Life
1884 prikaza

Miljenko Jergović: Židov Šajber i njegovi zlatnici

1/4
PIXSELL
U tom nogometu, koji je više od igre, i koji je stvar pripadnosti, neće biti srca za Slavka Šajbera. Ali neće biti ni imaginacije koja bi činila mogućom tu strašnu i prijeteću pripovijest o Židovu Šajberu i o njegovim zlatnicima

Kako se bližio Božić, tako su malo-pomalo i zamirali bjesovi slavljenika. HRT je već izvijestio o dočecima Vatrenih u svim općinskim središtima, selima i birtijama širom Hrvatske i u prvom susjedstvu, gdje god žive Hrvati, Lovren i Brozović odslavili su velike pobjede uz ustaški poklič i desnicu uzdignutu u Hitlerov pozdrav, na Aleksandra Stankovića, kojem se to nije svidjelo, okomila su se petorica generala predvođena Hebrangom, Matija Babić zatražio je policijsku zaštitu pred izrazima domoljubnoga navijačkog ushita, možemaške vlasti u Zagrebu su najavile da će o trošku građana graditi ne jedan nego dva stadiona, a nogometni je gledatelj pomislio kako bi bilo dobro kada bi se svjetska prvenstva i ubuduće odigravala u studenom i u prosincu, umjesto u lipnju i srpnju, jer zima ublaži posljedice slavlja, euforične narodne mase brzo vraća u disforiju životne svakodnevice. A ubrzo stiže i Nova godina, vrijeme svođenja kalendarskih računa, pa nogometna bronca već biva događaj od lani. Ono što ne može pamet popraviti, jer pameti uglavnom nema, popravljat će vrijeme koje će sve brže teći. U Engleskoj se već igraju utakmice Premier lige, a nogometu se, nakon kraćeg suživota s prigodničarima što igru prate samo za svjetskih prvenstava, i to ako hrvatskoj reprezentaciji dobro ide, vraćaju oni koje nogomet i zanima.

Većina njih će, vjerujem, utakmice gledati sami. Nogomet je, kao i čitanje, samotnička aktivnost. Bio je to i u vrijeme dok se odlazilo na utakmice. Ili si išao sam, ili si išao s nekim tko je umio dobro da šuti. Proljetni dio prvenstva, u sezoni 1985./86, posljednjoj koju, svake druge nedjelje, provodiš na Grbavici, na utakmice si odlazio s komšijom B. N, penzionerom, koji je stanovao na uglu Ulice Fadila Jahića Španca. Sreli ste se jednom pri izlasku sa stadiona, tramvajem se vraćali zajedno kući, i već si mu sljedeće nedjelje zvonio na vrata. On je sišao, i krenuli ste putem kojim ćete zajedno ići još barem petnaestak puta, niz Dalmatinsku, pa na tramvaj, obično trojku, i onda od tramvajske stanice pa do stadiona. Za velikih utakmica kretali biste se u rijeci ljudi, koja bi se, ne vodeći računa o automobilskom prometu, kretala sredinom kolovoza. Onda biste ušli na stadion, odlazili na Stajanje nasuprot drvenoj tribini koju smo zvali Penzija, tu bi B. N. iz torbaka izvadio dva komada starih novina, jedan bi pružio tebi, sjeli biste i čekali da utakmica počne. Ti bi kupio slane košpe, uvijek bi ga upitao hoće li i on, premda si znao da neće, i da će odgovoriti: bih ja, ali ne smijem zbog bubrega!, pa bi prvu košpu gricnuo, oslobodio je znalački ljuske i pojeo nakon što bi sudac zviznuo za početak utakmice.

B. N. tog je proljeća, možda, bio sedamdesetogodišnjak. Ali sigurno je već pola života bio u invalidskoj mirovini. Umirovilo ga je, kažu, kada je, zureći u nekakve papire, otvorio vrata lifta i odletio u bezdan. Sve su novine u Jugoslaviji pisale o njemu, kada bih znao kojeg se tačno mjeseca i koje godine ovo dogodilo, mogao bih pronaći tekst u novinskim arhivima i dokumentacijama. Polomio je, valja, svaku kost, mjesecima je ni živ ni mrtav ležao u gipsanom koritu, i na kraju je, eto, pretekao i preživio. I još je, pola života kasnije, išao na utakmice FK Željezničara. Bio je, kao i ti, ozbiljan poklonik ovoga kluba. Nekad bi se i u Sarajevu reklo: druker. Kasnije se, tako i osamdesetih, govorilo navijač. Ali danas, nakon svega što se dogodilo, čime je onda izmijenjeno značenje mnogih, pa tako i ove riječi, ti za sebe, kao ni za komšiju B. N.-a, nikako ne bi mogao reći da ste ikad bili navijači. Recimo da ste bili poklonici. I to vrlo ozbiljni poklonici ovoga kluba.

