Arhitekt, teoretičar arhitekture i publicist Bruno Zevi u svojoj knjizi “Znati gledati arhitekturu” za gotičke katedrale piše kako se radi o prvim građevinama u povijesti u kojima je mjerilo arhitekture u izravnom i namjernom neskladu s mjerilom čovjeka, što u promatrača rezultira “ne mirnom kontemplacijom, već dojmom nesklada, suprotstavljajućih nagona i osjećaja, naporom”. Grčki hram tako, ako ga smanjimo napola, postaje igračkom; dvaput uvećan, jedna je od bezbroj zazornih neohelenističkih tvorevina, u jednom trenutku omiljenih za iskazivanje statusa i bogatstva. Mjerilo ipak, objašnjava Zevi, ne postoji samo u odnosu građevine i čovjeka nego i u odnosima unutar same građevine te njihovom utjecaju na čovjeka. Prije gotike mogli smo promatrati ili potpuni sklad elemenata, kakav postoji upravo u grčkim hramovima, ili dominaciju jedne dimenzije - vertikalnost egipatskih hramova ili u slučaju bizantskih crkvi, nagon za horizontalnim širenjem. U gotici su obje tendencije prisutne, ujedno suprotstavljene i ujednačene, naizgled potpuno neovisne o malenom čovjeku u tim monumentalnim prostorima, a opet kao s potpunom svijesti građene da bi djelovale na njega. Nisam religiozna. Nisam otkad imam tu vrstu svijesti o sebi. Na misu odlazim samo u “svečanim prilikama” bliskih mi ljudi. Ipak, u crkve odlazim često, i to najradije sama, zbog čega me čak i rastužuje kad pod pritiskom turizma one postaju muzeji, atrakcije, kad je uz ulaz montiran pult na kojemu moram kupiti kartu, gdje mi nude audiovodič na nekoliko jezika, pregledaju mi torbe; kad se pred nekim vitrajem guram s masom stranaca koji imaju možda jednako plemenitu želju kao i ja dok dižu mobitele i okidaju slike.
Girona je katalonski grad smješten sjeveroistočno od Barcelone, od koje je udaljen kojih sat i pol vožnje autom, a samo 45 minuta brzim vlakom tipa TGV, nama nepojmljivim. Cijene karata kreću se od 13 do 30 eura, ovisno o terminu, kojih kroz dan ima u razmacima od pola sata do sat vremena. Ukratko, ako se nađete u Barceloni, isplati se zaputiti se u obližnju Gironu. Nedaleko od željezničke stanice, na trgu pred crkvom Santa Susanna nailazim na bar u koji dolaze stalni gosti, sjede uz keramičke pločice na zidovima, naručuju sendviče ili kroasane uz kavu; rano je jutro i za svim stolovima sjedi po jedna osoba - svi osim mene čitaju dnevne novine. Konobar ne razumije engleski i zbog toga se neočekivano dobro osjećam. Grad su među četiri rijeke - Ter, Onyar, Galligants i Güell - osnovala iberska plemena, a potom su ga zaposjeli Rimljani i sagradili utvrdu, unutar nje i hram. Ostaci rimskih zidina, sagrađenih u 1. stoljeću pr.n.e., poslužili su kao temelj nove, unaprijeđene fortifikacije izgrađene u 14. i 15. stoljeću - gotika će ipak obilježiti ovaj grad. Dodatno je ojačana bastionima tijekom 16. stoljeća, poslije progutanih unutar tkiva rastućega grada. Zadnji će put imati vojnu ulogu izgradnjom skloništa za njemačke vojnike poslane u Gironu tijekom Napoleonskih ratova u 19. stoljeću. Vojna je uloga do danas zamijenjena onom turističkom: na mjestu nekadašnjih baraka sad su uređeni vrtovi, ulazak se, začudo, ne naplaćuje, a ako prošetate u toplo poslijepodne u vrijeme sieste, možete se zateći i posve sami na nekim dijelovima ili u poluneugodnom susretu s također zalutalim turistima. Ipak, na vlak za Gironu sjela sam zbog gotike. Na mjestu rimskog hrama, unutar zidina, nakon osvajanja grada od strane Vizigota, sagrađena je primitivna ranokršćanska crkva, u vrijeme vladavine Maura početkom 8. stoljeća dograđena i prenamijenjena u džamiju, a kršćansko štovanje ograničeno je bilo na obližnju baziliku San Feliu, sagrađenu nad martirijem sveca. Nakon što su Franci pod Karlom Velikim zauzeli Gironu, islamsko je stanovništvo posljedično potisnuto, a crkvu ponovno posvećuju 908. godine. Početkom 11. stoljeća crkva se nalazi u statički lošem stanju, zbog čega tadašnji biskup organizira radove sanacije drvenoga krovišta i ojačanja zidova, a naposljetku je proveo i dogradnju te proširenje crkve, kao i izgradio klaustar uz južno pročelje. Nedugo zatim počinje i gradnju tada primitivnog tornja uz južni zid klaustra.
