na kojima volim piti kave, šetati i filozofirati do kasno u noć. Hrvatska ima nevjerojatan broj iznimno talentiranih, kreativnih umjetnika. Često se divimo kako je u Londonu, Parizu, te se u tom zaboravljamo osvrnuti oko sebe. Trenutačno, u samo posljednjih mjesec dana, u Hrvatskoj je izašlo nekoliko fenomenalnih albuma. Pod tim ne mislim da se treba zatvoriti prema većim gradovima, već samo, ne trebamo nešto cijeniti samo zato što je došlo iz na primjer, Amerike. Na radiju puštamo glazbu na engleskom jeziku koja je stigla iz inozemstva, pa zašto onda ne bismo puštali glazbu na engleskom koja je također iznimne kvalitete, a stvorena je tu, kod nas?
Express: Pjevaš na engleskom jeziku, internet i YouTube tvoje pjesme mogu odvesti u bilo koji kutak svijeta. Jesi li orijentiran isključivo na hrvatsko tržište ili za sebe priželjkuješ internacionalni proboj? Što je uopće za to potrebno? U posljednja dva desetljeća svjedočili smo velikom broju skandinavskih indie bendova koji pjevaju isključivo na engleskom u toj vrsti proboja, no rijetki su hrvatski bendovi kojima je to uspjelo. Kako gledaš na to?
Orijentiran sam i na inozemno tržište, no ono je vrlo gusto napučeno. Mnogo je muzičara, i to kvalitetnih koji teže za uspjehom. Nažalost, bojim se da je tu veliki faktor novac. Svima nam je sve dostupno, no što vidimo prvo? Što ‘iskače iz paštete’? Ono u što se moglo uložiti da nam bude vidljivo u silini sadržaja koji postoji na internetu. Kao što sam rekao, u Hrvatskoj postoji mnogo iznimnih izvođača, no bez prave promocije nažalost smo za sada nevidljivi. Express: Da možeš promijeniti jednu stvar u društvu, što bi to bilo? Jal.
