Nije nikakvo čudo da je Polet završio u njujorškom Muzeju suvremene umjetnosti jer su ga radili vrhunski urednici, novinari i grafički dizajneri, rekao je ovih dana Mirko Ilić (59), grafički dizajner i strip-crtač koji već 30 godina živi i radi u New Yorku.
Upravo je on zaslužan što je prvih 69 brojeva omladinskog tjednika Polet završilo u arhivu ugledne institucije, čiji je jedini kriterij umjetnička kvaliteta i njihova povijesna i društvena vrijednost. “Donirao sam do danas MoMA-i već dosta građe.
Nedavno su me ponovno kontaktirali jer su bili zaiteresirani za moje radove koji su nastali prije 30-ak godina, dakle za one koji su nastali još dok sam živio u Zagrebu.
Došli su u moj studio pa sam iskoristio priliku i pokazao im uvez prvih 69 brojeva Poleta”, kaže Ilić koji ih je dobio na dar od kolege i prijatelja Milana Trenca.
“Bili su oduševljeni jer su do tada u rukama tek imali pokoji novinski isječak ili poneku stranicu, ali nikad na jednome mjestu sve brojeve koji su objavljeni u od listopada 1976. pa do kraja 1977. godine.
Odmah su me pitali gdje bi mogli kupiti ili nabaviti takav uvez, ali sam im rekao da je to nemoguće i da im ustupam tu knjigu. Mislio sam da bi bilo previše sebično da taj dar zadržim za sebe”, priča Ilić, koji je tu priliku iskoristio i za promociju još trojice hrvatskih umjetnika.
“U razgovoru sam im pokazao i jedan plakat mojeg prijatelja Igora Kordeja, ali i omot albuma Arsena Dedića “Čovjek kao ja” iz 1969. godine. Osim Arsenove glazbe, vrijednost tog LP-a je i grafički dizajn koji potpisuje moj uzor iz mladosti, veliki grafički dizajner Mihajlo Arsovski”, kaže Mirko Ilić, koji je s poletovcima počeo surađivati od tzv. “nultog” broja kao strip-crtač i uskoro osnivač strip grupe Novi kvadrat.
Već 1977, okupio je u grupu kolege i nekoliko prijatelja iz Srednje škole za primijenjenu umjetnost pa su u Poletu počeli objavljivati i Krešimir Zimonić, Igor Kordej, Radovan Devlić, Ninoslav Kunc, kao i ostali pridruženi članovi, poput Milana Trenca i još nekoliko autora iz bivše Jugoslavije.
Na pitanje kako ocjenjuje ulogu ovog omladinskog tjednika na stvaranje cijele nove generacije hrvatskih vrhunskih grafičkih dizajnera i stripcrtača, Ilić kaže:
“Vidite, svi bismo sigurno uspjeli u životu i bez Poleta, ali za mlade autore, što smo tada bili, presudno je što smo dobili mogućnost da objavljujemo. Da nije bilo Poleta, put bi bio puno, puno sporiji”.
Prvi glavni urednik tjednika Polet, koji je ime dobio po prethodniku koji je prestao izlaziti početkom 70-ih, postao je književnik i novinar Pero Kvesić.
Odmah je istaknuo da je Polet bio posljedica višedesetljetne tradicije omladinskog tiska, ali i vrhunskoga grafičkog dizajna koji je u Hrvatskoj počeo još 30-ih godina 20. st. s Ottom Antoninijem, zatim Ljubom Babićem, pa spomenutim Mihajlom Arsovskim, te njegovim sljedbenicima, Zoranom Pavlovićem, koji je zajedno s Ivanom Doroghijem, danas profesorom na Likovnoj akademiji, definirao vizualni identitet novog Poleta.
Do sredine 70-ih već su izlazili izvrsni omladinski tjednici poput Studentskog lista i starog Poleta u raznim reinkarnacijama, pa izvanredni Pop-express, zatim Omladinski tjednik…
No onda se ukazala potreba za još jednim tjednikom, prisjeća se Kvesić. Kako kaže, bila su to vremena kad se sve moralo rješavati kroz institucije, a oni su se držali ‘68-aške parole koja kaže: ‘Kroz institucije protiv institucija’.
Tadašnji Centar za društvenu djelatnost brinuo se da Savezu socijalističke omladine daje logističku potporu raznim društvenim, kulturnim i umjetničkim akcijama mladih. Tako je, na inicijativu grupe golobradih mladića 1976. godine pokrenut Polet.
"Dali smo mu ime u čast istoimene revije koja je izlazila potkraj ‘60-ih i kvalitetom bila doista na europskom nivou, ali sa snažnim generacijskim nabojem, što smo i mi htjeli oživiti i promovirati", govori Pero Kvesić, koji se u toj prvoj postavi našao zahvaljujući kolegi Mladenu Grbiću i Željku Belaju.
