'Ne gledaj gore' - film kojeg je preporučio i sam Plenković

Kad je prije desetak godina predratni vozač autobusa Ljubo Ćesić Rojs postavljen za člana žirija jedne književne nagrade, s čime su se mediji danima ismijavali, netko je duhovito primijetio kako nije vijest to što je Ljubo Ćesić Rojs član književnog žirija, nego je vijest to što je Ljubo Ćesić Rojs pročitao knjigu. Slično se dogodilo i nedavno, kad je Andrej Plenković na svom Twitter profilu preporučio jedan film: “Ne gledaj gore” (Don’t Look Up) Adama McCaya, koji je uoči Božića premijerno prikazan na platformi Netflix. Zbog toga ću malo zavrtjeti priču oko Ljube Ćesića Rojsa: nije vijest da je Andrej Plenković pogledao film, nego je vijest da je Plenković preporučio film koji uistinu vrijedi pogledati. Palac gore za Plenkovićev filmski ukus! Možda i zbog toga što se njegov ukus u ovom slučaju poklopio s mojim, jer sam s oduševljenjem pisao o prethodna dva McCayeva filma, “Opklada stoljeća” (The Big Short) i “Čovjek iz sjene” (Vice)? Pogledajte, dakle, “Ne gledaj gore”! Odabrao: Andrej Plenković.

Netflix

U svojim tekstovima o prethodna dva McCayeva filma proglasio sam ovog redatelja najvažnijim redateljem današnjice. Nakon njegova novog filma mogu isto to samo ponoviti, s još čvršćim uvjerenjem. Kad sam prije pet-šest godina pisao o McCayevu filmu “Opklada stoljeća” iz 2015. godine, opisao sam ga kao možda najvažniji film koji se pojavio unatrag nekoliko godina. I to bez obzira na činjenicu što je 2016. bio možda najveći gubitnik na dodjeli Oscara Američke filmske akademije. Bio je nominiran u pet prestižnih kategorija, a jedini Oscar koji je dobio bio je onaj za adaptirani scenarij. Slično se ponovilo i sa sljedećim McCayevim filmom, “Čovjek iz sjene” iz 2018., koji je bio također najveći gubitnik na dodjeli Oscara. Bio je nominiran u osam kategorija, uključujući onu za najbolji film i najboljega glumca, fenomenalnog Christiana Balea, a jedini Oscar koji je dobio bio je onaj za najbolju masku. Mislim da će se slična stvar dogoditi i s filmom “Ne gledaj gore”, što je apsolutno nevažno, jer je po mojemu mišljenju Adam McCay, uz Franka Darabonta, najvećeg oskarovskoga gubitnika posljednjih desetljeća, veći od ove nagrade. Oba ova filma, što im je zajedničko, govore o krucijalnim problema današnjice, a koji su do neprepoznatljivosti promijenili svijet kakav smo poznavali. McCay to čini na jedan uistinu beskompromisan način, ali s dobrom dozom ironije i humora, što je i mali paradoks. U filmu “Opklada stoljeća” McCay se bavi svijetom financijskog kapitala, odnosno uzrocima velike financijske krize koja je 2008. potresla svijet, a čije se posljedice osjećaju i danas, dok se u filmu “Čovjek iz sjene” bavi izvaninstitucionalnom zloporabom moći unutar američke predsjedničke administracije, čime se ovaj redatelj premetnuo u vjerojatno najangažiranijeg redatelja današnjice, superiorno skinuvši s trona pomalo zaboravljenog Michaela Moorea.

