Pionir je računarstva i robotike jer je početkom ‘60-ih godina prošlog stoljeća projektirao i napravio naše prvo digitalno računalo i prvog autonomnog čovjekolikog robota u ondašnjoj Jugoslaviji.
Zahvaljujući Branimiru Makancu, prije pedesetak godina generacije osnovnoškolskih i srednjoškolskih učenika prolazile su kroz Multimedijalni centar na Kazališnom trgu, gdje su se upoznavali s radom računala zahvaljujući našem prvom konverzacijskom timesharing sustavu HP 2000 i tako stjecali osnovnu informatičku pismenost dok još nitko u bivšoj državi nije ni znao što je to računalo.
I dalje radi s djecom i uvodi ih u trodimenzionalne virtualne svjetove prenoseći svoje znanje na najmlađe kao predsjednik Bistrića, udruge za poticanje darovitosti djeteta. U šali kaže da ljudski rod sve dulje živi, ali da on osobno ne vidi u tome nikakvu svrhu.
Ponosno pokazuje fotografije svoje djece i unučadi, priznaje i da nije bio vjeran suprug i da je danas već u trećem braku, ali dobro raspoloženje može mu pokvariti samo jedna tema, a to je razgovor o njegovu ocu, dr. Juliju Makancu.
Imenovanje Pave Barišića ministrom znanosti i obrazovanja u aktualnoj Vladi RH aktualiziralo je reviziju uloge Branimirova oca u ustaškoj Vladi NDH, u kojoj je Julije Makanec bio posljednji ministar prosvjete.
Aktualni hrvatski ministar znanosti objavio je sredinom ‘90-ih knjigu “Uvod u filosofiju povijesti”, kojoj je napisao predgovor i pogovor opisujući autora Julija Makanca kao “tragičnog junaka i žrtvu”. Rukopis knjige Julija Makanca Barišić je dobio upravo od njegova sina Branimira sredinom ‘80-ih godina prošlog stoljeća:
"Pavu Barišića upoznao sam kad smo zajedno radili u Otvorenom sveučilištu, u kojem sam i ja bio savjetnik za tehnologiju i gdje sam držao tečajeve informatike za nastavnike. Dr. Pavo Barišić je u to vrijeme vodio Institut za povijest filozofije i znao je za mog oca. Rekao sam mu da imam jedan neobjavljen očev rukopis pa se zainteresirao. Predao sam mu rukopis i Barišić ga je objavio kao knjigu koja je tada dobila odlične recenzije", prisjeća se Branimir Makanec, koji nikako ne može shvatiti zašto njegova oca danas prozivaju kao ustaškog ideologa i zločinca.
Na pitanje nije li točno da je kao pročelnik za duhovni odgoj ustaške mladeži napisao da “svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince koji je, radi posve posvemašnjeg nedostatka vrlina, slabe i upropaštavaju”, Makanec mlađi odgovara:
"Je, istina je da je napisao taj citat Ante Pavelića, ali pisao je ono što se od njega očekivalo da piše na tom radnome mjestu. To mu je bila dužnost Moj tata sam ništa nije mogao učiniti protiv tog sustava, makar se kao i svi ostali pošteni Hrvati grozio zbog onoga što je radio Luburić sa svojom grupom ustaša. On je bio intelektualac u službi jednog režima i to samo jer je želio samostalnu i nezavisnu Hrvatsku", pojašnjava Branimir Makanec, koji ni danas ne može prežaliti što je kao 11-godišnjak izgubio oca.
"Još od mog rođenja 1932. godine, s roditeljima sam se neprestano selio. U Kraljevini Jugoslaviji otac je kao profesor njemačkog i povijesti i kao hrvatski nacionalist bio šikaniran, pa su ga slali u službu od Leskovca do Knjaževca i Karlovca. Na kraju je završio u Bjelovaru, najprije kao profesor, a ubrzo i kao direktor škole, što je postao nakon što je proglašena Banovina Hrvatska", prisjeća se Makanec svog djetinjstva.
Prema Branimirovim riječima, u vrijeme raspada Kraljevine Jugoslavije, u travnju 1941. godine, njegov je otac bio gradonačelnik Bjelovara, gdje je dočekao njemačku vojsku i već 8. travnja 1941. s balkona gradskog poglavarstva proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku.
"Napravio je to jer se bojao da će Nijemci početi s bombardiranjem i ubojstvima. Izašao im je u susret i rekao da je Bjelovar otvoreni grad te potom proglasio NDH dva dana prije no što je to učinio Slavko Kvaternik", kaže.
"Otišao je u Zagreb u zapovjedništvo prijaviti taj nemili događaj, ali je i sam zbog toga umalo izgubio glavu. Sam nije mogao ništa učiniti, kao što nije mogao ništa učiniti ni kad su iz Bjelovara vlakovima počeli odvoziti Židove u logore. Uspio je samo spasiti svog prijatelja, fotografa Anhalzera, i njegovu kćer", prisjeća se Makanec.
