Na prijemu koji je gradonačelnik Reykjavika priredio dan uoči dodjele Nagrada Europske filmske akademije, susreo sam, između ostalih, i Pawela Lozinskog, sjajnog poljskog dokumentarista, sina velikog Marcela Lozinskog. Kako se znamo sa ZagrebDoxa, a znao je i da sam bio u komisiji koja je njegov film predložila za nominaciju, započeli smo kurtoaznu konverzaciju, tijekom koje je na red došlo i klasično pitanje - što radite, spremate nešto novo? Ma kakvi, odgovorio je - tek sam krenuo na put s ovim filmom. Obilazim festivale, dobivam nagrade, sudjelujem u žirijima, radim masterklasove... Ništa još barem pet godina.
Sreli smo se nakratko i sljedeći dan. Bila je gužva, crveni tepih, smokinzi, ceremonija, smješkanja. Nagradu za svoj doista sjajan “Film s balkona” nije dobio. Nije je, iskreno rečeno, niti mogao, jer je bilo jasno da će pripasti Mantasu Kvedaravičiusu, koji je poginuo u Ukrajini tijekom snimanja filma “Mariupolis 2”.
Dokumentarne nominacije Reykjavik
No svijet, kao i uvijek, ide dalje. Nakon ceremonije slijedio je “afterparty”, začinjen obaveznim (ovaj put isključivo ribljim) zalogajčićima, komentarima o nagradama, govorima dobitnika, organizacijom, dolaskom na Island...
Meni se, pak, počeo vrtjeti jedan drugačiji film... Moj vlastiti - o nagradama, festivalima, crvenim tepisima...
Pretapanje.
Sarajevo film festival 2014. Značajna godina za Factum. Film “Goli” Tihe Gudac dobiva Srce Sarajeva za najbolji dokumentarac, a “Ljubavna Odiseja” Tatjane Božić Posebno priznanje. Tatjane nema, pa ja preuzimam nagradu. U jednom trenutku organizatori nas, jednog po jednog, izvode na ulaz Narodnog pozorišta - početak (ili kraj?) crvenog tepiha. Podižem diplomu, ljudi plješću, foto aparati blješću i škljocaju. Siguran sam da nitko ne zna tko sam. Sretan sam zbog Factumova uspjeha, ali ne i uzbuđen. Nekako - miran. A znam i zašto.
Rez. Flashback.
1966./1967. “I bi veče i bi jutro, dan sedmi”, drugi film koji sam u gimnaziji radio s kolegom Darkom Tralićem dobiva nagradu za najbolji jugoslavenski omladinski amaterski film na festivalu u Varaždinu. Nagrada je diploma i - kišobran od zelene svile. Ne crne - zelene! Klinci kakvi smo bili, uzbuđeni i sretni, vjerovali smo da svatko tko nas vidi s njim odmah zna da se radi o filmskoj nagradi.
Vlado Petek, Darko Trali - Cannes, kupovina Polaroida 1966.
Kasnije te godine Kruno Hajdler iz Kino saveza nas obavještava da nam je film primljen na Međunarodne omladinske filmske susrete u - Canessu! Festival se održava u Meki svjetskog filma, u velikoj Palais du Festival!
Na zagrebačkom kolodvoru u vlak se ukrcavamo Vlado Petek, Tralić i ja. U njemu su već Puriša Đorđević i jedna djevojka iz Beograda. Uskoro otvaramo “provijant-doze” s pohanom piletinom. Dalek je to put...
U Cannesu - hladni tuš. Film nam je zadržan na Carini. Nema projekcije. Nema veze. Ništa ne možemo. Premda je prosinac, uživamo u suncu Azurne obale. I - filmovima.
I tako sam vrlo rano, još ni punoljetan, naučio “sve” o sjaju i bijedi filmskih festivala.
Rez. Flashforward.
1971./1972. Na Akademiji, u okviru Babajina kolegija dokumentarnog filma, radim “Činču”. Film je to o mladoj djevojci koja je bila svojevrsni generacijski “Talk of the Town”, a radio sam ga u stilu “cinema-veritea”, bez distance i s jasnim režijskim intervencijama. Jedna je kritičarka kasnije primijetila kako protagonistica “podsjeća na jednu od onih kolebljivo samosvjesnih Godardovih muza iz predrevolucionarnih 1960-ih što - rastrzane između djevojačkih banalnosti, ljubavnih promašaja i ‘umjetničkih’ ambicija - odgovor na pitanja “kakva sam, što sam i što želim biti” redovito očekuju od drugog, odnosno od “muškog roda”. Na ispitu u lipnju te godine, film je prošao jako dobro, pa je odlučeno da ga se prebaci na 35 mm traku i pošalje na beogradski “Martovski festival” kratkog i dokumentarnog filma sljedeće godine.
