Ne treba se čuditi što se Matrix vraća u kina baš sad

Teorija simulacije esencijalno je teološke prirode. Ako stvarno živimo u simulaciji, nekoj vrsti “matrixa”, onda je tu simulaciju netko i kreirao - nebitno je li kreator starac s dugom bradom koji sjedi na oblacima ili tim znanstvenika u laboratoriju za proizvodnju svemira. “Teorija” je danas toliko zlostavljana riječ da nije čudno to da se odnedavno počela koristiti ispravnija terminologija, promjenom u “hipoteza simulacije”. Teorije bi se trebale moći testirati, a hipoteze si mogu dopustiti spekulacije. Svejedno, 20 godina nakon “Matrixa”, teorije i hipoteze o varljivoj prirodi naše stvarnosti prodrle su u znanost, makar i jednom nogom. Švedski filozof Nick Bostrom podastrijet će svoje “verbalne jednadžbe”, Elon Musk zabavit će internet izjavom da “najvjerojatnije živimo u simulaciji”, a čak i poslovično skeptični Neil Degrasse Tyson kaže da je negdje na fifti-fifti, bez snažnih argumenata koji bi utvrdili suprotno. A Tyson je stari party pooper, upravo je on upozorio na paradoks, točnije rupu u samoj premisi filma “Matrix”, ideju o korištenju ljudi kao baterija, organizma koji traži više energije da bi opstao nego što bi mogao proizvesti na energetskoj farmi robota. 
Činjenica jest da se ozbiljnim razmatranjem teorije simulacije znanost potpuno posvetila filozofiji i praktički nikad nije bila bliže religiji. Matrixism je naziv za “religiju” (zovu je još i The Path of the One), koju su 2004. pokrenuli najzagriženiji fanovi kulta filmske franšize, uglavnom izgovor za ritualno konzumiranje psihodelika s ciljem posjeta matrici postojanja. Ali na jedan simpatični i ništa manje simbolični način upućuje na religijski karakter kreacije braće Wachowski, koji su miješanjem kršćanstva, taoizma, budizma i kick-ass akcije još 1999. pronašli recept za kreaciju vlastitog paralelnog svemira, “simulaciju” borbe za istinu koja u ovoj fantaziji postaje nešto između superherojske bajke i modne revije.