Samo su njih dvojica imali novinarskog iskustva. Prvi je radio na radiju, a drugi je bio u ekipi koja je vodila Studentski list. Za financije i prostor pobrinuli su se u Centru za društvenu djelatnost, pa su oformili i redakciju.
"Ja sam zbog vojske prekinuo postdiplomski u Americi i vratio se u Zagreb. Grbić i Belaj su me pozvali jer nitko od novinara nije imao nikakvog iskustva, ali su imali neviđen entuzijazam. Među Poletovim prvoborcima bili su, pored ostalih, Rene Bakalović, Ratko Bošković, Mirko Ilić, danas pokojni Zoran Franičević, zatim Sven Semenčić, Vlatko Fras… Uglavnom ljudi koji su ubrzo postali prva pera kasnije renomiranih političkih dnevnika i tjednika."
Kvesić im se najprije pridružio kao svojevrsni supervizor i promatrač na uredničkim kolegijima, a onda je za “nulti” broj pozvao u pomoć još nekolicinu iskusnijih, poput glazbenog kritičara Darka Glavana.
Zoran Pavlović i njegova desna ruka Ivan Doroghi udarili su autorski pečat na grafički dizajn.
Pavlović je već s Mihajlom Arsovskim osnovao dizajnerski studio P&D i zahvaljujući njima dvojici Zagreb se mogao po estetici novinskog grafičkog dizajna mjeriti sa suvremenim svjetskim izdanjima.
Na pitanje je li bilo cenzure i kako su provocirali tadašnje institucije Kvesić se prisjetio jedne anegdote koja zorno ilustrira okolnosti pod kojima su objavljivali i radili:
"Svaki tjedan je zbog nečega letjelo perje, ali politika novina je bila takva da je morala provocirati. Sjećam se da je tih godina država pokrenula silovitu propagandnu kampanju sakupljanja zajma za ceste. Obični radni ljudi, sirotinja, poput moje mame, izluđeni ovom kampanjom, uplaćivali su nevjerojatne svote novca za gradnju autoputeva. Svi mediji vrištali su reklamama za zajam za ceste, a svi glavni urednici novina, od uglednih političkih dnevnika i tjednika do lovačkih i ribičkih glasnika, morali su jednom tjedno doći u Zagreb i na zajedničkim sastancima podnositi izvještaje kako planiraju popratiti kampanju u idućem izdanju. Uporno sam mjesecima odbijao ići na to ispiranje mozga, a onda sam poslao svog zamjenika Zlatka Klanca, koji ih je toliko isprdao da sam bio pozvan na razgovor. Obećao sam im da ćemo u idućem broju nešto objaviti. Riješili smo to jednom ‘šlajfnom’ od tri kvadrata stripa na dnu stranice."
Mirko Ilić se prisjeća da je upravo Pero Kvesić tijekom studija u Americi shvatio ulogu alternativnog stripa, pa mu je dao slobodu u uređivanju i biranju suradnika za taj dio novine.
"Polet nam je bio važan jer se stvorila kritična masa ljudi na okupu, od grafičkih dizajnera, novinara, strip crtača, fotografa, do urednika koji su međusobno ovisili jedni o drugima i surađivali", kaže Ilić.
Zahvaljujući njegovom Novom kvadratu, čitatelji omladinskog tiska prvi su se put susreli sa stripom na stranicama neke tiskovine obraćajući se najširoj čitalačkoj publici, čak i onoj koja nije bila ljubitelj tog žanra.
"Tad sam imao jedva 20 godina i dobro se sjećam kako sam bio uzbuđen kad me jedan Mihajlo Arsovski nazvao da me pita nešto o mojem stripu. Supervizor nam je bio i Mario Bošnjak, ugledni novinar koji me kasnije doveo u Start. Sjećam se i anegdote kad sam ujutro u devet nosio svoj strip u tadašnju Borbinu tiskaru, gdje se tiskao Polet. Predao sam strip na presnimavanje, a dok sam čekao, radnik u plavoj kuti mi je ponudio čašu i iz džepa svoje plave kute izvadio rakiju. Zahvalio sam se i ljubazno odbio rekavši da ne pijem, na što mi je on odgovorio: ‘Ak ti smeta zbog posla, onda prestani delat!’
Iako je upamtio ovaj životni poučak, nije ga nikad primijenio, pa je Ilić već vrlo rano počeo surađivati s inozemnim izdavačima.
Put ga je 1985. odveo u New York, gdje je u svom studiju prije nekoliko mjeseci umjetničkoj komisiji predao uvez Poleta. Prije mjesec dana dobio je odgovor.
Uz zahvalu za donaciju napomenuli su da je zbirka Istočnoeuropske avangardne literature koju posjeduje biblioteka MoMAe vodeća u SAD-u.
"Već sam napisao na društvenoj mreži što mislim o svemu. Da mi je netko prije skoro 40 godina rekao da će te novine jednog dana završiti u njujorškome Muzeju suvremene umjetnosti, pitao bih ga što je to MoMA i čega se taj napušio", zaključio je Ilić.
