Nije ovo knjiga za slabiće, kažu u jednoj kritici za "Dječaka iz sjene", čiji je autor švedski književnik i glazbenik Carl-Johan Vallgren. I istina, trupla se u njoj gomilaju iz stranice u stranicu, teške teme, od imigracije, antisemitizma, rasizma, do neravnopravnosti spolova, problema socijalne skrbi i narkomanije, pretresaju se bez imalo milosti i generalno, istina se pokazuje čudnijom i morbidnijom nego što se može i pojmiti. U njezinu je središtu, dakako, heroj, tipičan noirovski, s priličnom greškom, Danny Katz, koji je, pored Lisbeth Salander, svakako jedan od najzanimljivijh likova iz švedske tvornice krimića (i uopće). "Danny je mješavina raznih likova koje sam susretao u životu, a ima i dosta mene tu. Ali on je i konstrukcija, netko koga sam opskrbio talentima koji mu osiguravaju da ne samo da preživi nemoguće uvjete, nego i da postane vraški dobar privatni detektiv. Jezični genijalac, kompjutorski stručnjak, bivši vojni tumač, ali i bivši narkić, beskućnik, ekstremno nasilan kad ga isprovociraju... Zbog krimnalne pozadine vrlo dobro poznaje ulicu i podzemlje. Plus, Židov je, preko oca, što sam napravio za svoju djecu koji imaju taj link preko majke, moje supruge.
Htio sam im dati židovskog superjunaka", kaže Dannyjev tvorac koji ga je u prvom krimiću iz ovoga serijala smjestio dijelom u Stockholm, a dijelom u Dominikansku Republiku, kako bi istražio nestanak bogatog industrijalca Joela Klingberga, s kojim je u mladosti pohađao Prevoditeljsku školu Oružanih snaga.U istragu, koja vrlo brzo postaje totalno uvrnutom borbom za goli život, Danny se suočava i s vlastitom mučnom prošlošću te s nekadašnjom ljubavi Evom, koju nije vidio od tinejdžerske dobi, otkako su oboje bili u domu za djecu bez roditelja i otkako ju je, u jednoj od zajedničkih teških drogeraških epizoda, navodno brutalno napao. Eva (onda Dahlman danas Westin), unatoč teškim počecima, uspjela je stati na noge i danas je pravna stručnjakinja u Službi za gospodarski kriminalitet, koja sa svoje strane istražuje Klingbergove. O njoj i Katzu (uz još jednog, trećeg druga iz doma za nezbrinutu djecu, Jormu) Vallgren je u startu, kaže, planirao napisati serijal. "S time da stvarno mislim da će tri ili četiri nastavka biti dovoljna. Dosadit će mi sigurno nakon toliko jer sam se krimićima i okrenuo iz dosade.
Nakon 25 godina i 10 knjiga jednostavno sam se umorio od pisanja 'normalnih' romana. Htio sam nešto novo, iznenaditi samoga sebe. To mi je uistinu trebalo i odličan je osjećaj uvući se u taj napeti svijet. Zapravo se već godinama nisam toliko zabavljao kao kad sam pisao o Dannyju, a kad s njim završim, s njim i Evom, vjerojatno ću pisati neke opskurne knjige eseja kojima ću opet iznenađivati sebe, ali i čitatelje", kaže 52-godišnji Vallgren, koji je kao književnik debitirao 1987. romanom "Nomadi". Uslijedile su knjige "Čeznuti", "Žena ptica", "Priče o snu i javi", "Dokument o kockaru Rubashovu" i "Za brošuru gospodina Bachmanna", da bi 2002. doživio najveći uspjeh s romanom "Povijest jedne čudesne ljubavi", koja je prevedena i na hrvatski 2007. Za tu je fascinantnu priču o još jednom neuobičajenom heroju, teško deformiranom Herculu, koji posjeduje moć čitanja misli, Vallgren dobio uglednu švedsku nagradu August za najbolju beletrističku knjigu godine, Veliku nagradu književnog kluba i Godišnju nagradu knjižara. Knjiga je u Švedskoj postala bestselerom prodavši se u osamsto tisuća primjeraka, a prevedena je na 25 jezika.
"Ne znam zašto, ali normalno me ne zanima. Sviđaju mi se likovi koji su autsajderi, poput Hercula ili sad Dannyja. Takvi me likovi izazivaju na jedan vrlo pozitivan način, a ujedno me odražavaju i kao pisca: uvijek autsajder, uvijek promatrač, uvijek usamljen, jer to je pisanje, samovanje, promišljanje, izmišljanje", kaže Carl-Johan koji je za pisanje serijala o Dannyju, čiji je drugi dio objavljen prošle godine ("Svinen"), u Švedskoj preuzeo pseudonim Lucifer. "To sam napravio dijelom da ne zbunim publiku, kako bih mogao jasno odijeliti prethodne romane od krimića, tako da ljudi znaju koga i što mogu očekivati", objašnjava pisac dodajući da je to bila ipak i metoda. "Kad sam počeo pisati o Katzu, morao sam se pretvarati da sam netko drugi, drugi pisac ili osoba koja je sposobna ispoštovati projekt. Tako da mi je uz novo ime na neki način bilo i lakše iskoračiti iz samoga sebe. Lucifer je moj stari frend, osim toga. Napisao sam devedesetih knjigu 'Dokument o kockaru Rubashovu', u kojoj priču iznosim iz perspektive vraga.
