Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji pojavio se niz mlađih autora znanstvene fantastike koji su, u skladu s duhom tog vremena u kojemu su se počele propitivati sve društvene vrijednosti, odlučili porušiti dotad vladajuće postulate klasičnog ZF-a. Prije pojave Novog vala znanstvene fantastike - kako je taj književni pokret retrospektivno nazvan - ZF literatura mogla se ugrubo podijeliti u dva podžanra: u "tvrdu" znanstvenu fantastiku u kojoj se poštiovanje znanstvene logike smatralo normom i "pulp" znanstvenu fantastiku u kojoj je najvažnije bilo ispričati pustolovnu priču s puno jurnjave svemirskim brodovima, pucnjave iz laserskog oružja i uz - po mogućnosti - poneko oslobađanje prelijepih svemirskih princeza iz ruku zlih izvanzemaljaca. Autori Novog vala su, međutim, odlučili proširiti teritorij žanra, eksperimentirajući sa sadržajem i formom te stavljajući naglasak na stil, psihologiju likova i književnu vrijednost tekstova, ponekad nauštrb znanstvene konzistentnosti. Pisci poput Harlana Ellisona, J. G. Ballarda, Ursule K. Le Guin i Briana Aldissa u svojim su se djelima koristili raznim modernističkim i postmodernističkim postupcima, baveći se temama poput poštovanja ljudskih prava, seksualnog oslobađanja, ekologije, društvene pravde, te sve više zamagljujući granicu između ZF-a i "ozbiljne" književnosti. U najužem krugu najpoznatijih predstavnika Novog vala nalazi se i Roger Zelazny (1937. - 1995.), američki pisac i pjesnik čiji je zadnji roman "Noć u samotnom listopadu" nedavno u hrvatskom prijevodu Domagoja Čavraka objavila Zagrebačka naklada.
Sin jedinac poljskog imigranta i Amerikanke irskog podrijetla, Zelazny je odrastao u gradiću Euclidu u Ohiju. Na newyorškoj Columbiji diplomirao je književnost, a nakon studija zaposlio se u agenciji za mirovinsko osiguranje. Danju je radio dosadan uredski posao, a navečer pisao pjesme te znanstveno fantastične priče i romane. Nakon početnih literarnih uspjeha, sredinom šezdesetih odlučio je u potpunosti posvetiti se književnosti, što se pokazalo dobrom odlukom: u prebogatoj karijeri napisao je niz žanrovskih bestselera te, između ostaloga, osvojio tri nagrade Nebula i šest nagrada Hugo. Najpoznatiji je po romanima "Ovaj besmrtnik" i "Gospodar svjetlosti" te po serijalu "Amberske kronike". Sam je, međutim, jednom rekao da mu je njegovo najdraže djelo upravo "Noć u samotnom listopadu", roman koji je napisao samo dvije godine prije smrti, već svjestan da boluje od neizlječive bolesti.
Riječ je o neobičnom djelu koje poprilično odudara od preostalog Zelaznyjeva opusa, svojevrsnom hommageu autora njegovim omiljenim piscima i likovima. Sam naslov romana posveta je narativnoj pjesmi Edgara Allana Poea "Ulalume", čija se radnja odvija "jedne noći u samotnom listopadu", a likovi - iako nisu eksplicitno imenovani - neprikriveno su autorovo odavanje počasti djelima Brama Stokera, Mary Shelley, Arthura Conana Doylea i brojnih drugih pisaca 19. i ranog 20. stoljeća. Literarne aluzije ipak su samo jedan, i to ne osobito naglašen sloj tog začudnog romana: "Noć u samotnom listopadu" istodobno je i snovita mitološka fantazija, napeta detektivska priča, jezivi horor te duhovita reinterpretacija odnosa ljudi i životinja. Priča o "Igri" o kojoj ovisi sudbina svijeta ispričana je u prvom licu, a narator i glavni protagonist je - pas Njuško.
Svakih nekoliko desetljeća, kad je na Noć vještica mjesec pun, stvaraju se uvjeti za pucanje tkiva stvarnosti i otvaranje "Prolaza" između ovog svijeta i carstva "Drevnih bogova". Uoči tog jedinstvenog događaja počinje "Igra" u kojoj sudjeluju muškarci i žene s okultnim moćima podijeljeni na "otvarače" koji pokušavaju otvoriti prolaz i "zatvarače" koji ga žele ostaviti zatvorenim. U Zelaznyjevu romanu pratimo "Igru" koja se odvija u Londonu i okolici tijekom mjeseca listopada neke godine negdje krajem 19. stoljeća. U njoj sudjeluju razni "igrači", arhetipski likovi iz gotičke književnosti viktorijanskog doba i klasičnih horor filmova - Jack (Trbosjek), Vještica (Luda Jill), Ludi redovnik (Rasputin), Grof (Drakula), Dobri doktor (Frankenstein), Vukodlak (Larry Talbot) i brojni drugi, dok Veliki detektiv (Sherlock Holmes) sa svojim šeprtljavim Pomoćnikom (doktor Watson) pokušava utvrditi što se to točno zbiva.
A što se to točno doista zbiva, o kakvim je obredima riječ, tko je "otvarač", a tko "zatvarač", što se to treba dogoditi na Noć vještica, nikome nije sasvim jasno. Tijekom 31 poglavlja - svako za po jedan listopadski dan, odnosno noć - igrači zauzimaju strane, sklapaju saveze, krše dogovore, međusobno se špijuniraju, spašavaju, podržavaju, sukobljavaju, pa čak i ubijaju. Zelazny vješto skriva njihove identitete i postavlja zagonetke čija rješenja polako počinjemo naslućivati kako se približava sudbonosna Noć. Nadalje, priču nimalo ne pojednostavljuje činjenica da svaki od igrača ima svog životinjskog pomoćnika. Pas Njuško, mačka Sivuša, zmija Brzi, šišmiš Iglić, sova Noćohuk, zapravo su na jednoj razini glavni protagonisti romana, ali ne bismo smjeli dopustiti da nas njihova "životinjska" priroda zavara ili obeshrabri: u fantastičnom svijetu Rogera Zelaznyja životinjski pomoćnici dolaze s istog mitološkog mjesta kao i ljudski igrači. Uglavnom, po svemu što je dosad rečeno, izgleda da "Noć u samotnom listopadu" nije knjiga za svakoga. Premda se na prvi pogled čini da Zelaznyjev panteon viktorijanskih zlikovaca nudi jednostavnu zabavu u stilu marvelovskih filmova sa superjunacima, riječ je o suptilnoj knjizi u kojoj se puno toga događa između redaka. Likovi ljudi i životinja su kompleksni, među njima se razvijaju dirljiva drugarstva, a metaliterarna reputacija nekih "negativaca" često je samo krinka za Zelaznyjevu ironiju: najveću opasnost za svijet predstavlja župnik, najbolji prijatelji su pas i mačka, glavna nada leži u opsjeni zloglasnog vampirskog Grofa, a jedini "igrač" za kojega navijamo od početka do kraja je Njuškov besprijekorni gospodar - Jack Trbosjek.
"Noć u samotnom listopadu" u međuvremenu je stekla kultno sljedbeništvo: postoje brojne web stranice na kojima se raspravlja o skrivenim značenjima, identitetima sporednih likova i mitološkim korijenima romana. Među obožavateljima kruži nepotvrđena glasina da je Zelazny napisao taj roman samo kako bi dokazao da može napisati knjigu u kojoj je Jack Trbosjek simpatičan lik. Čini se da je uspio i puno više od toga.
