Njegov je nestanak početkom 60-ih godina prošlog stoljeća šokirao naciju i pokrenuo veliku potragu. No godinama nakon toga prava sudbina koja je zadesila jednog od pripadnika klana najbogatijih ljudi na svijetu, Michaela Rockefellera, puno je uznemirujuća nego što bi i mogli pomisliti.
Rođen je 1938. godine kao najmlađi sin guvernera New Yorka Nelsona Rockefellera i postao novi član dinastije poznatog John D. Rockefellera, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, ikada.
Njegov je otac očekivao da će Michael krenuti njegovim stopama i na neki način upravljati velikim obiteljskim bogatstvom, no on je bio slobodan duh, umjetnik i istraživač. Nakon što je diplomirao na Harvardu 60-ih želio je živjeti uzbudljivim životom, i svoje dane provoditi daleko od ureda i sastanaka, piše ATI.
Kao pravi bogati kolekcionar umjetnina, njegov je otac netom prije otvorio Museum of Primitive Art a tamo predstavljeni izlošci uključivali su, između ostalog i djela Azteka i Maja, a sve je to mladog Michael jako oduševilo. Odlučio je i sam potražiti neku vrstu "primitivne umjetnosti", uključio se u rad očevog muzeja i postao član odbora.
Upravo na tom području Michael je odlučio ostaviti svoj trag, što je primijetio i njegov kolega s Harvarda, student antropologije Karl Heider.
"Rekao je kako je želio učiniti nešto što nije učinjeno nikad prije i dovesti veliku kolekciju u New York", rekao je Heider.
Već tada puno je putovao, a mjesecima je živio u Japanu i Venezueli. Sada je htio pokušati nešto drugačije i posjetiti mjesto na kojem je rijetko tko bio. Nakon razgovora sa predstavnicima nizozemskog nacionalnog muzeja etnologije odlučio se uputiti na putovanje u područje koje je bilo poznato kao nizozemska Nova Gvineja, sjeverno od Australije. Htio je prikupiti umjetnička djela naroda koji je tamo živio, Asmata.
Do tih godina nizozemske kolonijalne vlasti i misionari već su na otoku bili gotovo desetljeće, no većina Asmata nikada prije nije vidjela bijelog čovjeka. Kako su imali malo kontakta sa izvanjskim svijetom, vjerovali su da svu zemlju izvan njihovog otoka naseljavaju duhovi a bijele ljude koji su dolazili sa druge strane mora, doživljavali su bićima sa natprirodnim moćima.
U to vrijeme ratovanje među selima i plemenima bilo je dio svakodnevice, a saznao je Michael i kako njihovi ratnici imaju običaj uzeti glave svojih protivnika i pojesti njihovo meso. Također u određenim regijama imali su običaj uključiti se u homoseksualne odnose, a u nekim ritualima znali su i piti urin jedni drugih.
"Ovo je divlja i toliko udaljena zemlja i to nikad dosada nisam vidio", zapisao je u svoj dnevnik.
Nakon završetka inicijalne misije, bio je oduševljen. Imao je plan kreirati detaljnu antropološku studiju o Asmatima te kolekciju njihovih umjetničkih djela predstaviti u očevu muzeju. 1961. godine još se jednom zaputio na otok, uz pratnju René Wassinga.
Dok su se približavali Otsjanepu, 19. studenog 1961. godine, nalet vjetra prevrnuo je njihov brod, a iako su bili udaljeni nešto manje od 20 kilometara od obale, Michael je povikao "mislim da ću uspjeti" i skočio u more. To je bio i posljednji put da su ga vidjeli.
Bogata i politički povezana obitelj nije štedjela u potrazi za mladim Rockefellerom. Brodovi, zrakoplovi i helikopteri pročešljali su cijelu regiju u potrazi za njim ili bilo kakvim znakom onoga što se možda moglo dogoditi. Nelson Rockefeller i njegova supruga doletjeli su na otok kako bi pomogli u potrazi. Unatoč njihovom trudu tijelo nisu pronašli, a nakon devet dana potrage nizozemski ministar unutarnjih poslova objavio je kako "nema nade da će se Michael Rockefeller pronaći živ".
Obitelj je napustila otok, no nije prestala vjerovati kako će se Michael negdje pojaviti. Dva tjedna nakon toga pretraga je zaustavljena. Službeno je objavljeno kako je njegova smrt rezultat utapanja. Bila je to prava medijska senzacija, a glasine i razne ideje i tračevi punili su naslovnice mnogobrojnih tabloida.
Neki su tako tvrdili kako su ga pojeli morski psi dok je plivao prema otoku, ostali su govorili kako živi negdje u džungli Nove Gvineje, u koju je pobjegao od tereta svoje poznate obitelji i njihova bogatstva. Nizozemci su sve te glasine zanijekali i naglašavali kako nisu uspjeli otkriti što mu se dogodilo. Činilo se kako je nestao bez traga.
