Trebao je to biti zadatak kao i svaki drugi, čak je zadatak možda prejaka riječ, jer nije se radilo o špijunskoj ili vojnoj operaciji, tek o rutinskoj šljaki, odrađivanju posla koji je godinama donosio hranu na stol. Carlos Munoz Portal radio je za puno velikih američkih koprodukcija. Bio je štovan i tražen stručnjak za “živu scenografiju”, pronalazak lokacija na kojima će se snimati scene meksičkih, ali i holivudskih filmova. Vezan je za mnoge blockbustere, hitove kao što su “Apocalypto” i “Man on Fire”. Gledajući “Brzi i žestoki 4”, mnogi su se divili vizualnosti jurnjava u pustinjama sjevernog Meksika. On je zaslužan za to. Kad su producenti Netflixove hit serije “Narcos” 2017. angažirali Munoza da im u Meksiku pronađe najbolje lokacije za snimanje nove sezone - tad su “Narcos: Mexico” još tretirali kao četvrtu sezonu, a tek kasnije će shvatiti da je bolje stvoriti novi, zasebni svijet long form trilogije - 37-godišnji meksički skaut lokacija zgrabio je fotoaparat i uputio se u provinciju načiniti nekoliko pejzažnih fotodokumenata. Fotografije je trebao poslati američkim producentima, koji bi imali što birati pa tako i odlučiti gdje će oživjeti stranice scenarija. Munoz je danima obilazio filmične meksičke pejzaže, pokušavajući pronaći savršene komadiće prirode za uljepšavanje kadrova. Jedan dan nije se vratio kući. Tijelo su pronašli u automobilu parkiranom na makadamu San Bartolome Actopana, na sat vremena od Mexico Cityja. Sjedio je mrtav za volanom, ustrijeljen nekoliko puta. Slučaj je do danas ostao neriješen. Smatra se da je Munoz s fotoaparatom jednostavno bio sumnjiv. Nije poznato na kojoj je lokaciji i kome točno zasmetao, tj. jesu li ga pratili pa smaknuli ili presreli tamo gdje su mu pronašli truplo, ali moguće je da je pao u oko pravim narcosima koji su kontrolirali teritorij na kojem se našao, uvjereni da ih špijunira. Pa su ga jednostavno ubili
Nije to bila poruka autorima serije, jer bi bila eksplicitnija, a Munoz je bez većih problema dvije godine ranije radio na lokacijama za “Sicario”, Villeneuveov hit o meksičkim kartelima iz 2015. Karteli načelno vole Hollywood - El Chapo se od svih ljudi na svijetu tijekom bijega fotografirao sa Seanom Pennom. Ubojstvo Munoza vjerojatno je posljedica nesretnog spleta okolnosti, tragične lakoće pritiskanja okidača nemilosrdnih lokalnih gangstera, ali svakako jest crni podsjetnik na to koliko je opasno stvarati dokufikciju u samom srcu vatre. Kolumbijska priča je u vrijeme snimanja bila i ostala samo muzej, turistički simbol prošlosti u kojoj je jedan antijunak, Pablo Escobar, ujedinio strasti, snove i želje tzv. običnog čovjeka s patologijom zločinačkog uma. Kad je “Narcos” svoj mythos iz Kolumbije preselio u Meksiko, također je radnjom lutao po prošlosti, ali nije mogao pobjeći od krvavog prezenta, više od 100.000 mrtvih u desetljeću narkoratova, posljedica iste prošlosti koju je serijal uzeo za predložak svoje priče, a koja se 2017., kad je Munoz krenuo istraživati teren za snimanje, još pričala nekontroliranim potocima krvi. No obje priče, kolumbijska i meksička, osim što su povezane likovima i povijesnim činjenicama, ulogom koju kolumbijski kokainski kauboji imaju u stvaranju temelja meksičke narkodržave, sadrže sve što moderna žanrovska TV drama traži, prije svega likove veće od života koji voze nezaustavljivi slalom oko linije razgraničenja dobra i zla, naizmjence gazeći s obje noge po neudobnom putu moralnih dvojbi. Escobar je za jedne bio Robin Hood, heroj koji je punio svoje, ali i džepove siromašnih puneći nosove bogatih, dok je za druge punio lokalna groblja nevinim ljudima pa ne treba čuditi što se slavilo kad je na kraju jedno grobno mjesto konačno napunio i on.