Godine 1038. ponovno je posvećena romanička crkva, više ne asketska građevina na jednostavnoj osnovi, tek dostatna svojoj funkciji, nego elaboriran sustav konstruktivnih elemenata isprepletenih u mrežu sila i potpornja, razvedene mase zida koja čeka na rastapanje u skulpturu; na gotiku. “Romanika je buđenje europske svijesti, a gotika buđenje europske energije”, piše arhitekt Duško A. Rakić u uvodu u poglavlje o ovom razdoblju arhitektonske povijesti u svojoj “Općoj povijesti arhitekture”, ne bi li čitatelja uvjerio kako je dugo uvriježeno tumačenje o srednjem vijeku kao mračnom dobu povijesti pogrešno. Ne samo da dolazi do buđenja “trećeg staleža”, stvaranja građanstva kao oslonca u obrani feudalnih posjeda, nakon toga i formiranja slobodnih gradova, što će posljedično u potpunosti slomiti feudalni sustav. Potreba građana za vlastitim sustavom upravljanja dovodi do potrebe za osiguranjem sredstava za to, što uvjetuje razvoj trgovine, potom i putovanja te udruživanja u gilde, odnosno cehove; ukratko - stvaranja elite neovisne o onoj aristokratskoj ili klerikalnoj. S druge strane, u pogledu tehničkih postignuća i dosega, doba gotike sve je samo ne stagnacija. Puno je primjera koji to utjelovljuju; vrijedi naglasiti upravo i onaj u Gironi. Tijekom 13. stoljeća postojala su nastojanja za dogradnjom i unapređenjem postojeće romaničke crkve, no tek početkom 14. stoljeća počinju prvi radovi, sad u gotičkom stilu, već uvelike raširenom u Europi. Proširenje apside s deambulatorijem i devet kapela izvodi Enrique de Narbona. Kasnije dogradnje izveli su arhitekti Guillermo Cors, Francisco Saplana i Pedro Sacoma. Dogradnju prezbiterija i kora, dovršenu 1368. godine, vodio je arhitekt Guillermo Monry. Preostalo je još uvezati novoformirane gotičke dijelove s romaničkom osnovom - nesporazumi između arhitekata i graditelja oko načina izvedbe trajali su gotovo 50 godina, sve dok 1417. nije naposljetku odlučeno kako će katedrala biti dovršena. Nikolaus Pevnser, vjerojatno najvažniji povjesničar arhitekture, za katedralu u Gironi u svojem je djelu “An Outline of European Architecture” iz 1943. napisao kako “prostor, unatoč nedvojbenoj ogoljenosti, posjeduje snagu” te kako je bez sumnje “najuvjerljiviji prijelaz u visoku gotiku”. Gradnju je vodio majstor Guillermo Bofill te stvorio glavni brod dužine 50, širine 23 i ukupne visine 34 metra. Kraj izgradnje nije doživio budući da je dovršena tek krajem 16. stoljeća. No na osnovi njegovih planova izgrađen je gotički luk najvećeg raspona ikad - ukupno 22,8 metara. Za usporedbu, pariški Notre Dame gotovo je upola manji, s rasponom od samo 12 metara, no i dalje impresivnih.
Nije sve samo u statistici i tehničkom dosegu. Jednobrodna crkva, s utisnutim bočnim kapelama u masi zida time podsjeća na mnogo kasnija brutalistička i konstruktivistička poigravanja s betonom. Glavno je pročelje dovršeno u baroknoj maniri, započeto u 17., a dovršeno tek početkom 20. stoljeća. Sa svojih je monumentalnih 90 stuba poznato onima koji su gledali 6. sezonu “Igre prijestolja”, što je i dio razloga zbog kojeg je za ulazak u katedralu danas potrebno kupiti ulaznicu. Njezina unutrašnjost ipak nije suviše nagrizena turističkom eksploatacijom, barem ne u vrijeme predsezone. Malo prije podneva, dok su skulpture pročelja još zaklonjene dubokom sjenom, na stubama se odvija postavljanje godišnje izložbe cvijeća u Gironi, red za ulazak nije dugačak, tek jedna školska grupa i nekoliko parova. Za 8 eura možete dobiti ulazak u katedralu, baziliku San Feliu i gradski muzej, čiji ću veći dio, kao i vrtove, obići potpuno sama. Nisam religiozna i ne pokreće me pomisao na nešto izvan ovog svijeta. No polifonija glasova, učenja i tehnika kojom je stvoreno nešto što se doima tako ujednačenim, taj ovdje uistinu mračan prostor, ta praznina zatvorena masivnim zidovima, bezbroj neuspjelih pokušaja i ponovnih eksperimenata što su izgradili ono što će učiniti da se osjećam malom i beznačajnom, a ujedno me umiriti - ono su čemu mogu hodočastiti.