Netflix

Uz to, u “Čovjeku iz sjene” i u najnovijem filmu ovaj se redatelj poigrava filmskom formom i gledateljskim očekivanjima na jedan do sada neviđen način: ubacivanjem lažnih krajeva i skrivenih dijelova koji krenu nakon odjavne špice, kad prosječan gledatelj već napusti kino dvoranu. U filmu “Ne gledaj gore” redatelj je otišao korak dalje ubacivši negdje na polovici filma scenu koja traje dvije sekunde, a koja prikazuje filmsku ekipu kako snima scene na ulici. Scena je toliko grubo montirana da je svakome jasno da je to redatelj namjerno napravio. Kad je jedan korisnik TikToka uočio ovu “pogrešku”, oglasio se i sam autor na Twitteru s jednim urnebesno smiješnim priopćenjem: “Dobro oko! Namjerno smo to ostavili u filmu u znak sjećanja na čudno iskustvo snimanja”. Jasno je što je McCay htio ovom scenom: grubo, na jedan autoironičan način, ismijati “selfie kulturu”. Međutim, ovo nije jedina “montažna pogreška” u filmu. Na dva mjesta, koliko sam ja registrirao, postoje neprirodno duga zatamnjenja između kadrova, što pomalo podsjeća na izmjene filmskih traka u samim počecima filmske industrije. Uvjeren sam kako je i ovo svjesno napravljeno, jer se scena na ova dva mjesta, što će možda nekoga i iritirati, nastavlja bez uobičajenog fade-in efekta, postupnog povećanja vidljivosti filmske ili televizijske slike na početku sekvence. Koji su razlozi ovoga? Mislim da je i ovdje riječ o autoironičnoj gesti: u nesavršenom svijetu i filmovi moraju biti barem donekle diletantski napravljeni, što je neka vrsta postmodernističkog diskursa.