Kad se “Narcos” pojavio na Netflixu 2015. godine, odmah je postao kulturni fenomen. Plata o plomo završio je na majicama. Pozitivne kritike i matematički status najgledanije TV drame mjeseca opravdane su činjenicom da je u tadašnjem kontekstu pop kulturne “Narcos” itekako odskakao, čak i unutar nikad popularnijeg formata TV serije kao neke vrste deset sati dugog “produženog filma” - dakle, produkcijski raskošan, sjajno napisan i vrhunski glumljen i režiran. Filmofili su imali velika očekivanja od onog trenutka kad je objavljeno da je jedan od producenata i Jose Padilha, brazilski redatelj koji je već dokazao da, osim što poznaje zanat, ima dovoljno snažnu autorsku viziju za uzdignuti ga u umjetnost, itekako spreman zajahati tzv. opasan, već na prvi pogled kontroverzan projekt. “Narcos” je odmah zvučao kao potencijalni produžetak halabuke na koju je je Padilha navikao još od svog prvijenca, odličnog, šokantnog dokumentarca “Bus 174” (2002.). Tek što je debitirao i već su ga optužili da simpatizira kriminalce dok bešćutno kritizira policiju, iako još nije zakoračio u fikciju - u rukama je držao vrući kesten brazilske socijalne stvarnosti, reprezentirane nekom vrstom njenog simboličkog zastupnika, tragičnom figurom po imenu Sandro do Nascimento, mladićem iz favela, čija je otmica gradskog autobusa prenesena uživo pred kamerama lokalne televizije. U finalu real life trilera, Sandro je ubio učiteljicu koju je izveo kao živi štit, a onda je i sam umro od gušenja u policijskom vozilu. Policajci su oslobođeni optužbi za ubojstvo. Padilha se u svom dokumentarnom tretmanu koristio audiovizualnom crnom kronikom izravnog prijenosa, onoliko koliko je žonglirao s temama gotovo svih svojih budućih uradaka - odnosom autoriteta i mase, kriminala i države, bogatstva i siromaštva, korupcije i poštenja, zločina i kazne. To je posebno očito u dva nastavka “Elitnih postrojbi” (2007. i 2010.), sjajnim angažiranim akcijskim dramama o pripadnicima jedinice BOPE, militariziranoj policiji koju nazivaju odredima smrti, dok oni u isto vrijeme negiraju optužbe i koriste lubanju probodenu bodežom za svoj zaštitni znak. Prvi dio “Elitnih postrojbi” pokušavali su zabraniti, politički se prepucavali preko njegovih leđa i nastavili kriviti Padilhu za moralnu relativizaciju zločina, samo zato što se drznuo otvoreno pozabaviti problemima korupcije i pri tome, što nužno zahtijeva svaka dobra dramaturgija, odlučio obojiti crno-bijelu sliku pozitivaca i negativaca zarobljenih u kaosu mreže politike, ulice, pohlepe i preživljavanja.
Čak i kad se 2010. u velikom stilu vratio dokumentarnoj formi s razotkrivanjem antropološke pedofilije u “Secrets of The Tribe”, a onda 2014. potpisao nepotrebni remake “RoboCopa”, ostao je dosljedan provokativnom kopanju po naličju sustava, posvećen motivima pravde, vigilantizma i moralne ambivalentnosti. Padilla je i u “Narcos” donio sve ove kvalitete, zajedno s južnoameričkim “duhom” čija je autentičnost jedan od glavnih aduta serijala, a sa sobom je poveo i glavnog glumca, zvijezdu “Elitnih postrojbi” Wagnera Mouru, koji s masnim brkom i pokojom kilom više postaje zabrinjavajuće uvjerljivi Pablo Escobar. Multitalentirani Wagner, glumac, glazbenik i redatelj, “Narcosima” se neočekivano vratio 2021., ali s druge strane kamere, gotovo neprepoznatljiv, nasmiješen, mršav i s bradicom. Nakon gotovo dva desetljeća glume, režijom se počeo baviti 2017., kad je debitirao s biopicom “Marighella”, dramom o Carlosu Marighelli, brazilskom marksističkom piscu, političaru i vojniku ubijenom tijekom vojne diktature 1969.