A i sviđa mi se ime, divno zvuči i fascinantnog je značenja: Lucifer-svjetlonoša, koji dolazi da bi prosvijetlio ljude, da bi im rekao istinu o svijetu", priča Vallgren koji je u tom spomenutom "vražjem" djelu jedno poglavlje smjestio tu u susjedstvo, u Sarajevo. "Inače, pokušavam radnje svojih knjiga smjestiti u mjesta koja dobro poznajem. Kako sad živim u Stockholmu, većina priča je tu, ali na rubnim područjima, među kriminalcima, prostitutkama, pimpovima, narkićima. U 'Dječaku iz sjene' otiskujem se na ekskurziju do Kariba, zbog vudua. Volim vudu i Karibedodaje Carl-Johan koji trenutačno živi u Stockholmu. Prije toga, međutim, proputovao je cijeli svijet, Aziju i istočnu Europu najviše, a živio je u Španjolskoj i Danskoj te u Berlinu, od 1993. do 2003. "Zaista sam mnogo putovao Europom i devedesetih je bilo izuzetno pratiti sve te promjene, njezino ponovno rađanje. S time da Berlin i dalje ostaje moje omiljeno mjesto. Ne mogu se zasititi njegove energije", kaže Vallgren koji je tamo stekao brojne prijatelje, među ostalim i legendarnog Blixu Bargelda, osnivača grupe Einstürzende Neubauten i bivšeg člana Bad Seedsa. Upravo je Bargled zaslužan što se Vallgren jednom, sasvim slučajno, otisnuo u svijet glume.
"Moja je glumačka karijera počela i završila malom ulogom u njemačkom filmu 'Grosse Mädchen weinen nicht' ('Velike djevojke ne plaču'). Trebao ju je glumiti Blixa, ali morao je na turneju s Nickom Caveom pa sam uskočio. Trebao mi je novac. Glumio sam vlasnika noćnog kluba koji šmrče kokain i osjeća tu otužnu sklonost prema tinejdžerkama. Pravi kreten, zapravo, daleko od mene samoga, samim time i velik izazov, a najsmješnije je bilo to što mi je redatelj dao jednu jedinu uputu. 'Opusti se i budi ono što jesi', rekao mi je. Nakon toga nisu me pozvali da negdje opet glumim. Valjda je to to što se tiče mene u filmskom biznisu", zaključuje Carl-Johan koji od 1996. godine izdaje i glazbene albume, ali uvijek na švedskom. Preemotivno mu je, kaže, pa se drži svojega jezika i ne namjerava se prebacivati na engleski. "U glazbi sam prilično fokusiran na tekstove jer se smatram pripovjedačem. S time da neke moje priče zahtijevaju 500 stranica, neke nekoliko minuta pjesmeobjašnjava ovaj multitalent koji se okušao i u pisanju drama. Glazba mu je također ponešto dramatična, rock, ali "katkad s daškom burleske ili cabareta", kaže autor koji za švedsku politiku prema imigrantima kaže da je "škakljivo" područje.
"Moja država je prošle godine primila 160.000 izbjeglica, većinom iz Sirije i Iraka te onda, odjednom, odlučila zatvoriti vrata. Političari kažu da je to previše ljudi, da se ne možemo s time nositi. I da, naravno, treba pomoći ljudima koji bježe da bi spasili živote, ali ih treba dočekati dostojanstveno. Ne mogu spavati u šatorima na -20, pogotovo ne u jednoj Švedskoj, u kojoj su zime jako gadne. No ovo je zapravo pitanje svih članica Europske unije, ne samo Švedske, a neugodno pitanje glasi: Kako se definiramo, ili kako se želimo definirati, kao humanisti ili pak graničari, kao neki gatekeeperi? Kako smo dosad odgovorili, nisam se baš uvjerio u europsku solidarnost. Jedino su Njemačka i Švedska ozbiljnije preuzele svoju odgovornost", zaključuje Vallgren koji na pitanje kako doživljava usporedbe sa Stiegom Larssonom, koje se nerijetko čuju u Hrvatskoj, gdje ga trpaju u njegovu sjenu, mrtav-hladan kaže: "Ne bih znao. Nikad ništa njegovo nisam pročitao."
