FELJTON Nije potpuno jasno je li ‘Uskrsnuće’ nastavak prvog dijela ili ‘Revolucije’, ali jedno je sigurno - bilo snijega ili ne, slijedimo Bijelog zeca i bijeli Božić je zagarantiran
Teorija simulacije esencijalno je teološke prirode. Ako stvarno živimo u simulaciji, nekoj vrsti “matrixa”, onda je tu simulaciju netko i kreirao - nebitno je li kreator starac s dugom bradom koji sjedi na oblacima ili tim znanstvenika u laboratoriju za proizvodnju svemira. “Teorija” je danas toliko zlostavljana riječ da nije čudno to da se odnedavno počela koristiti ispravnija terminologija, promjenom u “hipoteza simulacije”. Teorije bi se trebale moći testirati, a hipoteze si mogu dopustiti spekulacije. Svejedno, 20 godina nakon “Matrixa”, teorije i hipoteze o varljivoj prirodi naše stvarnosti prodrle su u znanost, makar i jednom nogom. Švedski filozof Nick Bostrom podastrijet će svoje “verbalne jednadžbe”, Elon Musk zabavit će internet izjavom da “najvjerojatnije živimo u simulaciji”, a čak i poslovično skeptični Neil Degrasse Tyson kaže da je negdje na fifti-fifti, bez snažnih argumenata koji bi utvrdili suprotno. A Tyson je stari party pooper, upravo je on upozorio na paradoks, točnije rupu u samoj premisi filma “Matrix”, ideju o korištenju ljudi kao baterija, organizma koji traži više energije da bi opstao nego što bi mogao proizvesti na energetskoj farmi robota.
Činjenica jest da se ozbiljnim razmatranjem teorije simulacije znanost potpuno posvetila filozofiji i praktički nikad nije bila bliže religiji. Matrixism je naziv za “religiju” (zovu je još i The Path of the One), koju su 2004. pokrenuli najzagriženiji fanovi kulta filmske franšize, uglavnom izgovor za ritualno konzumiranje psihodelika s ciljem posjeta matrici postojanja. Ali na jedan simpatični i ništa manje simbolični način upućuje na religijski karakter kreacije braće Wachowski, koji su miješanjem kršćanstva, taoizma, budizma i kick-ass akcije još 1999. pronašli recept za kreaciju vlastitog paralelnog svemira, “simulaciju” borbe za istinu koja u ovoj fantaziji postaje nešto između superherojske bajke i modne revije.
“Matrix” je temeljito teološki film. Neo - The One - na putu samospoznaje od zbunjenog hakera do mitološkog bića bezgrešno prati recept Josepha Campbella i njegova Puta heroja, kao Luke Skywalker u borbi protiv sila zla, pomazanik ako ne i sin božji koji sukladno proročanstvu dolazi iskupiti čovječanstvo, osloboditi ga grijeha života u digitalnoj iluziji osjetilnog zadovoljstva i vratiti ga na tvorničke postavke, počevši od romantiziranja tradicionalnog života zajednice odmetnika Zion, ne previše različite od onih u pećinama Kumrana.
Ne treba čuditi što se “Matrix” vraća u kina s novim nastavkom upravo sad, u doba kad svijet očajnički traži spasitelja, izgubljen nakon ničeanski ubijenog Boga, pumpajući postojanje novog vala autoritarnih političara, vapeći za sigurnom, čvrstom očinskom rukom u doba krize. Trump, Putin, Orban, Lukašenko i Erdogan ne savijaju žlice, prostor i vrijeme, ali savili su dovoljno puno mozgova da ih fanovi doživljavaju kao mesije. Kad je 1999. “Matrix” došao u kina, raznio je mozgove svih onih koji su ga gledali više, točnije “dublje” nego obični akcijski spektakl. A bili su i prisiljeni na to, s obzirom na količinu i važnost datu dijalozima, ni manje ni više nego filozofskim mikrotraktatima, čiji protagonisti nerijetko razgovaraju kao likovi iz Zen koana. Generacije koje su s “Matrixom” ušle u novi milenij ušle su u svijet internetskog umrežavanja, kreaciju jedne drugačije vrste matrixa, ali i doba rušenja mitova uslijed informacijskog striptiza društvenih mreža i zviždačkih leakova. Oni koji su iščitavali političku dimenziju - jer “Matrix” je temeljito politički film - dobili su gorivo za sumnju, propitivanje i aktivizam. Isti je izvor hranio i novi val novomilenijskih teorija zavjere. Biti “awake” bila je velika fora puno prije nego biti “woke”. Zanimljivo je “Matrix” gledati s današnje pozicije - od premijere je prošlo više od dva desetljeća - stavimo li radnju u kontekst