S tim dragim i pristojnim čovjekom nikada nisi bio na kavi, nisi mu ušao u kuću, niste se družili mimo toga što ste zajedno jednoga proljeća pa do u rano ljeto išli na utakmice. Nisi zapamtio ništa od onoga o čemu ste razgovarali. A sigurno ste o nečemu morali razgovarati, niste šutjeli svo vrijeme pješačenja i vožnje tramvajem. Ali u tim razgovorima nije bilo ničega što bi se moglo pamtiti. Za trajanja utakmice obojica ste šutjeli, jedino tako ste mogli podnositi jedan drugog. Oglašavali biste se, riječ-dvije jedan drugome uputili, samo ako bi sudac dosudio penal. Ili ako ne bi dosudio penal. Ako bi pao gol, ili ako bi se dogodilo nešto što izlazi izvan rutine igre. Ali te riječi istovremeno su bile upućene i okolnom nepoznatom svijetu, i nisu za sobom povlačile nikakav razgovor. Nisu povlačile ništa što bi vam narušavalo koncentraciju. Koncentracija čovjeka dok gleda utakmicu opet ima nešto zajedničko s koncentracijom čovjeka dok čita knjigu: ta koncentracija zahtijeva mir, pribranost i usredotočenost. To su trenuci u kojima se ne može pjevati, udarati u bubnjeve ni skandirati, kao što se ne može ni razgovarati. Usput se može raditi samo nešto što doprinosi koncentraciji: recimo, grickati slane košpice.

Tog proljeća zajedno ste išli na utakmice da biste ubili vrijeme pješačenja i vožnje tramvajem, ili da biste ubili dosadu u vremenu. Zajedno ste išli i zbog još jednoga, možda i važnijeg razloga: da jedan drugome čuvate mir i samoću koji su potrebni da bi se gledala utakmica.

Ne sjećaš se posljednje utakmice na koju ste skupa išli. Pretposljednje, 33. kolo igralo se 7. i 8. lipnja. Dan ranije, u petak 6. lipnja, umrla je Nona. Sprovod će biti u ponedjeljak, na Grbavicu tog vikenda nisi išao. Svijet je dolazio na žalost, i morao si tu biti. Navečer, kad bi se kuća ispraznila, gledao si prijenose sa Svjetskog prvenstva u Meksiku. Sljedeći vikend igralo se posljednje, 34. kolo, valjda i najbizarniji niz utakmica u svjetskoj povijesti klupskog nogometa. U Mostaru su igrali Velež i OFK Beograd, kojemu je trebala pobjeda za ostanak u ligi. I doista, pobijedio je. U Zenici igrali su Čelik i Rijeka, domaćinima je trebao bod za opstanak, a Rijeci taj isti bod za plasman u Kup UEFA. Završilo je neriješeno. Sutjesci i Budućnosti također je nedostajao bod za opstanak, a napadač Sutjeske, bivši hajdukovac Miloš Bursać, borio se za zvanje najboljeg strijelca. Konačni rezultat - 5:5, Bursać zabija het-trik. U Novom Sadu igraju Vojvodina i Dinamo, kojemu za Kup UEFA treba pobjeda sa što većom razlikom. Dinamo na gostovanju dobiva 7:1. Hajduku za Kup UEFA treba pobjeda u utakmici s Dinamom iz Vinkovaca, čiji se Davor Čop, bivši hajdukovac, s Bursaćem bori za zvanje najboljeg strijelca. Hajduk dobiva 5:3, Čop daje tri gola. Crvena zvezda u Sarajevu treba pobijediti s golom više od Partizana, da bi ga pretekla i postala šampion. Zvezda pobjeđuje 4:0. U Beogradu, pak, gdje Partizan dočekuje Željezničar, utakmica je zbog oproštaja dva Zvonka, Varge i Živkovića, koji su odlazili u inozemstvo, odgođena za petnaestak minuta, što partizanovcima omogućuje kontrolu nad tokom Zvezdine utakmice. Partizan pobjeđuje 4:0, i postaje prvak.

