Najveći svjetski diler: Dnevno je zarađivao 60 milijuna dolara

Mito ili smrt, ili na španjolskom “plata o plomo” način je na koji je Pablo Escobar držao cijelu Kolumbiju u šaci. Radilo se o ultimatumu koji je postavio svakom policajcu ili bilo kome drugome koji mu je stao na put. U prijevodu, mogli su birati hoće li učiniti ono što Pablo želi ili će primiti srebrni metak. 

Kao dječak je krao nadgrobne spomenike

Osim kokaina, za uspjeh Pabla Escobara zaslužni su odanost, nasilje i mito. Na tim je temeljima Escobar gradio svoje carstvo - kartel Medellín, koji je u osamdesetima svaki dan samo u Sjedinjene Američke Države krijumčario 15 tona kokaina. Većina se odlučila za “plomo”, vodstvo, i omogućila mladiću iz kolumbijskog gradića Rionegro da u svojim rukama drži 80 posto svjetske trgovine kokaina.

O nevjerojatnom životu najpoznatijeg i najbogatijeg dilera drogom na svijetu nedavno se snimila i serija, “Narcos”, u kojemu ga glumi Wagner Moura, a koju režira i producira Brazilac José Padilha. U filmu “Izgubljeni raj” prošle godine ga je utjelovio i oskarovac Benicio Del Toro.

Pablo Emilio Escobar Gaviria rodio se 1. prosinca 1949. godine u Rionegru, gradiću u blizini drugog najvećeg kolumbijskog grada Medellína. Bio je treći od sedmero djece oca poljoprivrednika i majke učiteljice. S kriminalom je počeo u ranoj mladosti. 

Kao dječak je krao nadgrobne spomenike i preprodavao ih lokalnim lopovima i krijumčarima koji su ih dalje prerodavali. Cilj mu je bio da do 22. godine postane milijunaš. To ipak nije postigao, no čekanje se na kraju isplatilo. 

Nastavio je raditi kao lopov i baviti se raznim kriminalom. Jednom je oteo gradskog čelnika Medellína i dobio otkupninu od 100.000 dolara.

Mito mu je bilo glavno oružje s birokracijom

U posao s kokainom ubacio se 1975. godine. U početku je sam letio u Panamu ili na Floridu. Okupio je manju skupinu suradnika, među kojima je bio i njegov brat Roberto. Posao su razvili tako što su u drugim južnoameričkim zemljama kupovali pastu od koke, koju su prerađivali i radili kokain u prahu.

Laboratorij na dva kata bio je u jednoj kući u Medellínu. Na prvom putovanju Pablo je sa sobom nosio 13 kilograma paste, a uglavnom ih je krijumčario u gumama aviona. Pilot bi dobivao 500.000 dolara ili više, ovisno o tome koliku je količinu mogao prevesti. 

Na samom je početku Pablo počeo ubijati konkurente. Prvo je ubio Fabija Restrepa, većeg dilera iz Medellína. Svi su njegovi zaposlenici prešli Escobaru jer nisu imali izbora. Već nakon godinu dana Pablo i nekoliko njegovih kolega uhićeni su na granici s 18 kilograma paste kad su se vraćali iz Ekvadora. 

Escobar je najprije neuspješno pokušao podmititi suce, a u posljednji je tren uspio na svoju stranu pridobiti policajce koji su ih uhitili. Slučaj je nakon toga odbačen, a Pablo je nakon toga počeo koristiti mito kao glavno oružje s birokracijom s kojom je često imao problema. Kad ni to nije upalilo, jednostavno bi ubio onoga tko mu je stajao na putu. “Plata o plomo.”

Kokain je u Ameriku prebacivao podmornicama

Kad mu je bilo 27 godina Pablo se oženio Marijom Victorijom Henao Vellejo, kojoj je tada bilo samo 15. U vezi su bili dvije godine prije vjenčanja. S njom je imao dvoje djece, Juan Pabla i Manuelu. No često ju je varao cijeli život, a najviše je volio maloljetne djevojke. Unatoč svemu, Maria je ostala uz njega do kraja.

U osamdesetima porastao je broj korisnika kokaina, pogotovo u SAD-u. Escobarov je posao odletio u nebo, kao i njegova zarada. 