Netflix

Film započinje kad troje znanstvenika, Randall Mindy (Leonardo DiCaprio), Kate Dibiasky (Jennifer Lawrence) i Teddy Oglethorpe (Rob Morgan), otkriju golemi komet veličine Mount Everesta koji se kreće ravno prema Zemlji. Do sudara je ostalo šest mjeseci. Ovako, u kratkim crtama, izgleda radnja najnovijeg McCayeva filma, što neodoljivo podsjeća na dva poznata filma katastrofe koji su snimljeni iste godine, 1998., “Veliki udar” Mimi Leder i “Armagedon” Michaela Baya. (Film “Veliki udar” se ovih dana, sigurno ne slučajno, vrti na nekim komercijalnim televizijama.) Međutim, sličnost između ova dva filma i filma “Ne gledaj gore” na ovom završava. Možemo tek govoriti o svojevrsnoj McCayevoj parodiji. Odmah na početku znanstvenici nailaze na nerješiv problem: kako i na koji način uvjeriti javnost o razmjerima prijetnje te prisiliti vlast da djeluje. Sve se to događa u svijetu gdje se mediji odavno više ne bave ozbiljnim temama, a predsjednica Amerike Orlean (Meryl Streep) karikaturalna je i priglupa rejtinguša, dok je jedini gluplji lik od nje u filmu njezin sin Jason Orlean (Jonah Hill), koji je i šef predsjedničina ureda. Predsjednica dolazak kometa iskoristi za pobjedu na izborima, sa sjevernokorejskih 97 posto glasova, šaljući lažnu spasilačku misiju u svemir, koja će, kao u filmu “Armagedon”, presresti komet u svemiru i uništiti ga nuklearnim oružjem. Šef te misije je karikaturalni Benedict Drask, kojega glumi Ron Perlman, jedan od dvojice “nejnepoznatijih poznatih glumaca” izrazito prepoznatljive fizionomije. To je glumac koji je u filmu “Ime ruže” Jean-Jacquesa Annauda glumio ludog Salvatorea, što mu je možda najveća uloga u životu, a može ga se vidjeti u epizodnim ulogama u brojnim nižerazrednim filmovima. Drugi je Danny Trejo: to je onaj glumac koji glumi konobara-vampira u franšizi “Od sumraka do zore”. U filmu ima niz urnebesno smiješnih scena, od kojih ću izdvojiti tek dvije. U prvoj američka predsjednica sjedne zapaliti cigaretu, dok se iza njenih leđa nalazi cisterna na kojoj piše “zapaljivo”. Druga je govor glupog predsjedničina sina na stranačkom skupu, kad govori o “klasnoj podjeli” u Americi: “Postoje tri vrste Amerikanaca. Vi, radnička klasa. Mi, kul bogataši. I oni. (...) Shvaćate li? Govorim o nutricionistima. O osobnim trenerima, radnicima u toplicama...”. Tu su zatim neskrivene parodije na neke poznate filmove, na “Armagedon” ili na film “Dan nezavisnosti” Rolanda Emericha, na primjer, gdje parodira onu poznatu scenu kad krene udar Zemljana prema izvanzemaljcima, pa prikazuje oduševljene ljude širom svijeta koji to promatraju. U McCayevu filmu oduševljeni Zemljani promatraju lansiranje spomenute spasiteljske lažne misije. A tu je, također, i parodija na Kubrickovu “2001.: Odiseju u svemiru”, kad se svemirski brod u kojemu se nalaze jedini preživjeli Zemljani nakon 22.740 godina spusti na planet koji “neodoljivo podsjeća” na Zemlju. Dakle, umjesto Kubrickovih majmuna imamo gole ljude, neusporedivo gluplje od majmuna. Kao što sam naveo, u “Čovjeku iz sjene” postoji skriveni kraj: radi se o kraćoj, brbljivoj tarantinovskoj sceni, ili sceni nalik na urnebesne marksističke kružoke iz filma “Hail, Caesar!” braće Coen, u kojoj skupina ljudi raspravlja o upravo završenom filmu, o njegovoj vjerodostojnosti, odnosno o političkim stajalištima redatelja kao ključu njegova razumijevanja. Napisao sam tad kako McCay tom scenom možda na određeni način sugerira temu kojom će se baviti u svom sljedećem filmu, a to je, pretpostavio sam, “fake news”, fenomen koji se spominjao u toj sceni, a koji je nakon dolaska Trumpa na vlast bio možda ključna neuralgična točka civilizacije. I upravo to se dogodilo s ovim filmom, koji ne govori izravno o “fake newsu”, nego o medijskoj sceni uopće, jer su trendovi u posljednjih nekoliko godina toliko metastazirali u krivom smjeru, da je “fake news” neusporedivo manji problem od medijske scene kakvu imamo danas. S tim je neraskidivo povezana središnja tema ovoga filma: nepovjerenje u znanost. Adam McCay je zapravo snimio film i o pandemiji, bez obzira na to je li mu to bila namjera ili ne, i to u formi karikature.

Netflix

Probajte ovaj film zamisliti u tom kontekstu i tek ćete tad vidjeti koliko je moćna i jaka McCayeva kritika današnjeg društva. ”Pisanje je jezivo ozbiljna stvar”, napisao je svojevremeno Ernest Hemingway. Filmovi, pogotovo oni kakve snima Adam McCay, također su “jezivo ozbiljna stvar”, ali ispričana na urnebesno smiješan način, s tim da vam smijeh neminovno zastane u grlu. Osnovna poruka filma “Ne gledaj gore” je ta da je naš planet pretvoren u golemi, dotrajali brod kojim upravlja grupica luđaka i idiota. Film završava drugim skrivenim krajem, koji krene nakon odjavne špice, kad se glupi predsjedničin sin izvlači iz ruševina nakon kataklizme, kao jedini preživjeli stanovnik Zemlje: “Što ima, ljudi?”, govori on. “Zadnji sam preživjeli. Sve je sjebano. Lajkajte i pretplatite se. Bit ću ovdje. Mama!!!” Ako je u prethodnom filmu Adam McCay neskriveno sugerirao temu kojom će se baviti u svom sljedećem filmu, možda je to napravio i ovaj put? Možda će se sljedeći njegov film pozabaviti upravo fenomenom klikanja i lajkanja, odnosno internetskim komentarima i društvenim mrežama? Volio bih pogledati jedan takav film.