Life
17826 prikaza

Misterij u Zagrebu: Tajna dječjeg groba u Demetrovoj 3

Nadgrobna ploča u Demetrovoj 3
1/2
Nina Djurdjevic (PIXSELL)
U Demetrovoj 3 na zagrebačkom Griču nalazi se nadgrobna ploča na kojoj stoji ime - Paul David von Vakanovich

Zdanje u Demetrovoj 3 na zagrebačkom Griču jedno je od najinspirativnijih motiva domaće internetske kulture: “Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. četiri godine star“, piše na izlizanoj metalnoj ploči koja je ugrađena u zid haustora. 

Dodatno začinjena hororom ugravirane ljudske lubanje, stimulira najmodernije predaje o Gornjem gradu koje jednostavno vape za starodrevnom mistikom. 

Tako je dječja spomen-ploča utkana u lanac legendi o podzemnim tunelima, krvoprolićima i vješticama koje dozivaju daleki srednji vijek. 

U košmaru glasova koji iskazuju potrebu za nevinim žrtvama na Gornjem gradu, jedna je sitnica posve promašena, druga je apsolutno istinita.

Primjerice, graditeljski investitor u Demetrovu 3, Matija Nikola Mesić, kao član sudbenoga vijeća “plemenite županije zagrebačke“, doista jest sudjelovao u progonu četiri vještice s istoka Medvednice u prosincu 1751., upravo u godini kada je položio njen kamen temeljac. 

Ali nije fanatičan junak tzv. mračnoga srednjovjekovlja koji prakticira sotonistički ritual nego promotor pravosudnoga prosvjetiteljstva, racionalizma i moderne pravednosti. 

Na djelu je, naime, visokoškolovani hrvatski činovnik novoga vijeka koji je kajkavsku kvalifikaciju “coprija“ - nipošto iz osobnoga praznovjerja - bespogovorno blagoslovio do zakonite lomače, uvelike pomažući zemljovlasnicima u Zelini Donjoj koji su se uzalud borili s prljavim jezikom svojih brbljavih kmetica.

Pomagao je zemljovlasnicima koji su se borili protiv lajavih kmetica

Te godine u kojoj je umro dječačić Paul David progon vještica bio je ukinut dulje od pet desetljeća, dok je Mesićeva gornjogradska nekretnina promijenila nekoliko vlasnika. 

Prema očuvanim evidencijama, fatalne 1818. pripadala je njemačkom generalu Gabrijelu Collenbachu, pa nema šansi da je Demetrova 3 rodna kuća mališana Vakanovića, niti da je u njoj izdahnuo. 

Na hrvatskim prostorima, naime, još je postojala Vojna krajina koja je na osobit način uvjetovala biografiju od kolijevke do groba: na rodnoj grudi umirali su jedino vojnici u okršaju s obližnjim Turcima prsa o prsa. 

Kao golema kasarna pod otvorenim nebom, krajiška trupla bila su rasuta uzduž i poprijeko europskoga kontinenta

Iz Zagreba, najbliže logističke pozadine, najlikvidniji Purgeri emigrirali su na Zapad na prve glasove o osmanlijskim ofenzivama. 

Onda je početkom 19. st, nakon napoleonskih ratova, velika granica Europe upala u krizu geostrateškoga smisla. 

U habsburškim centralama, tvrdi njezin najbolji poznavatelj Buczynski, već se raspravljalo o njezinoj definitivnoj likvidaciji.

Često su se provodile upravne reforme s ciljem povećanja poreznoga priljeva i drastičnoga smanjenja proračunskoga vojnoga troška. 

Dovelo je to do tihe selidbe krajiških časnika u Bansku Hrvatsku koji, za razliku od običnih vojnika, nisu uživali pravo na zemljišno leno za svoju vojničku službu. 

Naseljavali su zagrebačko područje, opremljeni fiskalnim ušteđevinama i zasluženim mirovinama, samo poneki dovoljno bogat da se sebi prušti kuću na Gornjem gradu, političkom središtu oko Banskih dvora i sabornice. 

U istom valu, među zagrebačkim Purgerima pojavilo se prezime Vakanović, točnije Antun Vakanović koji je 1862. prvi put evidentiran kao vlasnik čak dvaju nastambi u Demetrovoj ulici: Demetrova 3 i 13.

Svojim biološkim nasljednicima ostavio je zavidan stambeni fundus

Štoviše, u nastupajućim desetljećima postat će jedan od hrvatskih banova o kojima govore današnje znanstveno- povijesne encikopedije. 

Zato je u gornjogradskim misterijima najveća zagonetka svedena na pitanje neznanja: kako je moguće da internetska javnost koja prede legende o spomenploči u Demetrovoj 3, nije uočila dva Vakanovića, jednoga iz uzidane gravure, drugoga iz gornjogradskoga katastra od političkog značenja. 

