Kako se bližio Božić, tako su malo-pomalo i zamirali bjesovi slavljenika. HRT je već izvijestio o dočecima Vatrenih u svim općinskim središtima, selima i birtijama širom Hrvatske i u prvom susjedstvu, gdje god žive Hrvati, Lovren i Brozović odslavili su velike pobjede uz ustaški poklič i desnicu uzdignutu u Hitlerov pozdrav, na Aleksandra Stankovića, kojem se to nije svidjelo, okomila su se petorica generala predvođena Hebrangom, Matija Babić zatražio je policijsku zaštitu pred izrazima domoljubnoga navijačkog ushita, možemaške vlasti u Zagrebu su najavile da će o trošku građana graditi ne jedan nego dva stadiona, a nogometni je gledatelj pomislio kako bi bilo dobro kada bi se svjetska prvenstva i ubuduće odigravala u studenom i u prosincu, umjesto u lipnju i srpnju, jer zima ublaži posljedice slavlja, euforične narodne mase brzo vraća u disforiju životne svakodnevice. A ubrzo stiže i Nova godina, vrijeme svođenja kalendarskih računa, pa nogometna bronca već biva događaj od lani. Ono što ne može pamet popraviti, jer pameti uglavnom nema, popravljat će vrijeme koje će sve brže teći. U Engleskoj se već igraju utakmice Premier lige, a nogometu se, nakon kraćeg suživota s prigodničarima što igru prate samo za svjetskih prvenstava, i to ako hrvatskoj reprezentaciji dobro ide, vraćaju oni koje nogomet i zanima.
1992
prikaza
Miljenko Jergović: Židov Šajber i njegovi zlatnici
1/4
U tom nogometu, koji je više od igre, i koji je stvar pripadnosti, neće biti srca za Slavka Šajbera. Ali neće biti ni imaginacije koja bi činila mogućom tu strašnu i prijeteću pripovijest o Židovu Šajberu i o njegovim zlatnicima
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