Kaže da je otac jedva dočekao preseljenje u Zagreb, gdje je najprije bio postavljen za pročelnika duhovnog odgoja ustaške mladeži, a ubrzo zatim i za sveučilišnog profesora i na kraju za ministra prosvjete.
"Htio je pod svaku cijenu otići iz Bjelovara da mu ne bi pripisali zločine koje su činili ustaše. Zato je prihvatio mjesto pročelnika za duhovni odgoj ustaške mladeži. Kad je postao sveučilišni profesor, bio je najsretniji čovjek na svijetu jer je konačno radio ono za što se školovao i što je volio. Dobro se sjećam kad je jednog dana po njega došao vozač s naredbom da ga odmah odveze tadašnjem predsjedniku Vlade Nikoli Mandiću. Vratio se blijed i zbunjen, rekao je da su ga imenovali ministrom prosvjete.
Iako za sebe kaže da je potpuno apolitičan, Branimir Makanec i danas pokušava shvatiti i opravdati oca:
"Smatram da su zločinci svi oni koji su masovno ubijali nevine ljude, a ne oni koji su se morali opredijelili za jedan od takvih režima zbog toga jer su bili ili hrvatski nacionalisti ili staljinisti - ‘internacionalisti’. Moj otac nije bio Maks Luburić. On je bio intelektualac i radio je samo ono što mu je bila dužnost i što su od njega očekivali. Usporediti mog tatu s Göbbelsom je čisti idiotizam. Da, putovao je i Hitleru jer su u Berlin jednom putovali svi članovi vlade u službeni posjet", ogorčeno govori Branimir Makanec dodajući da se zalaže za lustraciju svih onih koji su skrivili nečiju smrt tijekom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima.
"Ne kažem da ustaše nisu krvoločno klale i ubijale, ali činili su to i partizani. Na ovim prostorima pobjednička strana je uvijek radila odmazdu. Mog strica su ubili partizani u nekoj veži samo zato što im se svidio njegov kaput. No može li se na temelju toga reći da su svi partizani bili ubojice? Naravno da ne. I među njima je bilo intelektualaca i onih drugih", govori Branimir Makanec, koji je svog oca posljednji put vidio prije no što je cijela Vlada napustila Hrvatsku i krenula prema Austriji.
"Tata je, kao i svi ostali članovi vlade, jako dobro znao kako će rat završiti. Sjećam ga se kako je jednom sjeo za svoj radni stol, udario rukom po njemu i rekao da on neće nikuda bježati nego će im, kada dođu po njega, reći da stoji iza svega što je za tim stolom napisao. Kad je konačno došao i taj čas, mama ga je jedva uvjerila da mora otići s ostalim članovima Vlade i njihovim obiteljima. Sjećam se kad se sagnuo i poljubio me na rastanku. To je posljednji put da sam ga vidio. Mama i ja smo ostali jer sam ja imao ospice i visoku temperaturu. Da smo otišli s njim, tko zna u kojoj jami u Sloveniji bi mi bio grob", pita se Makanec, koji je uvjeren da njegova oca nisu imali na temelju čega osuditi na smrt.
"U Austriji su ih Britanci isporučili partizanima, koji su ih doveli natrag u Zagreb. Svi članovi Vlade su obješeni, jedino je moj otac strijeljan, što dovoljno govori o njegovoj krivnji", uvjeren je Branimir Makanec, koji je s majkom Brankom i sam prošao golgotu nakon rata.
I Branimir je prvih godina nakon rata bio šikaniran kao ustaški sin, no s godinama je to prestalo.
Nakon studija, kao prosvjetni savjetnik za obrazovnu tehnologiju, otišao je na specijalizaciju u SAD, gdje ga je oduševilo što učenici i studenti imaju pristup računalima i programiranju, pa je to iskustvo prenio u Hrvatsku.
"Bio sam prvi koji se u ondašnjoj Jugoslaviji bavio nastavnom tehnologijom i nastavom pomoću kompjutora. Napravio sam prve strojeve za individualnu i frontalnu nastavu – cijela suvremena tehnologija obrazovanja počela je kod nas tek kad sam ju ja počeo provoditi. Također, napravio sam oko 15 učionica za potpuno automatiziranu frontalnu nastavu u svim našim pedagoškim akademijama, pa i za beogradsku Vojnu akademiju. To su bile učionice koje su same predavale, ispitivale i ocjenjivale učenike. Zvali su ih ‘elektronske učionice’. Danas se bavim isključivo posebno nadarenom djecom vrtćke i osnovnoškolske dobi, koja su naše najveće blago - jer o njima ovisi budućnost naše zemlje, a sustav je svu brigu o njima prepustio nevladinim udrugama! Naš zastarjeli sustav obrazovanja, koji uopće ne potiče kreativnost kod djece naš je ogromni problem već desecima godina, a kad se konačno pokrenula izvrsno planirana Jokićeva reforma, koja je trebala nešto učiniti od ovog našeg očajnog školstva - njena je realizacija nasilno prekinuta, i to pod najglupljim i potpuno neistinitim izgovorom - da ju je pokrenuo SDP! Jadna naša djeca - najvrednije što imamo!