Nogometni klub Dinamo | Author: GNK Dinamo GNK Dinamo

U Meksiku se igralo Svjetsko prvenstvo, tebi je umrla Nona, navikavao si se na ono na što se nikada nećeš naviknuti, na suživot s majkom u stanu koji će s godinama postajati sve zapušteniji, i nisi pretjerano intenzivno doživio taj prelazak nogometa u fikciju s predvidljivim zapletima i raspletima. Međutim, već 20. lipnja predsjedništvo Fudbalskog saveza Jugoslavije, na čelu s predsjednikom Slavkom Šajberom, poništava cjelokupno 34. kolo, kažnjava dvanaest klubova s oduzimanjem po šest bodova u sljedećem prvenstvu, i nalaže ponavljanje svih devet utakmica. Partizan jedini odbija igrati, pa se njegova utakmica registrira administrativnim rezultatom 3:0 za Željezničar. I tako Crvena zvezda postaje šampion.

Ali tek tada započinje velika priča. General Jovo Popović, član uprave Partizana, istupa u ime još četvorice svojih drugova, članova uprave i ratnih generala, te se žestoko okomljuje na predsjednika FSJ Slavka Šajbera. Intervju objavljen je u zagrebačkom Poletu, pod šaljivim omladinskim naslovom: “Šajberu, voljno!” Šajber je, međutim, odgovorio generalima neočekivano žestoko i na način koji je do tada bio nezamisliv. Ispod naslova “Generali, ostav!”, koji je sam napisao iznad svog reagiranja, između ostaloga je stajalo i da “generalima ne može pomoći Partija, već medicina”. Nakon ovog najčuveniji među petoricom generala, narodni heroj i jedan od glavnih Titovih vojskovođa, Peko Dapčević posegnut će za svojevrsnom emocionalnom ucjenom zajednice, rekavši da bi mu milije bilo da je poginuo na Sutjesci, nego da ovakvo što doživi od Slavka Šajbera. No, bilo je prekasno, nailazio je ponoćni sat jugoslavenske historije, i čarolije samo što nije nestalo…

Slavko Šajber bio je komunist cjelinom svoje ličnosti. Židov po majci i ocu, kojemu su sve pobili, a preživio je sakrivajući svoje podrijetlo i šegrtujući kao dječarac po Zagrebu. Bio je tipičan komitetski čovjek, čvrstorukaš, kojemu se, međutim, ništa nije moglo upravo zato što je nepredviđeno preživio. Ključ svih političkih obračuna i javnih likvidacija u Jugoslaviji bio je u naciji i nacionalizmu, te u onome što bi čovjek osobno ili porodično skrivio po pitanju bratstva i jedinstva. Svejedno je li ta krivnja bila stvarna ili fiktivna. Ali ako se do nacionalne krivnje baš nikako ne bi moglo doći, kao što nije moglo u slučaju Židova Šajbera, tada bi čovjek postajao skoro neranjiv. Kao Ahil.

Ali naravno, kako svaki Ahil ima svoju petu, tako ju je imao i Židov Šajber.
Jevrejin Šajber, recimo to žargonom ponešto bližim generalu Jovi Popoviću. Ovaj je, pak, svoju operaciju istjerivanja pravde i povratka osvojene šampionske titule Partizanu vodio uz pomoć policije i civilnih obavještajnih službi, koje su, u to nema nikakve sumnje, temeljito opservirale predsjednika Fudbalskog saveza Jugoslavije. Tako je, usred jedne vrlo slikovite afere, Slavko Šajber uhićen u Beču, jer je u jednoj tamošnjoj banci pokušao prodati određenu veću količinu zlatnika. Austrijska policija priredila mu je stupicu u suradnji s nekim iz Jugoslavije, premda zapravo nije kršio nijedan austrijski zakon. Ali jest kršio jugoslavenski, koji je zabranjivao neprijavljeno iznošenje zlata ili novca iz zemlje. Slavko Šajber kratko je zadržan u zatvoru, pa pušten uz kauciju od 268.000 šilinga. U sjećanju interneta, kao ni u drugim arhivima, dokumentacijama i kronikama epohe, nema daljih tragova o suđenju. Vjerojatno ga nije ni bilo. Vijest o Šajberovom uhićenju ekskluzivno objavila je beogradska Politika, za što će njezin novinar Zoran Popović dobiti godišnju nagradu za

sportsko novinarstvo. Bilo je to vrijeme kada je objavljivanje ovakve vijesti o nekom građaninu značilo trenutnu njegovu društvenu likvidaciju, socijalnu smrt iz koje bi ga teško išta moglo oživjeti.