Sarajevo FF nagrada za Tatjanu Božić
Nekih mjesec dana kasnije na Puli je prikazana Radićeva “Živa istina”. Nismo naravno znali jedan za drugog, ali su neke sličnosti bile frapantne - recimo razgovor Božidarke Frajt s Vjeranom Zuppom i Činče s Joškom Juvančićem, kamera iz ruke, inzistiranje na iscrpljujućim dugim kadrovima...
U svakom slučaju, krajem veljače 1973. iz Beograda me zove moj profesor Dušan Vukotić, sjajan redatelj i pedagog, ali i utjecajna figura jugoslavenskog filma. Čuj, kaže, mi smo ovdje razgovarali pa imamo prijedlog. Da? Daj ti prebaci “Činču” iz dokumentarnog u kratki igrani, pa ćeš dobiti glavnu nagradu u toj kategoriji. Ali, profesore, to nema smisla - čitava stvar i je u tome da se radi o... Ma, daj, ne gnjavi. Znam da je dokumentarni, ali vidiš, i Žirina “Živa istina”... Ne, ne mogu. Ostaje dokumentarni.
I tako je “Činča” ostala dokumentarac, dobili smo “Posebno priznanje”, a mogli smo...
Niz pretapanja...
Nije da nisam dobivao nagrade. Naročito na “Martovskom”, za filmove o umjetnicima... Oni drugi, o socijalnim problemima, imali su drugačiju sudbinu. Ponekad bivali “bunkerirani” godinama.
Jump cut. Flashforward.
1998. U okviru Soroseve fondacije u Hrvatskoj i Centra za dramsku umjetnost, koji vodi Vjeran Zuppa, formirali smo Factum i krenuli s produkcijom dokumentaraca. Kao svojevrsni produkcijski test napravio sam dokumentarac “Graham i ja”. Naime, tijekom boravka u Velikoj Britaniji naišao sam na priču o Grahamu Bamfordu, Englezu koji se spalio ispred britanskog Parlamenta iz prosvjeda zbog neosjetljivosti svijeta na ratne patnje u Bosni, neposredno potaknut masakrom u Ahmićima koji su počinili pripadnici HVO-a. Nakon završenog snimanja u Velikoj Britaniji, prije svega s Grahamovim prijateljima i svjedocima samoga čina, shvatio sam da taj materijal nije dovoljan da napravim cjelovit film. Stoga sam, potaknut činjenicom da smo Graham i ja pripadali istoj generaciji i imali slične poglede, odlučio uplesti i vlastitu, paralelnu priču želeći stvoriti intimni (auto)biografski film o djetinjstvu, odrastanju, nesnalaženju u suvremenim društvenim promjenama te protivljenju nasilju i ratu.
S Lozinskim na Doxu
Film smo prijavili na Dane hrvatskog filma. Nije uvršten u program. Praktično u isto vrijem, HTV ga je odbio prikazati zbog “stavova iznesenih u filmu”. Mi smo film ipak prikazali u posebno zakupljenom terminu tijekom festivala i tako inaugurirali “Salon odbijenih”. Rezultiralo je to ljutim reakcijama selektora pa i dijela kritike. Predsjednik Savjeta festivala me naziva lošim i netalentiranim filmašem. “Djelo jednog narcisa” i “Samoreklamerstvo” vikali su naslovi novinskih članaka. Čak sam nazvan i “benignim ratnim profiterom”.
Rez.
2001/2002. Dva su Factumova filma tih godina imala svoj intenzivan, blještav, dramatičan pa i tragičan festivalski put. Prvi je dokumentarac “Dečko kojem se žurilo” Biljane Čakić, koji je na Danima hrvatskog filma “pobrao sve” - dobio je Grand prix, Nagradu za najbolji dokumentarni film, Nagradu za najbolju režiju, nagradu Zlatna Uljanica, da bi sljedeće godine dobio i najvišu - Godišnju nagradu “Vladimir Nazor” za filmsku umjetnost.
Paralelno se odvijala drama s filmom Bože Kneževića “Oluja nad Krajinom”. Prikazan je na istim “Danima”, i odmah je izazvao snažne reakcije poput one da film “otkriva autorovu duboku i načelnu odbojnost prema ideji hrvatskog oružanog otpora u Domovinskom ratu”. Njegovo je prikazivanje na HTV-u, premda brižno “pripremljeno”, bilo popraćeno brutalnim komentarima, prije svega prema autoru, a kasnija diskusija u Saboru, gdje su ga napali i ljevica i desnica, zapečatila je sudbinu filmu, ali i autoru.