Od skrivanja kokaina u kotačima aviona, u manje od deset godina Escobar je došao do toga da je vlasnik nekoliko aviona, helikoptera i brodova kojima je prevozio drogu, a navodno su do SAD-a vozile i dvije male podmornice pune kokaina. Njegov brat Ricardo tvrdi kako je najveća pojedinačna isporuka droge težila 23.000 kilograma kokaina. 

Iz Kolumbije je brodom išla u SAD u kutijama na kojima je pisalo “riblja pašteta”. Navodno je u tijekom osamdesetih njegov kartel držao 80 posto svjetske trgovine kokainom. To znači da je četiri od pet kokainska ovisnika koristilo Escobarovu drogu. 

On je zarađivao nevjerojatne količine novca. Ricardo, koji je vodio financije za brata Pabla tvrdi kako su na vrhuncu moći zarađivali 60 milijuna dolara na dan, oko 400 milijuna kuna.

Svojoj je obitelji kupio imanje od oko 20 četvornih kilometara

Godišnje su zarađivali 22 milijarde dolara, a oko deset posto zarade odmah su otpisivali. Znali su da će ih pojesti štakori u podrumima gdje su čuvali gotovinu. Svaki su tjedan trošili oko 2500 dolara, ili oko 16,000 kuna, samo na gumice kojima su vezali novac na manje hrpe. 

Pablo je svojoj obitelji kupio imanje od oko 20 četvornih kilometara. Tamo je sagradio golemu kuću i imanje nazvao Hacienda Nápoles ili Imanje Napulj. Sagradio je vilu u španjolskom kolonijalnom stilu. 

Imao je zoološki vrt sa žirafama, slonovima, vodenkonjima, ponijima, antilopama, egzotičnim pticama, bizonima, zebrama i nojevima. Na imanju je bio i manji aerodrom te golema kolekcija automobila i motocikala, kao i staza za karting, bazen i ring za borbu bikova. 

Na ulazu je Escobar izložio manji avion, prvi koji je kupio za krijumčarenje droge. Njegov je sin Juan Pablo ispričao kako je otac jednom zapalio dva milijuna dolara kad su se skrivali u planinama.

Njegovoj je kćeri Manueli bilo hladno i Pablo je učinio sve što je mogao da se ne smrzne. Ništa nije bio problem.

Imao je vlastitu vojsku ubojica

Zarađivao je golem novac, no mnogi su ga u Kolumbiji zvali Robinom Hoodom. Gradio je bolnice, škole i crkve u siromašnijim gradovima i mjestima.

Stambeni kompleks u Medellínu koji je sagradio i danas nosi njegovo ime. Bio je obožavatelj nogometa i gradio je nogometne terene, a bio je i glavni financijer nogometnog kluba Atlético Nacional iz Medellína.

Osim što je bio Robin Hood, bio je poznat po brutalnosti i nemilosrdnosti. Stvorio je svoju vojsku mladića koji su za njega ubijali policajce i druge birokrate. Neki su imali samo 14 godina. 

Za glavu jednog kolumbijskog policajca navodno su dobivali između 100 i 3000 dolara. Ubojice su trenirali najbolji u tom poslu. Escobarovi su ljudi unajmili plaćene ubojice iz Velike Britanije i Izraela koji su mladiće poučavali tehnikama ubijanja i borbe.

Escobar je, osim novca, sanjao i o moći. Navodno je želio biti kolumbijski predsjednik. Zato je 1982. godine ušao u kolumbijski kongres. 

No tamo je izdržao samo dvije godine jer ga je ministar pravosuđa Rodrigo Lara Bonilla javno prozvao kao kriminalca i pomogao ga izgurati iz kongresa. 

Escobar je naručio njegovo ubojstvo. Bonillu su izrešetali u Bogoti u njegovom automobilu. Escobar je naredio ubojstva i troje predsjedničkih kandidata, glavnog državnog odvjetnika, dvjesto novinara i više od tisuću policajaca. Sve je svoje konkurente držao u šaci tako što im je naplaćivao svojevrsni porez. 