prezenta, Trinity ne bi preživjela ni prvih pet minuta filma, s obzirom na to da bi imala ozbiljne poteškoće u pronalasku funkcionalne telefonske govornice.U današnjoj verziji filma vjerojatno bi koristila aplikaciju na smartphoneu. Ali film nevjerojatno dobro podnosi ugriz vremena. Nije nimalo izgubio na stilu i vizualnoj snazi, zajedno s efektima i fotografijom. Prvo što ćete primijetiti zavrtite li si prvi “Matrix” u 2021. jest ujedno i podsjetnik na to zašto je toliko uspio - a zaradio je gotovo pola milijarde dolara na šezdesetak uloženih milijuna. Naime, nevjerojatno je zabavan. Prvi se nastavak, u nekakvom općem fanovskom konsenzusu, s razlogom smatra najboljim, jer dok “The Matrix Reloaded” i “The Matrix Revolutions” (oba iz 2003.) kao da silom pokušavaju nadograditi sagu u kolosalnu trilogiju, prvih 136 minuta jednostavno funkcionira kao čvrst, dramaturški i redateljski besprijekoran samostalni film, tehnički fascinantno inovativan za svoje vrijeme. Zabava je rezultat činjenice da u sebi ima nešto “tarantinovsko”, kad žonglira žanrovima i utjecajima, vješto bacajući zapaljene čunjeve cyberpunka, tradicionalnog SF-a, kinetike akcijskog Hong Konga i vizualnog vizionarstva japanske anime, povrh svega ispisujući hommage globalnoj povijesti žanrovskog filma.
Kako danas uopće pisati o “Matrixu”, a reći nešto posebno novo? Tijekom dvadeset godina, uz tri filma, kratku animaciju, igre i stripove, napisane su knjige, nebrojene teorijske i filozofske analize. Seciralo se široko i dubinski, stvarale se dimenzije koje ne postoje i pedantno čačkalo po onim očitima. Poznato je koliku je važnost dobila knjiga “Simulacra and Simulation”, filozofski klasik Jeana Baudrillarda iz 1981., ma koliko autor ne bio oduševljen interpretacijom svojih ideja o simbolima i znakovima koji su zamijenili stvarnost i značenje, pretvarajući ljudsko iskustvo u simulaciju stvarnosti. Svi su je glumci u pripremama za uloge morali pročitati od korica do korica. Primjerak se pojavljuje u kadru, a citira se i “pustinja stvarnog”, koja iz usta Morpheusa nasred spaljene Zemlje dobiva dodatne interpretacije. Kevin Kelly, polimat i osnivač magazina Wired, analitičar azijske i digitalne kulture, utjecao je na stvaranje “Matrixa” koliko i Lewis Carroll sa svojom “Alisom u zemlji čudesa”. Kant i Descartes, Kubrick i Fritz Lang, sve smo već vidjeli, čuli i pročitali. Pa čak i to da su Wachowski izravno popalili ideju od nekoliko različitih autora, ali sve je to popadalo na sudu, uključujući milijardu dolara tešku tužbu za plagijat anonimne književnice Sophie Stewart i optužbe scenarista Thomasa Althousea, koji je tvrdio da su pokrali njegov “The Immortals”, scenarij o spašavanju svijeta od kriogenički zamrznutih pa odmrznutih nacista. “Matrix” je bio toliko velik - u uspjehu, ali i zamahu kroz bunar ideja kojim se inspirirao - da se svako malo netko pokušao dočepati komada kolača. S druge strane, stvarao se fandom, geekovi su kopali po ormarima svojih djedova u potrazi za “udbaškim” kožnim kaputima, ne bi li makar i kroz cosplay simulaciju stvarnosti stvorili vlastiti paralelni svijet, tražeći Nea u odrazu u ogledalu. Povećala se i prodaja ružnih sunčanih naočala.
Prizor iz ‘Matrix 4’. Laurence Fishburne se ne vraća biti Neov Yoda, ali gledat ćemo mladu verziju Morpheusa
Kad je tulum završio, Neo je postao John Wick. Puno se toga promijenilo kroz godine. Braća Wachowski postali su sestre. Larry je danas Lana, a Andy je Lilly. Keanu Reeves se kroz sumanutu, intelektom neopterećenu akciju “Johna Wicka” savršeno snašao u novoj velikoj franšizi, jer se s “Matrixom” načelno oprostio još 2003. i trebalo je pronaći novi razlog za obnovljanje poznavanja borilačkih vještina i rukovanja vatrenim oružjem. Da bi stvar bila još zabavnija, Chad Stahelski, redatelj “Johna Wicka”, bio je kaskader u “Matrixu” i dubler Keanu Reevesu. I odjednom, ti su se svjetovi spojili, barem ako je suditi po foršpanu za novi “Matrix”, koji izgleda kao da je netko u isti objektiv ugurao “Matrix”, “Johna Wicka” i “Avengerse”.