Nogometni klub Dinamo | Author: GNK Dinamo GNK Dinamo

Godina je već bila 1987. Bila ti je dvadeset i jedna, studirao si filozofiju i sociologiju, pisao pjesme i dugo već s mukom radio na romanu koji nikad neće biti objavljen. Bio si načitan, ispunjen (uglavnom) mračnim porodičnim anamnezama, te u gorkim saznanjima o utjecajima velikih povijesti na čovjekov život, ali ovo što se dogodilo Slavku Šajberu bilo je nešto istovremeno potpuno drugačije, a toliko stereotipno. To da u Beču, pri pokušaju varanje države, tojest većinske zajednice, ulove Židova sa zlatnicima, bilo je kao prepisano iz kakvog nemaštovitog propagandnog letka iz vremena nacionalsocijalizma. U stvarnosti se, katkad, zbiva ponešto od onog što se prethodno zbilo na propagandnom letku. Tad stereotip, kao univerzalna laž dizajnirana kao istina, ostvari se u zbilji tako da čovjek o tome ne može izreći nijednu rečenicu. Preciznije, tad pripovjedač osjeća potrebu da prikrije događaj, da laže o njemu ne bi li sačuvao nedužnost istine. Paradoks događaja bio je u tome što je Slavko Šajber doista švercao zlatnike preko granice, da bi ih prodao u bečkoj banci, jer je tamo mogao dobiti realnu cijenu za zlato, kakva se nije nudila u jugoslavenskim bankama. Osim toga, kod nas bi morao dokazivati podrijetlo zlata. Dakle, radio je upravo onu nepodopštinu iz šovinističkih predrasuda o Židovima. Pa iako je vijest bila, manje više, istinita, ona je istovremeno bila inherentno antisemitska. Kao što je antisemitska bila i namještaljka koju je general Jovo Popović preko policijskih službi priredio Šajberu. I neka te je ledena strava tad podišla od onog što se dogodilo. A najgore od svega bilo je što nisi bio u stanju da verbaliziraš, u riječi i rečenice pretvoriš ono što osjećaš. Interpretaciju događaja omogućit će tek ono što se dalje bude zbivalo u zajednici. Tek će ti rat ponuditi jezik, stil i naraciju priče o tome kako je austrijska policija uhitila predsjednika Fudbalskog saveza Jugoslavije, druga Slavka Šajbera. Židova Šajbera. Jevrejina Šajbera.