Kaznu je služio u vlastitom, luksuznom zatvoru

Smatrao je da mu duguju novac jer je on razvio trgovinu drogom u Kolumbiji. Svi su ga se bojali pa mu nitko nije proturječio. Kolumbijske vlasti vidjele su da se Escobar nemilosrdno rješava svih koji mu ne odgovaraju nakon što su krenule istrage kartela Medellín pa im je laknulo kad su Amerikanci počeli vršiti pritisak da ga se uhvati i izruči SAD-u.

To je ujedno bila i jedina stvar koje se Pablo Escobar bojao - da će završiti u američkom zatvoru. Znao je da tamo neće moći podmititi čuvare ili suce.

Također, kartel Cali nije se htio pokoriti njegovim zahtjevima i htjeli su ga ubiti, a za petama mu je bila i paravojna skupina Los Pepes, čiji su ga članovi htjeli ubiti jer je on ubio nekoga od njihovih najmilijih ili jednostavno zato što je kriminalac. 

Zato se 1991. godine Escobar dogovorio s vlastima da se preda. Zauzvrat je dobio manju kaznu koju je služio u vlastitom zatvoru.

Naime, sam ga je dijelom osmislio i nazvao “katedrala”. Reći da je to bio zatvor otvorenog tipa bilo bi pretjerivanje. Bilo je to imanje na kojemu je Pablo uživao u luksuzu jednakom kao i na Haciendi Nápoles. 

Sagrađen je na brdu iznad Medellína, a on je sam birao svoje čuvare. Mogao je primati posjete, a imao je bazen, jacuzzi, jezerce, nogometni teren, bar i cijeli ured s faksom i telefonom. Kolumbijske su vlasti zažmirile na činjenicu da još vodi kartel iz svoje luksuzne tvrđave.

Uhvatili ga jer je predugo telefonski pričao sa sinom

Održavao je zabave i naručivao prostituke kad bi htio, a obitelj mu je dolazila u posjet tri do četiri puta na tjedan. Na imanju uopće nije bilo predstavnika kolumbijske vlasti. 

Štoviše, imali su dogovor da ne smiju prići “katedrali” bliže od pet kilometara. Idila je trajala oko godinu dana, kad su vlasti doznale da je Escobar na imanju mučio i ubio trojicu svojih suradnika zbog novca.

Htjeli su ga premjestiti u klasičan zatvor, a o tome su ga došli obavijestiti ravnatelj zatvorskog sustava i zamjenik ministra pravosuđa. Escobar ih je htio ubiti, no spriječila ga je vojska koja je došla spasiti dužnosnike. Uspio je pobjeći s većinom svojih suradnika koji su bili s njim u “katedrali”. 

Skrivao se 17 mjeseci, i to ne samo od kolumbijskih vlasti, kartela Cali i Los Pepesa. Naime, Kolumbija je tražila pomoć od SAD-a, koji je poslao specijalne postrojbe u potragu za Pablom. Formirali su američko-kolumbijsku postrojbu Search Bloc. 

Locirali su ga kad je jedne večeri predugo telefonski razgovarao sa sinom. U pucnjavi u predgrađu Medellína pogodili su ga s tri metka - u nogu, prsa i glavu. 

Obitelj je ostala bez svega, nitko im nije htio dati ni azil

Njegov brat Ricardo sumnja da se Pablo sam ubio nakon što je dvaput upucan jer mu je uvijek govorio kako će se upucati iznad uha ako ga uhvate. Baš tamo je prošao fatalni metak koji ga je dokrajčio.

Kartel Medellín brzo se raspao, a njegova je obitelj pobjegla iz Kolumbije. Ostali su bez ičega jer je država zaplijenila sav novac i svu imovinu. 

Maria Victoria s djecom je najprije bila u Mozambiku, a zatim se selila po Južnoj Americi, no nijedna im zemlja nije htjela dati azil.

Argentina je napokon pristala prihvatiti ih i promijeniti im imena. Maria Victoria tako je postala Maria Isabel Santos Caballero, sin Juan Pablo sad je Juan Sebastian Marroquín Santos, a kćer Manuela nazvala se Juana Manuela Marroquin Santos. 

Njihovi su identiteti nedavno otkriveni, a svi još žive u Buenos Airesu i često se moraju ispričavati zbog nedjela svoga oca i supruga.