Ne sjećam se trenutka u životu u kojem nisam bio fasciniran filmom i animacijom. Ja sam oduvijek razmišljao u slikama, moram sve vizualizirati da bih shvatio svijet, a i danas je tako. Rekao nam je nagrađivani redatelj eksperimentalnih filmova, slikar i profesor likovne umjetnosti Branko Farac. Njegov peti animirani film ‘’Psychographic’’ natječe se na Animafestu u Zagrebu. Kako se i sam redatelj zna našaliti, njegovi filmovi se moraju gledati bez treptanja, inače ćete propustiti mjesec dana njegova rada.
Express: ‘Psychographic’ se natječe u dvije kategorije. Jedna je u kategoriji hrvatskog filma, a druga veliko svjetsko natjecanje kratkometražnog filma. Što vas motivira da se prijavite i imate li nekih očekivanja od Animafesta?
Za animatore su festivali jako važni jer je to uglavnom jedinstvena prigoda da publika vidi filmove, a prikazati svoj film na tako značajnom festivalu kao što je Animafest u Zagrebu je velika čast. Umjetnošću se bavim iz osjećaja unutarnje nužnosti. Ovaj sam film radio godinu dana po nekoliko sati dnevno prije nego što sam ga predložio kao projekt Zagreb filmu. Sva moja očekivanja se iscrpe u samom radu, u tome je sve. Uostalom, na ono što se poslije zbiva sa samim filmom ne može se puno utjecati.
Express: Kad se gleda sa strane, kratki film traje, recimo, pet minuta, a koliko zapravo sati, dana i mjeseci rada stoji iza takve kratke forme? Zbog vizualne dinamike kojom se koristite u animaciji, što bi se dogodilo kad bi vaš gledatelj slučajno trepnuo i izgubio jednu sekundu vašeg filma? Što bi sve propustio?
Moj prvi film je bio najkraći, uradio sam ga u nekoliko mjeseci, takoreći u jednom dahu, a svaki sljedeći film je bio dulji i rad na njemu je trajao sve više. Htio sam ukodirati što više značenja, znao sam se našaliti da se moji filmovi moraju gledati bez treptanja jer inače možete propustiti mjesec dana moga rada.
Ja film doživljavam kao filozofsko sredstvo, ne kao dio industrije zabave, S obzirom na to, publika se očekivano teško može uživjeti u moje filmove. Netko mi je rekao da bi moje filmove trebalo gledati trećim okom. U tom je smislu ovaj moj posljednji film ‘Psychographic’ sasvim drugačiji, to je jedna intimna, obiteljska priča, svima razumljiva.
Express: Kad i kako ste se zaljubili u animirani film i traje li ljubav? Je l’ postigla zrelost ili se još razvija?
Mislim da se u animaciju morate zaljubiti da biste se njome bavili, nema drugog objašnjenja, kako biste inače mogli sjediti danima uz stol za animaciju ili računalo? Ne sjećam se trenutka u životu u kojem nisam bio fasciniran filmom i animacijom. Ja sam oduvijek razmišljao u slikama, moram sve vizualizirati da bih shvatio svijet, a i danas je tako.
Express: Možete nam malo opisati rad na filmu? Redatelj animiranog filma radi sam ili imate suradnike poput redatelja igranog filma?
Ne mogu ništa govoriti u tuđe ime, osobno sve više osjećam umjetnost kao ‘one man show’, pogotovo zato što stvaram uglavnom u svojevrsnom transu, crpim slike iz podsvijesti, teško je to stalno objašnjavati nekome, zato mi je nužno što više toga raditi sam. To je osnovni razlog što sam u ovom filmu i animaciju radio sam, čak i faze, punu animaciju s 24 slikice u sekundi, a sve da bih dobio tu halucinantnu i snovitu atmosferu. Ovo je moj najjosobniji film u tom smislu, pogotovo jer sam tražio slikovni ekvivalent za emocije, osobita psihička stanja prikazana u filmu...
Express: Animacija nije bila vaš prvi odabir. Nakon brojnih samostalnih i skupnih izložbi, 2003. godine ste se okrenuli animaciji. Je li to tad bio veliki iskorak za vas?
Animacija je došla sasvim prirodno, oduvijek sam volio pisati, stvarati svoje svjetove i crtati. S obzirom na to da je animacija forma koja to objedinjuje, nisam mogao izbjeći taj fatalni susret. Nakon jedne moje izložbe u Milanu, gdje sam se predstavio u prostoru galerije Arteutopia u muzeju Porta di Romana s Miltonom Glaserom, Lorenzom Mattottijem i Moebiusom, koji su se na svoj način također bavili ilustracijom, animacijom i filmom, ja sam nakon povratka u Hrvatsku bio potaknut od ljudi iz Zagreb filma da napravim jednu kraću animaciju. To je bio moj prvi kratki animirani film ‘Metahead’ (2003.). Prikazan je na festivalima u Brazilu, Grčkoj, Rusiji, Italiji, Sloveniji, Australiji i Španjolskoj. Drugi film ‘Transoptic’ (2007.) imao je gotovo identični festivalski put, a s trećim filmom ‘Psychomorph’ (2011.) pozvan sam u Čile na jedan festival, usput sam na sveučilištu u gradu Antofagasti održao predavanje o kreativnom procesu i hrvatskoj animaciji. ‘Technement’ (2018.) bio je zaslužan što sam pozvan na jedan od najvećih japanskih festivala u gradu Saporou.
Express: Kojim se specifičnim tehnikama koristite u vašim radovima? Stripu, crtopisima, animiranom filmu... Zašto odabirete baš te i što vam one pružaju?