Premijera Lore
Zanimljivo je, međutim, da je “ekspresno”, u roku od svega nekoliko mjeseci, nastao film “Amarcord 1991.- 2001.” Pavla Vranjicana, u stvari svojevrsna potjernica za Kneževićem, jedinstveni primjer filma-difamacije jedne osobe. Ubrzo nakon toga Knežević pogiba u saobraćajnoj nesreći, a film je ne samo primljen, nego i programiran za otvaranje sljedećih “Dana”. Kako mi se činilo da je napadati čovjeka koji se ne može braniti, naročito na otvaranju festivala, krajnje nemoralno, pa i nedozvoljeno, pisao sam predsjedniku Vijeća festivala da tako nešto nije u redu.
Uskoro sam dobio odgovor: “Dragi kolega, naši su svi termini jednako važni”.
Rez
2005. Film “Lora svjedočanstva” prikazan je na Zagreb Film festivalu. Uz, kako kažu novine, “pojačane sigurnosne mjere jer se proteklih dana u nekim hrvatskim i srbijanskim medijima pojavila informacija prema kojoj je Zdrug hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski zatražio povlačenje filma ‘Lora’ s Festivala, te da je najavio i zahtjev za njegovu sudsku zabranu”, dok ZUSVDDR kaže: “Prikazivanje dokumentarnog filma ‘Lora - svjedočanstva’ u Zagrebu akt je suđenja prije samog suđenja i pritisak na sud”. Ustvrdio je to umirovljeni general Ivo Jelić, predsjednik Zajednice udruga svehrvatskih veterana i dobrovoljaca Domovinskog rata (ZUSVDDR) Hrvatske. “Ako je film dokumentaran, ne znači da je istinit, jer je istina jedna i nju trebaju utvrditi institucije hrvatske države, sud zemlje žrtve, a ne agresori”, rekao je Karninčić, dok je “Milivoj Novak rekao kako Puhovskom nije mjesto u Hrvatskoj jer je prikazivanje njegova filma očiti dokaz da on ne priznaje Hrvatsku ni istinu o Domovinskom ratu”.
Nagrada za najbolje producenta, Beograd, 2015.
Zatamnjenje. Odtamnjenje.
Prolazi desetak godina. Stvari se smiruju. Dobivam nekoliko producentskih nagrada. Započinje ZagrebDox. Uz poneko nezadovoljstvo dodijeljenim nagradama ili tračevima oko filmova koji dobivaju Nagradu publike, stvari idu dobro. Osim jednog zajedničkog ručka, pokušavam što manje komunicirati s članovima žirija. Baziram to na vlastitim iskustvima. Nekima, u kojima sam kao član žirija doživio da nam direktori festivala izravno govore koji film “mora” dobiti nagradu, te jednom u kome je, neposredno prije objave odluke žirija koju sam se spremao pročitati, izašao direktor festivala i izjavio kako se on “ne slaže s odlukama žirija”! Socijalizam umire polako... I da, jedinu nagradu ZagrebDox je dobio od - Milana Bandića.
Rez. Vedra muzika.
2016. Pula film festival. Te se godine iznimno prikazuju i dokumentarci. Rundek Cargo Trio dobiva Zlatnu Arenu za muziku u mom filmu “Generacija ‘68”. Uz, uobičajenu, “povjerljivu” poruku članice žirija - znate, nama se film jako sviđa, ali da smo vam dali bilo što drugo, autori igranih... Naravno, odgovaram. Žena, uostalom, ima pravo.
Nagrada hrvatskih producenata 2014.
Nazivam Rundeka. Premda je bio na projekciji, sad je već na turneji negdje u Južnoj Srbiji, Makedoniji. Ne može doći. Pita - a to je važna nagrada? Ma, daj, kažem - dobili su je Dedić, Kabiljo, Prohaska, Simke, Korni... Dogovaramo da ja preuzmem nagradu.
Zadnja večer. Dolazi red i na mene. Preuzimam Rundekovu Arenu. Kako mi je rečeno da ništa ne smijem govoriti, uzdižem nagradu i buket cvijeća koje sam dobio. Preda mnom Arena. Puna ljudi.
U tom se trenutku prisjećam klinca koji se prije pedeset godina, kao filmski amater, truckao u hodniku drugog razreda vlaka do Pule, spavao u đačkom domu i tamo razgovarao s filmskim autorima, gledao filmove u Areni, penjao se na Kaštel na MAFAF, kao kritičar-početnik prisustvovao projekcijama u Domu Armije i švercao se na prijeme na terasi hotela Rivijera jer je klopa bila besplatna.
I sanjao o tome da stoji na pozornici Arene.
Krug se zatvara.
Zatamnjenje. Titl: To be continued