Dvoje nizozemskih misionara koji su živjeli na otoku godinama i govorili jezik Asmatija tvrdili su kako čuli da su upravo domoroci ubili Michaela Rockefellera. Policajac koji je poslan da istraži te tvrdnje godinu dana kasnije Wim van de Waal, došao je do istog zaključka pa čak i donio lubanju za koju su Asmatiji tvrdili da pripada upravo bogatom nasljedniku.
Svi ti dokumenti su zakopani u povjerljivim dosjeima i nisu se dalje istraživali. Rockefellerima su rekli kako nema ništa u tim glasinama da su njegovog sina ubili domoroci. Razlog zbog kojeg je ta priča i istraga obustavljena krije se u činjenici kako su Nizozemci do 1962. godine već izgubili polovicu otoka od Indonezije, a strahovali su da će mnogi pomisliti kako ne mogu kontrolirati domoroce i tako ostati i bez ostatka otoka.
Kada je Carl Hoffman odlučio istražiti ove tvrdnje stare 50 godina zaputio se i sam na Otsjanep. Predstavio se kao novinar koji piše o kulturi Asmatija. Dok je razgovarao s ljudima njegov prevoditelj čuo je jednoga od njih kako govori drugima da ne govore o američkom turistu koji je tu poginuo.
Upitao ih je tko je to bio, pa su mu rekli kako je turist bio Michael Rockefeller. Saznali su kako su svi na otoku znali da su Asmati ubili bijelog čovjeka i da se o tome ne bi trebalo pričati iz straha o mogućnoj kazni. Bila je to i njihova odmazda. Naime, tri godine prije njegovog dolaska na otok, 1957. godine, između dva plemena dogodio se pravi masakr. Sela Otsjanep i Omadesep pobili su desetke ljudi.
Nizozemska kolonijalna vlast koja je netom prije preuzela kontrolu nad otokom pokušala je zaustaviti to nasilje. Pokušali su ih razoružati no nakon problema u komunikaciji Nizozemci su zapravo otvorili vatru na pleme Otsjanep. Bio je to njihov prvi susret sa vatrenim oružjem koje je i ubilo četvoricu njihovih ratnih vođa. I u takve odnose 'uplivao' je Michael Rockefeller.
Po pričanju nizozemskih misionara koji su prvi čuli tu priču, oni su pomislili kako je Michael krokodil dok su ga promatrali iz daljine. No dok im se približavao, prepoznali su ga kao bijelca sličnog nizozemskim kolonijalistima. Oni koji su ga prvi dočekali bili su sinovi ubijenih ratnih vođa. Jedan od njih navodno je rekao:
"Narode Otsjanep uvijek govorite o pronalaženju novih tuansa (kako su nazivali Nizozemce). Evo vam prilike".
U početku su oklijevali, većinom iz straha, no na kraju su ga okružili i ubili. Odrezali su mu glavu, pojeli njegov mozak i ostatak tijela, a kosti su iskoristili kao bodeže. Izvukli su mu krv u kojoj su se kupali dok su izvodili ritualne plesove i razne seksualne obrede. Vjerovali su oni kako tako pokušavaju vratiti ravnotežu u svijet.
Pleme bijelog čovjeka, kako su ih nazivali, ubilo je četvoricu njihovih a ovo je bio njihov odgovor. Konzumirajući tijelo Michaela Rockefellera tako su zapravo upili njegovu energiju i moć. Ubrzo su ipak požalili tu svoju odluku. Potraga koja je uslijedila nakon nestanka Rockefellera bila im je strašna, a većina njih nikad ranije vidjela zrakoplov ili helikopter.
Ubrzo nakon regiju je pogodila strašna epidemija kolere koju su mnogi doživjeli kao osvetom za to ubojstvo. Ispričali su oni tu priču i Hoffmanu, no oni koji su sudjelovali u ubojstvu, nisu se htjeli javiti. No tada jednog dana dok je Hoffman još bio u selu, neto prije povratka u SAD, vidio je muškarca koji je oponašao priču koju je prepričavao drugom. Čuo je Hoffman da se spominje ubojstvo i ubrzo je počeo snimati, no muškarac je brzo prestao pričati.
No on je uspio dio zabilježiti na filmu.
"Nemoj ovu priču ispričati bilo kojem drugom muškarcu ili bilo kome u selu, jer je ta priča samo za nas. Ne govori. I nikome ne pričaj ovu priču. Nadam se da je se sjećaš i da ćeš ju zadržati za sebe. Nadam se, jer ona je samo za tvoje uši. Ako te ljudi pitaju, ne odgovaraj. Ne razgovaraj s njima, jer je to priča samo za tebe. Ako im ispričaš umrijet ćeš. Bojim se da ćeš umrijeti. Bit ćeš mrtav, tvoji ljudi će biti mrtvi, ako ispričaš ovu priču. Zadrži ju u svojoj kući, i za sebe, nadam se zauvijek. Zauvijek...".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
bas i ne izgleda kao neki ukusan komad :D