Puno se toga promijenilo. Braća Wachowski postali su sestre. Larry je danas Lana (na fotografiji s ružičastim dreadlocksima), a Andy je Lilly
“The Matrix Resurrections” uskrsnuo je trilogiju, čiju priču vodi dalje, oslanjajući se na postojeće postavke, iako zamalo i nije bilo tako. Warner Bros je želio još nastavaka i bio je spreman hraniti kravu sve dok daje tako unosno mlijeko, ali su braća Wachowski bila uvjerena da su rekli sve što imaju reći pa je, što se njih tiče, priča bila završena. Barem filmski, jer dali su blagoslov da se saga proširi kroz druge medije, prije svega na videoigre, kao što je “The Matrix Online”, koji je 2005. gejmere vodio kroz Mega City i pružao im priliku da izrešetaju sve što treba izrešetati. U “The Matrix Online” su ubili Morpheusa, što je bio prilično kontroverzan potez, posebno zato što je igra dobila amen autora i službeno se predstavljala kao produžetak njihove priče. Prve glasine o novom filmskom nastavku pojavile su se 2012., štoviše o čak dva komada. Dvije godine kasnije pričalo se i da je napisan prvi treatment. Sve je to bio fake news. Kad bi ih pitali, Lana i Lilly Wachowski negirali su da postoje planovi o povratku franšizi. Gadila im se nova holivudska kultura trošenja stotina milijuna dolara na rebootove i remakeove odgledanog i nisu htjeli sudjelovati u reciklaži svog najvećeg hita. Tračevi bi postali istina eventualno ako bi to Warner napravio bez njih. Što su i probali, ali tek 2017. godine, kad je studio pozvao Zaka Penna, superherojskog mahera i autora “The Avengers”, da napiše novi “Matrix”, točnije reboot prvog dijela. Neo bi po novom bio crnac, Michael B. Jordan. Zak je pristao pisati, ali samo ako ne mora raditi reboot, prema čemu je dijelio gađenje Wachowskih. Pa je probao s opcijama prequela i nastavka, ali ništa se nije hvatalo za tastaturu. Ipak, 2019. je objavio da definitivno radi na projektu vezanom uz univerzum “Matrixa”, ali on ipak nema veze s filmom “The Matrix Resurrections” - riječ je o zasebnom naslovu (spin-off?) koji će uslijediti kasnije, a o kojem se još ništa ne zna, osim da će se njime očito nastaviti širiti već “prošireni svemir” franšize. Ali očito je da su ambicije u startu velike, čak veće nego što su to bile 1999., a potencijalno na tragu sezone 2003.-2005., kad je popularnost udarila o plafon.
Ilustracije dizajnera Georgea Hulla koje su poslužile za Matrix: ‘Reloaded’ i ‘Revolutions’
Osim “dodatnog projekta”, 2019. potvrđeno je i neočekivano - stiže “The Matrix Resurrection” i režirat će ga Lana Wachowski, bez sestre koja je zauzeta radom na humorističnoj seriji “Work In Progress” za Showtime. Scenarij supotpisuje s Davidom Mitchellom, autorom romana “Cloud Atlas”, koji su Wachowski adaptirali 2012., ali i rođenim Bosancem i svjetski poznatim piscem Aleksandrom Hemonom. Zajedno su 2018. surađivali na scenariju za finale ZF drame “Sense8”, serije koju su tad već sestre Wachowski 2015. kreirale za Netflix. U “The Matrix Resurrection” Laurence Fishburne se ne vraća biti Neov Yoda, ali gledat ćemo mladu verziju Morpheusa. Keanu i Carrie Ann-Moss se vraćaju bacajući plave tablete u odvod, spremni skočiti s vrha zgrade pa ravno na drugu stranu “shizofrenije”. Premijera je trebala biti u svibnju ove godine i po prvim planovima preklapala bi se s premijerom četvrtog nastavka “Johna Wicka”, što bi već bio “matrix-moment” sam po sebi, no COVID je odradio svoje i sad ga očekujemo u božićnoj sezoni 2021. Nije potpuno jasno je li “Uskrsnuće” nastavak prvog dijela ili “Revolucije”, ali jedno je sigurno - bilo snijega ili ne, slijedimo Bijelog zeca i bijeli Božić je zagarantiran.