Prema znanstveno- povijesnim bilješkama, Antun Vakanović na funkciju se uspeo kao školovani pravnik, ekspert za financijsko pravo čiji je kratkotrajni banski mandat bio obilježen skandalima: ne samo da je bio sklon falsificiranju službenih zapisnika po volji ugarskih feudalnih autoriteta, nego je s 300.000 proračunskih forinti – nije li to nadasve ekonomski moderno? - sanirao novčarske zaklade, banke i štedionice. 

Ništa čudno da je svojim biološkim nasljednicima ostavio zavidan stambeni fundus, ne samo dvije kuće na Griču nego još jednu na Kaptolu i Novoj vesi.

Činjenica da se danas ne zna za njegovu ulogu u čuvanju memorabilija na prošlost ovdašnjih terena, kao da pripada nekoj vrsti osvete za njegove službene i javne “mađaronske“ aktivnosti.

Ipak, Antun Vakanović nije se rodio s izdajničkim hendikepom. Naprotiv, u studentskoj mladosti bio je ilirac, suradnik Ljudevita Gaja koji je svoje članke u slavu domovine potpisivao kao Domoljub Horvatović. 

Poput svih plemića brinuo se za reputaciju svojih predaka i krvnoga srodstva, očuvavši dragocjene tragove vojnokrajiškoga iskustva, pohranjene u desetak kutija današnjega Hrvatskoga državnoga arhiva.

Pokazalo se da je to bio uvod u užasne ruske zime koje je opisao Tolstoj

Među njima - upravo tajnu četverogodišnjega Paula Davida, svoga mlađega brata kojeg je pokosila dugotrajna neidentificirana bolest, dijete je imao samo tu sreću da umre moralno-politički nevino, prema svemu sudeći, kao zakasnjela žrtva burnih vojničkih godina zajedničkoga oca Pavla Vakanovića.

Bio je to danas nezamisliv CV, važan za literarnu eksploataciju dok je još tinjao civilni interes za egzotiku Vojne krajine, bilo kao primjer superiornoga herojstva, bilo kao scena populacijske tragedije. 

Povijesno najvažnije, Paul Vakanovich - ili Pavle - pisao je nešto poput dnevnika, u obliku kratkih natuknica koje se ponajviše referiraju (kako banalno!) na njegov kućni proračun.

Uživajući naoko značajnu povlasticu besplatnoga državnoga stana i stalnoga novčanoga prihoda, disciplinirajuća razina vojno-upravne kontrole postavljala je stotine izdataka. 

Uz ostalo, nije se mogao oženiti bez dozvole nadređenoga zapovjednika u Petrinji, ovisno pak o mirazu mladenke koji se uplaćivao u krajišku zakladu. 

Zato je malo krajiških oficira s plemićkim titulama sklapalo brak primjeren vlastitom staležu, loveći kćeri trgovaca i zanatlija po krajiškim stožernim mjestima.

Paul je rođen 1772. u Kostajnici, kao sin Davida Vakanovića, očevom vojničkom dužnošću predodređen za istovjetnu budućnost. Habsburškom caru prisegnuo je na vjernost 1790., još kao tinejdžer. 

Desetak godina poslije dočekao je prodor Napoleona po habsburškim zemljama. U bitkama oko Genove 1800., ranjen je u nogu i zarobljen. 

U talijanskom zarobljeništvu proveo je godinu dana, do sklapanja prvoga austrijsko-francuskoga primirja.

U nemirnim vremenima njegov povratak kući nije potrajao; Banska pukovnija opet je poslana na ratište daleko od zavičaja. Opet je zarobljen i pušten kući.

Tri godine poslije u istoj je kući umro mali Paul David

U tom kratkom intermezzu između ratnih kampanja, kao 34-godišnji satnik, oženio se dvostruko mlađom Antonijom Berkich (ili Brkić) koja je, kako su nalagali propisi, priložila imovinu od 3500 forinti vrijednosti u korist nadležne krajiške ustanove, za uzvrat dobivši papirnate potvrde - nešto poput obveznica, mjesnica, čeka - za daljni promet po vojničkoj zoni.

Budući ban i kućevlasnik Demetrove 3, kršten po majci kao Antun, rodio se u Kostajnici godinu poslije, 1808. Pošto je u međuvremenu Napoleon osvojio najveći dio hrvatskih zemalja, uključujući Krajinu jugozapadno od Save, otac Josipa Jelačića, u svojstvu podmaršala jednoga je dana sazvao sve trupe, izvijestivši da su razriješeni stare prisege vjernosti prema habsurškoj kruni.

Tako su se krajiški vojnici, nesposobni za bilo kakav civilni posao, stavili na raspolaganje francuskim zapovjednicima, ulazeći u okršaj s dojučerašnjim bečkim idolima. 

U raznim peripetijama po europskim taborištima i gradovima, Paul Vakanovich dospio je u Pariz. 

Banku pukovniju postrojili su pred vratima Louvra, da bi Napoleon osobno obavio smotru. „Vsagoga muža poseb pregledavaše“, bilježi njegov dnevnik, opisujući veliku gozbu uz tapšanje carske garde, Napoleonovih zapovjednika i ministara. 