U novoj, oproštajnoj trećoj sezoni “Narcos: Mexico”, Moura je, kako sam kaže, zatvorio krug na neočekivani način pa tako režirao dvije epizode. Pored Padilhe kao jednog od producenata, kreativnu jezgru “Narcosa” čine Chris Brancato (pisac serije “Zakon i red”), Carlo Bernard i Doug Miro, scenaristi koji su se proslavili s “The Uninvited” (2009.), američkim remakeom klasika korejskog horora “A Tale of Two Sisters” (2003.), prije nego što su počeli pisati akciće za Jerryja Bruckheimera. Zajednička vizija svih tih kreativnih umova za “Narcos” je smućkala savršeni koktel kulturnih puzzli s obje strane Rio Grandea. Snimanje je obavljeno na autentičnim lokacijama, u Kolumbiji. Iz Brazila su stigli kompozitori soundtracka, autor glavne teme Rodrigo Amarante i Pedro Brofman, stalni suradnik Josea Padilhe. Pedro Pascal je nakon glume u “Igri prijestolja” (2014.) postao DEA agent Javier Pena. Pravi je Pena bio savjetnik u produkciji.
Najveći problem koji je Escobar ostavio Kolumbiji 21. stoljeća su njegovi nilski konji. Ilegalno ih je uvozio u svoj privatni ZOO vrt, a kad su ga ubili 1993., egzotične životinje ostale su se razmnožavati bez kontrole. Lani ih je bilo stotinjak pa je država krenula s akcijama sterilizacije. Sama činjenica da je to postala vijest koju su prenijeli mnogi mainstream portali pokazuje koliko je “Narcos” vratio, probudio i stvorio interes za mitom Pabla, El Padrina. Ali onoliko koliko je serija neminovno nastavila mitologiziranje Escobara kao lošeg role modela za nove generacije, toliko ga je i ogoljela pa na neki način i “demitologizirala” - Wagnerov Escobar je osoba s kojom se suosjeća, više nego što je se slijedi. Gledajući ga kako zuri u prazninu svojih sve većih izazova, mi kao gledatelji oni smo koji znaju ono što lik “ne zna” ili barem šuti jer to ne želi izgovoriti naglas - to kako priča završava i kako od planina kokaina na kraju balade ostaju samo napaljeni kokainski hipposi. Ekranizirani Escobar bio je karizmatični nasilnik, baš kao i pravi Escobar - ali pravi Escobar za života nije imao prilike postati dramski junak, ostavši tek lik iz suludog životnog dokumentarca, nestvarno stvaran i stvarno nestvaran.
Navodno je imao čak 800 vlastitih hacienda za odmor i rad, ali život je skončao na krovu kućerka, bez imalo glamura. Ostala je samo lovačka fotografija njegova poraza - mrtav sa svojim ubojicama u uniformi, nasmiješenih lovaca na safariju, Pablo Escobar jedva da nalikuje na sebe. Lice Wagnera Moure danas je popularnije lice Escobara od Escobarova pravog lica. Wagner, čovjek koji je Escobaru oduzeo pravo na vječni počinak, pretvorio ga je u internetski meme i razoružao ga tako što ga je zauvijek pretvorio u character. Ako je već zbog samog raspona fenomena - a radi se o kriminalcu koji je unatoč bogatstvu stečenom prodajom droge i ubojstvima čak sedam puta bio na Forbesovoj listi milijardera - nemoguće poštovati želje obitelji žrtava da Escobar ostane samo fusnotom nesretne prošlosti Kolumbije, onda je njegovo uskrsnuće u funkciji koja ga ne tretira samo kao nadčovječnu senzacionalističku karikaturu vjerojatno najbolja realizacija neizbježne nužnosti eksploatiranja arhetipa. I dok je izvorni “Narcos” imao jednu veliku, središnju zvijezdu u liku i djelu Pabla Escobara, zvijezda “Narcos: Mexico” je prije svega Mexico. Nema središnje figure veće od života, a Felix Gallardo, osnivač