O južnokorejskom filmu mnogo se pisalo u posljednja dva desetljeća kao o svojevrsnom fenomenu. Pogotovo nakon planetarnog uspjeha filma “Parazit” Joona Hoa Bonga, koji je 2020. godine dobio čak četiri Oscara, uključujući i Oscara za najbolji film, iako ovaj redatelj kod filmofila još od 2003. godine, od pojave svog filma “Sjećanja na umorstvo”, uživa kultni status. Trebao se, dakle, dogoditi presedan kakav je uslijedio s “Parazitom” da jedna kinematografija u pravom smislu riječi postane svjetska priča. Međutim, sa serijama se dogodilo nešto drugo: odmah nakon što je na Netlixu prikazana južnokorejska serija “Squid Game”, puna brutalnog i stiliziranog nasilja, postala je svjetski hit. Slično se dogodilo i s južnokorejskom serijom “Tiho more” (The Silent Sea), koja je uslijedila nekoliko tjedana nakon “Squid Gamea”. Brojne su sličnosti između ove dvije serije: obje su prikazane na Netflixu, izvrsno su snimljene, sjajno odglumljene i režirane. Međutim, slične su još po nečemu, po globalnim univerzalnim temama kojima se bave, a koje su publici mnogo shvatljivije nego određeni motivi iz južnokorejskih filmova koji uglavnom polaze od lokalnog, što je nama ovdje u velikoj mjeri egzotično. Dobar primjer je jedan od najvećih hitova južnokorejske kinematografije, film “Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće” Kim Ki-duka, snimljen 2003. godine. Ili drugi njegov film, jedan od najgledanijih filmova u Južnoj Koreji uopće: “3-Iron” iz 2004.”Squid Game” otvara priču o totalitarizmu i socijalnoj nejednakosti, gdje se više ne zna što je uzrok, a što posljedica. Serija je ujedno i neka vrsta brutalne i nasilne varijante Spielbergova filma “Ready Player One” iz 2018. godine, u kojemu također ne manjka nasilja, koji je nastao po debitantskom romanu američkog pisca Ernesta Clinea, koji je u hrvatskoj preveden kao “Igrač broj 1”.
S druge strane, “Tiho more” je distopijska priča smještena u blisku budućnost, koja pomalo podsjeća na “Solaris” Andreja Tarkovskog, prvenstveno po sjajnoj scenografiji. Ili još točnije: na Sodebergov remake ovog filmskog klasika. Postoji, također, određena sličnost s filmom “Snowpiercer” oskarovca Joona Hoa Bonga, prema kojemu je 2020. snimljena istoimena serija, u čemu je sudjelovao i sam redatelj. Međutim, ovaj projekt je realiziran u američkoj produkciji. Još je jedna važna tema o kojoj progovara ovaj film, a to su medicinski eksperimenti na ljudima, točnije na djeci, kakvih se ni nacisti ne bi postidjeli. Sličnost između “Snowpiercera” i “Tihog mora” ogleda se prvenstveno u polaznoj točki, u ekološkoj katastrofi koja je pogodila Zemlju, što za posljedicu ima nastanak totalitarnog društva i veliku socijalnu nejednakost koja je počesto pitanje života i smrti: u “Snowpierceru” se radi o vječitoj zimi, gdje jedini preživjeli stanovnici planete kruže u vlaku, a u “Tihom moru” o manjku pitke vode na planetu. Ove dvije serije, “Squid Game” i “Tiho more”, samo su početak plimnog vala jer je Netflix između 2016. i 2020. godine utrošio 680 milijuna dolara na južnokorejsku filmsku produkciju, što je imalo ekonomski učinak koji se mjeri u milijardama dolara. “Tiho more” se počelo prikazivati 24. prosinca 2021. i serija je iznimno dobro primljena kod publike i kritike. Režirao ju je Choi Hang-Yonga prema svom istoimenom kratkom filmu iz 2014. godine. Naslov serije referira se na područje Sea of Tranquility (More tišine) koje se nalazi na Mjesecu, gdje je Apollo 11 prvi put sletio 1969. U bliskoj budućnosti na Zemlji je nestalo 40 posto vode i planet postaje nepodnošljivo mjesto za život. Obični smrtnici na svoju vodu čekaju u dugim redovima, a kućni ljubimci su zabranjeni zbog toga što troše dragocjenu vodu. Svako deseto dijete rođeno nakon razdoblja Velike suše, kad je nestala velika količina vode s planeta, ne uspijeva preživjeti. No to nije jedini problem: većina pitke vode je zagađena. Kvaliteta vode koju dobiva svaki pojedinac ovisi o njegovu socijalnom statusu.