Svi su “hvalili vernost, hrabrost i zaderžavanje Horvatov“. Pokazat će se da je to bio uvod u užas ruske zime, opisane Tolstojevim “Ratom i mirom“. Vakanovich se iskazao nezapamćenim pothvatima u borbi protiv Rusa: zarobio je 40-tak neprijateljskih topova i 700 vojnika, osvojivši francusku legiju časti.

Sam je Napoleon hvalio Bansku pukovniju

No cijena je bila jednako visoka: u samo jednom naletu kod Polocka banska pukovnija izgubila je 400 vojnika, potom 750. Na kraju je od njih 3000 preostalo – manje od 300. 

U Vukanovićevoj nazočnosti, u studenome 1813. Napoleon je osobno hvalio tu masovnu žrtvu: “Mojim očima osvedočil sam se o vašoj hrabrosti i vernosti. Vi ste si neumrteljenu slavu priskrbeli...“

Moguće da je francuski car u žaru bitke mislio najozbiljnije, obećavši da će udovoljiti svim njihovim potrebama.

Ali Napoleon je uskoro nestao sa scene, Habsburgovci su revitalizirali svoj suvrenitet, ostaci Banske pukovnije u kolovozu 2013., drugi put položili su zakletvu austrijskoj instanci Franje I. 

U hipu je nastupilo poraće s drukčijom valorizacijom preživljavanja. Habsburška blagajna zjapila je prazna, preferirajući stanovništvo, možda zečjeg kukavičluka, koje je osiguravalo novac. 

Iscrpljeni i bolesni krajiški časnik došao je u zavičaj u srpnju 1814. Odmah je umirovljen u činu bojnika. Pokušaji da naplati zaostale vojničke plaće bili su uzaludni, zauvijek stvarajući dojam značajne oskudice. 

U prosincu iste godine, “navecheer oko desete vure rodisze u Petrinyi Pavo David, koi kerschen 10. decembra 12 ura...“, očito, u čast biološkoga djeda i oca.

Nigdje u njegovu dnevniku ne piše je li detektirao da je drugoga sina dobio nekoliko mjeseci prije normalne trudnoće svoje supruge. Navodno, samo zbog stalnih problema s njezinim “mirazom“, više se puta iz nadležne generalkomande prijetilo poništenjem njihova braka. 

Kako formalno-bračni problemi nisu mogli proći nezamijećeno u krajiškim naseljima, obitelj umirovljenoga časnika naposljetku se preselila u Zagreb.

Istina, nije si priuštila luksuzni gornjogradsku rezidenciju, ali je u lipnju 1815. kupljena kuća u Petrinjskoj ulici za 4000 forinti. 

Tadašnja Petrinjska, ponešto sagrađena u svom sjevernom dijelu, uz današnji Trg bana Jelačića, činila je skromnu naseljeničku koloniju na rubu drača, šuma, vrtova i smetlišta - primjerenu oskudnim izvorima prihoda vojnoga umirovljenika.

Tri godine poslije u istoj je kući umro mali Paul David, u čije je višemjesečno liječenje bilo potrošeno 1000 forinti krajiških obveznica.

Prevoženje ploče s grobišta bila je demonstracija ponosa na majku

U Zagrebu je postojalo 10-tak groblja koja su slijedila društvenu stratifikaciju po vjerskim, rodno-staleškim, profesionalnim, zavičajnim osnovama. 

Je li dječak, kao “dotepenec“, bio pokopan na Jurjevskom groblju, kako se danas vjeruje, koje je zatrpano nekoliko desetljeća poslije? 

Teško je to tvrditi bez svake sumnje. Budućem je banu tada bilo šest godina. Ako je čuo kakve natuknice o bračnim neprilikama svojih roditelja, teško da ih je do kraja razumio prije smrti svoga oca u veljači 1834., kada je Antunu Vakanoviću bilo 26 godina. 

Prvi put dobio je prigodu da, kao nasljednik, zaviri u očev dnevnik krcat preciznim datumima, nužnim za kompenzaciju kojekakvih troškova u provedbi službenih dužnosti i naloga. 

Školovanom “račundžiji” nije moglo promaći da je majka začela dok se otac skitao po Europi nakon francuskoga poraza

Uostalom, zapažanju kronoloških faza stremio je, ne samo njegov kućni odgoj nego njegovo pravničko-procesno školovanje i duh habsburške “šparnosti“ nakon napoleonskoga poraza, zapleten u inflacije, bankrote i deficite kojima će vojničke mirovine postati prvorazredni teret.

Kada se napokon popeo na reprezentativno gričko brdo da ekshibicionistički predstavi svoj pravni, politički i financijski uspjeh, prevoženje ploče s grobišta malog Paula Davida u haustor Demetrove 3 mogla je biti samo nijema demonstracija ponosa na vlastitu majku. Pred kime? Pred probranim uzvanicima i gostima koji su zalazili u njegovu palaču.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.