U bavljenju animacijom prošao sam put od klasične animacije i crtanja na stolu za animaciju, u mom prvom filmu, te glazbom koju je Tamara Obrovac sa svojom grupom uživo svirala, pa do ovog zadnjeg filma koji je nastao sasvim u računalu. Rad na računalu pojednostavnio je stvar, olakšao produkciju i omogućio da se film može praktično raditi kod kuće. To je velika stvar, pogotovo za umjetnike individualce, koji shvaćaju animaciju na način kako je ja shvaćam.
Express: Osim što se bavite slikarstvom kao crtač, slikate, pišete i teoretske radove o stripu, režirate animirane filmove... Kako to sve ide zajedno, sudaraju li se ikad vaše strasti ili rado surađuju jedna s drugom? U čemu pronalazite poveznicu između stripa i filma, na primjer?
Meni je strip idealna forma kojom se mogu izraziti jer ja razmišljam u slikama, već sam to spomenuo, te svoje likovne uratke nazivam crtopisima, jer istovremeno crtam i pišem, bez kontrole razuma, onom starom dobrom nadrealističkom tehnikom automatskog izražavanja. Pišem o stripu, napisao sam nekoliko tekstova o teoriji stripa, uradio sam i pogovor za jednu knjigu s Maurovićevim stripovima koju je izdao Veljko Krulčić, sad sam za njega napisao i predgovor za jednu knjigu s nerealiziranim Dragićevim animacijskim projektima. Meni je to sve što radim neraskidivo povezano, razmišljanje, analiziranje, pisanje, stvaranje, sve je dio istog procesa, težnje da se sve ono što je nepovezano dovede u red.
Express: Rođeni ste u Blatu na Korčuli, koje je kroz povijest imalo burne periode u kojima su se izmjenjivali uspješnost i procvat s gladi i iseljavanjem. Fascinantan je podatak da danas samo u Sydneyu u Australiji živi tri puta više Blaćana nego u matičnom gradu na Korčuli. Vi redovito prikazujete svoje radove u programu Blatskog ljeta. Koliko vam znači pridonositi vašoj maloj zajednici?
U Blatu sam proveo formativne godine, ne izlažem tamo onoliko koliko bih htio, zapravo svakih desetak godina, ali to je osobit kontakt sa svojim temeljima, tamo sam radio i u osnovnoj školi i gimnaziji, čak sam jedno vrijeme vodio mjesni muzej. Blato je uistinu posebno mjesto, ne biste vjerovali koliko je znamenitih ljudi iz svih područja podrijetlom iz tog malog živopisnog mjesta u kojem je kultura uvijek bila na istaknutome mjestu. Međutim, to je materijal za posebnu priču.
Express: Predajete djeci likovnu kulturu u školi. Je li Vam inspirativno raditi s djecom, prenositi im svoja znanja, tehniku i uvide te potencijalno otkriti neki novi talenat? Postoji li u današnjih generacija djece, iz vašeg iskustva, zanimanje za likovnu umjetnost? Ako postoji, zanima li ih više animacija, slikarstvo ili možda strip.
Moj rad s djecom je sinergija, rekao bih da mi pružaju koliko i ja njima, napajam se njihovom energijom, entuzijazmom, a dajem im iskustvo i znanje. Danas su djeca drugačija, ali u biti su uvijek željna razumijevanja, podstreka, saznanja... Ima iznimnih talenata, ja vjerujem u djecu, uživam u njihovim iznenađujuće svježim idejama. Osvojio sam s njima nekoliko važnih prvih nagrada. Recimo, na natječaju ‘Radost slikanja uz glazbu’ koji početkom svake školske godine raspisuje Hrvatska glazbena mladež za najuspješnije likovno ostvarenje inspirirano slušanjem glazbe. Pristigne više od tisuću radova iz svih škola u Hrvatskoj.
Express: Oscari su iza nas, jeste imali priliku pogledati neke nominirane filmove u kategoriji animiranog filma? Ako je odgovor potvrdan, je li zlatni kipić otišao u prave ruke?
Pratim sve ono što se zbiva u suvremenoj animaciji, to je golema količina materijala, jednostavno je teško sve to procesuirati. Donekle su svi filmovi koji dođu do razmatranja za nagradu Oscar vrhunski producirani te često odlučuju nijanse i osobne naklonosti žirija.
Express: Imate li uzore iz svijeta animacije i slikarstva?
Imam neke svoje favorite, ljude koji su mi u umjetnosti bili inspiracija svojim životnim stavom, mislima, ali nikad nisam želio imati uzore u tom nekom imitatorskom pogledu, puno sam uložio u to da budem originalan, ne vidim nikakve potrebe raditi stvari koje drugi rade, samo zato što su popularne.
Express: Žene su vaša trajna umjetnička inspiracija. Što vas toliko fascinira kod nas žena i koje osobine kod žena najviše volite? Po vama, u čemu leži prava snaga žene? Koje žene iz povijesti ili literature vas fasciniraju?
Volim ženski mentalni sklop, one imaju osobiti senzibilitet, inteligentne su i puno jače nego što to muškarci misle. Ne bih sad mogao izdvojiti neku posebnu ženu, osim možda Natašu Cetinić, veliku slikaricu, također iz Blata, koja je bila moja učiteljica u smislu te neke životne opredjeljenosti, pomogla mi razbiti predrasudu kako žene ne mogu biti velike umjetnice. Danas mi je smiješno takvo razmišljanje, uostalom ne slažem se s podjelom na mušku i žensku umjetnost.
Express: Umjetnici rade i kad ne rade. Kako izgleda vaš slobodan dan? Čime je ispunjen?
Moj radni dan je rad, nemam praznog hoda, sve moje aktivnosti su nekakav projekt, sve prevodim u slike.
