Što mislite, kako je bilo biti manekenka sedamdesetih godina u Jugoslaviji. Prekasno, ali i naporno, otkriva jedna koja je simbol modne industrije toga doba.
Ljiljana Perović sa 16 se godina zaputila iz rodnog Sarajeva u Beograd - sa željom da ostvari manakensku karijeru. Ne samo da je u tome uspjela, već je uskoro postala najpoznatija i najuspješnija manakenka Jugloslavije.
Žarila je i palila 1970-ih, muškarci su je obožavali, a žene željele biti poput nje - a sve je to dobro naplaćivala.
- U tri dana sam mogla zaraditi automobil. Nije da se hvalim tako je bilo, a posla nikad nije manjkalo - otkrila je za emisiju Scena.
U to je doba Ljiljana podjednako radila za domaću i stranu modnu scenu - pa je često nosila revije i radila snimanja u Londonu, Parizu, Milanu...
Druga strana posla
Nosila je kreacije najpoznatijih modnih legendi, zarađivala je milijune te imala vojsku obožavatelja - no to joj nije donijelo samo sreću.
- Provodila sam četiri dana tjedno na putu, minimalno. Svi misle kako je to bio život iz snova, no ja sam bila užasno usamljena. Dok su se drugi zabavljali, ljubovali i ispijali kave, ja sam noći provodila sama u hotelu - ispričala je.
Tada su postojale brojne tvornice i posao se svakodnevno nudio, a zahvaljujući tome njeno je lice postalo prepoznatljivo - diljem cijele bivše Jugoslavije. Što god tko rekao, život je tada bio ubrzan, a granice nisu postojale, prisjeća se Ljiljana.
Nakon 16 godina bavljenja poslom - u svojoj 32., odlučila se povući s pista, ali ne i iz mode. Danas još uvijek radi kao modna novinarka u sklopu redacije srpskog Blica. Bila je u braku s Irfanom Mesurom, bosansko-srpskim glumcem i režiserom.
U svojoj je modnoj karijeri doživjela puno uspjeha, ali i pokoju komičnu scenu.
Nisu nam platili
- Jednom smo Ljiljana Erić, moja kolegica i ja, bile pozvane reviju butika "Lara" iz Zagreba na Svetom Stefanu. Rekli su nakon revije dobivamo novac za avion, honorar i sve će biti kako treba. Večer je bila fenomenalna, atmosfera divna. Ujutro, oni su otišli i nisu nam ostavili novac. Ja sam imala kartu u jednom smjeru, znači nisam imala povratak, dok je Ljiljana imala povratnu kartu, pa se bar mogla vratiti kući. Bile smo bez para i krenule smo u Budvu. Valjda ćemo nešto smisliti. Bile smo gladne, a novčanici prazni. Bile smo očajne.
Odjednom, Ljiljana je otišla nekuda i vratila se s novcem. Vratila je svoju kartu. Najele smo se, a onda počele smišljati kako ćemo kući. Odlučile smo otići do Podgorice. Tamo na aerodromu opet ista priča. Pitamo ima li let za Beograd, kažu nema više, ali kreće mala poštanska cesna. Prvo ide u Split, pa Dubrovnik, pa Sarajevo, i na kraju u Beograd.
To je bio naluđi let ikada. Dva pilota koji su se utrkivala tko će više pića prolijati iz čaše kad propadamo - ispričala je za Blic.