kartela Guadalajara, koji je 1970-ih i 1980-ih vladao trgovinom narkoticima, ipak nije globalno općepoznato ime kao njegov kolumbijski kolega. Štoviše, “Narcos: Mexico” prva je ozbiljna ekranizacija Gallardova živopisnog životopisa izvan latinoameričke TV produkcije. Pravi Gallardo danas ima 75 godina i još je u zatvoru, a u seriji ga predstavlja Diego Luna, meksički glumac koji je izgradio karijeru u sapunicama, dok nije završio u “Ratovima zvijezda”. Načelno, osnove priče “Narcosa” i njegova meksičkog “satelita” su identične - beskrupulozni kriminalni biznismen gradi svoju ilegalnu državu u državi, sve dok se ne zamjeri Amerikancima, koji šalju agente da mu pomrse planove. Ali sve ostalo je, naravno, drugačije - likovi, emocije, droge, jezici i pejzaži za koje su doslovno izgubljeni životi. “Narcos: Mexico” pojavio se 2018. i odmah se pokazalo da je odluka o stvaranju nove trilogije sezona bolja od miješanja unutar zajedničkog naslova, jer se umjesto kontinuiteta jednog brenda dobio spin-off potpuno novog, neograničenog potencijala, zapravo “prošireni svemir”, kako se danas vole nazivati naracijske eksploatacije uspješnih kulturnih fenomena. “Narcos” je bio i ostao jedan od njih, a 2021. je došao red i na oproštajnu zabavu - zadnja, treća sezona “Narcos: Mexico” može se gledati i kao “Narcos: Mexico - Origins”, kronika stvaranja modernih kartela Juarez, Tijuana i Sinaloa, čiji su ratovi do zadnjeg zarađenog dolara i zadnjeg izrešetanog tijela odveli Meksiko u katastrofu izmaklu svakom obliku kontrole.
Felix Gallardo uhićen je 1989. pa njegovo mjesto u novom desetljeću pokušavaju popuniti novi ljudi starih navika, poput El Chapa Guzmana ili Amada Carrilla Fuentesa, posebne vrste manijaka koji je preuzeo kartel Juarez nakon što je ubio šefa, prao novac preko Kolumbije i kupovao goleme količine aviona, stvarajući nezaustavljivu flotu letećih švercera kokaina. Umro je 1997., baš kao što je i živio, bizarno i gotovo stripovski - kad je saznao da mu je policija na tragu, panično se dosjetio da bi mogao radikalno promijeniti izgled pa je otišao na plastičnu operaciju lica. Umro je uslijed komplikacija, na operacijskom stolu, a liječnici su kasnije pronađeni mučeni i zabetonirani. Teško je i morbidno stvarati jednadžbe s ciljem izračuna tko je u svojoj bolesnoj želji za moći i bogatstvom bio groteskniji, normalizirajući ekstremno nasilje do razina koje bi i u horor fikciji zvučale neuvjerljivo. Meksički su krvnici inspirirali sve od ISIL-a do Velje Nevolje, ali kolumbijski su megalomanijaci odlazili u ekstreme terorističkih akcija, bombaških napada i rušenja zrakoplova. Povijesti su im ispresijecane, ne samo listama mrtvih i vrhuncima okrutnosti, a iako “Narcos” i “Narcos: Mexico” nisu povijesni dokumentarci, nego fikcija koja po volji i želji odluta od fakta onda kad je činjenice potrebno žrtvovati na oltaru zabave, ipak ne mogu pobjeći od svoje “povijesne odgovornosti”. Svih šest epizoda u osnovi su zabavan, koliko i poučan udžbenik, klasični what (not) to do u svijetu organiziranog kriminala, s antijunacima čija putanja počinje u trnju, lansira se do zvijezda, a završava dva i pol metra pod zemljom. Ili u najboljem slučaju sa životom zaustavljenim rešetkama, iza kojih s ostalim zatvorenicima pred TV-om gledaju seriju o svom životu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
hombre que pasando