Svako drugo dijete u siromašnim slojevima stanovništva koje dobiva lošiju kvalitetu vode umire, a radi se o golemom postotku populacije. Samo rijetki privilegirani imaju pristup čistoj, nezagađenoj vodi, koja se plaća zlatnim karticama. Zbog toga na Zemlji kontinuirano traju nasilni prosvjedi. Odsjek za svemir i aeronautiku Republike Koreje (SAA), na čijem je čelu direktor Choi, šalje posadu s kapetanom Hanom Yoon-jaem (Gong Yoo, koji glumi i u “Squid Gameu”) u korejsku stanicu Balhae na Mjesecu, koja je pet godina stajala napuštena zbog katastrofe u kojoj je poginulo 117 članova posade zbog navodnog curenja radijacije. SAA želi da Hanova posada u roku od 24 sata preuzme iz stanice tajanstvene istraživačke uzorke. Među posadom je i dr. Song Ji-an (Bae Doona), astrobiolog čija je sestra bila među stradalima u Balhaeu. Svemirska letjelica misije pokvari se na putu i ona se sruši na površinu Mjeseca, prisiljavajući preživjelu posadu da putuje do stanice pješice. Pri padu letjelice poginuo je jedini član posade koji je ranije bio na Balhaeu. Međutim, to je samo početak problema s kojima se suočavaju preživjeli kad stignu u stanicu. Najprije ustanove da na stanici nema nikakvih tragova radijacije, a trupla poginulih koja pronalaze po nepreglednim hodnicima i prostorijama upućuju na smrt utapanjem. U potragu za uzorcima iz istraživačke stanice uključena je i misteriozna transnacionalna korporacija RX koja se bavi “istraživanjem resursa za rudarenje u svemiru i razvoj planeta” i koja se u svemu, sa svojim okrutnim plaćenicima, nadmeće s državom. Ovaj motiv je možda najslabija karika cijele serije, jer je nedorečen i nerazrađen, tako da se stječe dojam da je u seriju ubačen mehanički, po uzoru na neke druga distopijska djela, bilo filmska ili književna, u kojima su u prvom planu zle i svemoćne korporacije. Druga slabost serije je zbrzani početak, gdje je propuštena prilika podcrtati i naglasiti socijalnu nejednakost, jer je to motiv nekih članova posade da se dobrovoljno priključe misiji, zato što svaki član kao nagradu dobije zlatnu karticu za vodu. Scene prosvjeda na Zemlji poprilično su loše snimljene, odnosno nisu dovoljno omasovljene, da bi tako sugerirali veličinu katastrofe s kojom se susreće čovječanstvo. Mnogo bi bolje bilo, čini mi se, da su ove scene potpuno uklonjene iz serije, jer postoje sjajni snimci presušenih rijeka i mrtvih riba koji su dovoljno sugestivni u tom smislu.
Prilikom istraživanja nepreglednih prostorija svemirske stanice počinju jedan za drugim umirati pojedini članovi ekspedicije, a rijetki koji prežive dolaze do neočekivanih otkrića i saznanja o brutalnim eksperimentima nad djecom. Zaplet serije vrti se oko kapsula s takozvanom “lunarnom vodom”. Radi se o originalnom i izvrsno razrađenom motivu: voda se ponaša poput zloćudnog virusa i dijeli se u dodiru sa živim stanicama te dovodi do unutarnjeg utapanja “zaraženih”. Tu dolazimo do nove poveznice sa “Solarisom” Andreja Tarkovskog, gdje je voda, odnosno ocean kolektivno biće, dok je ona u “Tihom moru” neka vrsta neukrotivog, tajanstvenog fenomena.
Radi se o nevjerojatno dobro režiranom i napisanom žanrovskom hibridu koji većim dijelom pleše na granici ZF-a i horora. Također, glavni likovi u seriji su iznimno dobro okarakterizirani, s razrađenom pretpoviješću svakog od njih, s kojom počinje svaka od osam epizoda. Kraj serije je otvoren, a Netflix je već najavio drugu sezonu, iako je misterij Mjesečeve baze u velikoj mjeri razriješen. I već je pomalo jasno u kojem će smjeru krenuti druga sezona, što je prilično obećavajuće, jer pretpostavljam da će u prvom planu biti eksperimentiranje na ljudima.