Slavko Šajber dugo je, preko dvadeset godina, bio direktor Slavija Lloyda, bavio se reosiguranjima brodova, bio zastupnik inozemnih osiguravateljskih tvrtki, jedan od onih likova koji bi u naknadnom rasporedu društvenih uloga, onom koji će postati aktualan nakon 1990, u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala u Hrvatskoj, bio među potencijalno najbogatijim ljudima u zemlji. Šajber je, međutim, bio idealist. Dugo je bio sekretar zagrebačkoga partijskog komiteta. Ponikao kao radnik Rade Končara, zagrebačko siroče koje se školovalo uz rad. Završio je ekonomiju i bio društveni aktivist u sportu, jedan od prvih, ako ne i prvi pravi hrvatski sportski menadžer. Godine 1975. stvorio je Cibonu, tako što je prethodni Košarkaški klub Lokomotiva, sa značajnom tradicijom, ali bez materijalne perspektive, podveo pod upravo osnovani zagrebački prehrambeni koncern, najmoćniji među takvima u Jugoslaviji. Pod Šajberom Cibona se konsolidirala, da bi samo desetak godina kasnije već bila klupski prvak Europe. Potom je bio predsjednik NK Zagreba, od kojeg je stvarao čvrstog, od Dinama neovisnog prvoligaša. I što je važno i karakteristično, iz današnje perspektive teže razumljivo: Slavko Šajber bio je najodlučniji i najefikasniji borac protiv beogradske fudbalske hegemonije. Pritom, ne samo da nije bio nacionalist, nego su njegovi identiteti bili kompleksni i komplicirani. Ustaše su pomorile, uz minimalnu pomoć njemačkih nacista, trideset i sedmero od četrdeset i dvoje članova njegove obitelji. To što je bio Židov, Šajbera nije činilo ništa manje Hrvatom. Kao što ni to što je bio Hrvat, nije ga činilo ništa manjim Jugoslavenom. Pritom, njegovo je židovstvo u najvećoj mjeri bilo zaštićeno njegovim jugoslavenstvom. A onda je u jednom trenutku, godine 1987., to prestalo biti tako. Afera sa zlatnicima, kada su policajci i obavještajci pod nadzorom Jove Popovića motivirali austrijsku policiju da postupi po jugoslavenskom zakonu, te stvori simbolički i narativni okvir za likvidaciju Židova Šajbera iz jugoslavenskog nogometa, nije bila projektirana u Zagrebu, nego je, poput afere s Danilom Kišom deset godina ranije, bila smišljena u Beogradu. I više nije bilo jugoslavenstva koje bi stvaralo sigurni okvir Šajberovom židovstvu. A zlatnici, zlatnici su, naravno, bili naslijeđeni. Siromašne nisu bile ni obitelj Julijane Weiss, Slavkove majke, ni Leopolda Scheibera, Slavkova oca, umorenog u Auschwitzu. A nasljednika nije baš ostalo mnogo. Kolika je njegova krivnja što porodično zlato nije prodavao jugoslavenskim bankama i tako doprinosio prosperitetu zajednice? Svaki je čovjek, bez obzira na zakone, dužan zajednici upravo onoliko koliko zajednica njegovu sudbinu prihvaća kao svoju vlastitu. Jugoslavija sudbinu Slavka Šajbera i njegove obitelji nije prihvaćala kao svoju. Hrvatska će tu sudbinu s gnjevom odbijati, jer će samo njezino spominjanje doživjeti kao vlastito utjerivanje u krivnju. Konačno, ne može se istovremeno braniti pravo Dejana Lovrena i Marcela Brozovića da ustaškim pokličem i rukom dignutom na nacistički pozdrav slave treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, i židovsku sudbinu primati i prihvaćati svojim velikim hrvatskim srcem. Slučaj je htio da Lovrena i Brozovića brane, a njihova kritičara progone, petorica generala iz ratova devedesetih, dok su se sa Slavkom Šajberom obračunala petorica generala iz rata četrdesetih. Premda se radikalno razlikuju po zadanim ideološkim postavkama, neobično je blizak i sličan njihov odnos prema manjincu i njegovoj sudbini.

Ubrzo nakon što je bečka afera prostrujala jugoslavenskim novinama, Sud udruženog rada, nadležna instanca u ovome sporu, poništava odluku predsjedništva Fudbalskog saveza Jugoslavije i Slavka Šajbera, oduzima Crvenoj zvezdi administrativno osvojenu titulu, te je vraća Partizanu. I tako se jedna afera privela kraju. Poništena je i tablica tada upravo okončanog prvenstva za sezonu 1986/87. Tojest, klubovima je vraćeno onih prethodno oduzetih šest bodova, pa je umjesto Vardara, koji je tada jedini put u svojoj povijesti osvojio jugoslavensko prvenstvo, prvak još jednom postao Partizan. Ali to više i nije bilo tako važno. Jedna je pripovijest privedena svome kraju, zaključena je u povijesnom vremenu jedna ljudska sudbina, a Slavko Šajber bio je ozloglašen kao jedna od najantipatičnijih osoba te posljednje faze u jugoslavenskoj povijesti. Za razliku od Danila Kiša, Šajber nikada neće doživjeti satisfakciju, niti će Afera zlatnici biti tematizirana i ispripovijedana tako da pripovjedače posrami njezin podrazumijevajući antisemitizam. General Jovo Popović, obavještajac, koji je, legenda kaže, povremeno igrao ulogu Titova dvojnika, umire dvije godine prije Slavka Šajbera. Crnogorac od Kolašina pobrinuo se, u skladu s mitomanijom službe kojoj je pripadao, da se o njemu privatno gotovo ništa ne zna. Ali i njemu dajmo pravo da umre kao nesretan čovjek, kakvo je dano Slavku Šajberu. Umrli su nakon što od njihovih životnih ideala nije ostalo više ništa.

