Na vlak za Gironu sjela sam zbog gotike

Arhitekt, teoretičar arhitekture i publicist Bruno Zevi u svojoj knjizi “Znati gledati arhitekturu” za gotičke katedrale piše kako se radi o prvim građevinama u povijesti u kojima je mjerilo arhitekture u izravnom i namjernom neskladu s mjerilom čovjeka, što u promatrača rezultira “ne mirnom kontemplacijom, već dojmom nesklada, suprotstavljajućih nagona i osjećaja, naporom”. Grčki hram tako, ako ga smanjimo napola, postaje igračkom; dvaput uvećan, jedna je od bezbroj zazornih neohelenističkih tvorevina, u jednom trenutku omiljenih za iskazivanje statusa i bogatstva. Mjerilo ipak, objašnjava Zevi, ne postoji samo u odnosu građevine i čovjeka nego i u odnosima unutar same građevine te njihovom utjecaju na čovjeka. Prije gotike mogli smo promatrati ili potpuni sklad elemenata, kakav postoji upravo u grčkim hramovima, ili dominaciju jedne dimenzije - vertikalnost egipatskih hramova ili u slučaju bizantskih crkvi, nagon za horizontalnim širenjem. U gotici su obje tendencije prisutne, ujedno suprotstavljene i ujednačene, naizgled potpuno neovisne o malenom čovjeku u tim monumentalnim prostorima, a opet kao s potpunom svijesti građene da bi djelovale na njega. Nisam religiozna. Nisam otkad imam tu vrstu svijesti o sebi. Na misu odlazim samo u “svečanim prilikama” bliskih mi ljudi. Ipak, u crkve odlazim često, i to najradije sama, zbog čega me čak i rastužuje kad pod pritiskom turizma one postaju muzeji, atrakcije, kad je uz ulaz montiran pult na kojemu moram kupiti kartu, gdje mi nude audiovodič na nekoliko jezika, pregledaju mi torbe; kad se pred nekim vitrajem guram s masom stranaca koji imaju možda jednako plemenitu želju kao i ja dok dižu mobitele i okidaju slike.