Nogometni klub Dinamo | Author: GNK Dinamo GNK Dinamo

S početkom tog sljedećeg prvenstva, u kojem će Vardar nakratko postati šampion, ti prestaješ ići na utakmice na Grbavicu. Što te je odvratilo? Afera s namještenim 34. kolom? To što je igra najednom bila raščarana? Ili to što je umrla Nona, pa se život nastavio na nekim drugim emocionalnim pretpostavkama? Ne znaš što bi rekao. Ili se, zapravo, ne sjećaš. To su još uvijek godine kada su pred tobom otvoreni svi životni izbori, pa pomalo odustaješ od nečega što si započeo. Tako odustaješ od odlaska na utakmice. I nikad više, osim jednog kraćeg perioda sredinom devedesetih, kada si išao u Veliku Goricu i na dva zagrebačka igrališta, prateći posljednju sezonu Blaža Sliškovića, nisi redovito išao na utakmice. Bio si jednom-dvaput u Splitu, na Hajduku, na Maksimiru gledao si Newcastle i Partizana, jednom u Zenici bio si na utakmici Čelika, ali nikad više, otkad se u Jugoslaviji zaratilo i raspala se Prva savezna liga, nisi bio na Grbavici, gledao uživo Željezničara. I nikada nisi bio na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Razlog jednostavan, lako objašnjiv: ono što zanima golemu većinu ljudi koji dolaze na takve utakmice, žena i muškaraca, mladih i starih, tebe ne zanima. Malo je toga u životu, malo je, ako ih uopće ima, rituala, ceremonijala i događaja, u kojima si u stanju da se prepustiš zajedništvu s drugim ljudima. Ili čak da u tom zajedništvu uživaš. Utakmice nisu jedan od takvih događaja. Gledanje nogometa je stvar samoće. Kao i čitanje knjige. Malo je na svijetu ljudi s kojima bi razgovarao o tome.

Osim toga, razgovarajući o nogometu, mi ne razgovaramo o istoj temi. U rijetkim trenucima kada si primoran nešto da kažeš, recimo dok razgovaraš ili se dopisuješ s prijateljem oko onog Messijeva pretrčavanja Joška Gvardiola, pokaže se da uopće ne razgovarate o istim stvarima, pa čak ni o istom događaju. Uza sve ostalo, u tvom nogometu ne postoji mogućnost da netko nekoga “ponizi”, pa čak ni da nečija pobjeda znači otkazivanje prava na riječ i stav onome tko je izgubio. Povijest nogometa, kao ni povijest čovjekova života, nije povijest pobjednika, nego povijest onih koji su bili tu i čijim je prisustvom stvorena neka dramatska tenzija. Ništa te više nisu zanimale Breitnerova i Beckenbauerova Njemačka, te Holandija Cruijffa i Neeskensa od Zaira i Haitija. Ideja da pobjednik poništava poraženog, kao i ideja da nogometne pobjede, poput onih ratnih, mijenjaju karakter zajednice i nešto znače u svejedno čemu što nije nogomet, tebi je strana i mrska. Ugrožava te u onom što radiš.

U tom nogometu, koji je više od igre, i koji je stvar pripadnosti, neće biti srca za Slavka Šajbera. Ali neće biti ni imaginacije koja bi činila mogućom tu strašnu i prijeteću pripovijest o Židovu Šajberu i o njegovim zlatnicima. Publiku će, naime, zanimati samo to tko je prvak države u nestajanju: Partizan ili Zvezda? Neće je zanimati ni kako je prvak postao prvak, ni kakvu je cijenu platilo društvo. A cijena nije mogla biti veća: poput kuge, jedna je pripovijest zarazila ljude, ugnijezdila se u njima, učinila normalnim nešto što nikako ne bi smjelo biti normalno, nevidljivim zahvatom u duše ljudi prozlila je zajednicu i pripremala je za jedan budući rat, koji će, koliko god to bude moguće, biti sličan onome ratu u kojemu je Slavko Šajber izgubio oca i cijelu svoju veliku obitelj. Od njih su mu ostali samo zlatnici. Oni će biti upotrijebljeni za sljedeći rat.

Tvoj nogomet je nešto drugo. O tome si pokušavao nešto reći, prije nego što si zašutio vraćajući se utakmici.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.