Nikola Vranjković prisutan je od devedesetih na regionalnoj sceni kao glazbenik, kantautor, tekstopisac, pjesnik i producent. Publika ga pamti kao osnivača i člana sastava Block Out, gdje je djelovao od osnutka 1991. do 2013. godine, nakon čega se okrenuo samostalnoj karijeri. Još 2001. izdao je solo album “Zaovdeilizaponeti”, a 2014. uslijedio je prvi EP, “Bremeplov” i 2017. godine studijski album “Veronautika”. Kao producent surađuje s brojnim glazbenicima, poput Bajage i Instruktora, Darka Rundeka, Leta 3, Darkwood Duba, Like Kolorado, Bjesova i mnogih drugih, a objavio je i dvije pjesničke zbirke. Ove godine izašao mu je drugi EP, pod nazivom “Teorija zabave”. Tim povodom razgovarali smo s glazbenikom o njegovu radu, suradnjama s kolegama glazbenicima, ali i o trenutačnoj situaciji te utjecaju društva i politike na stvaralaštvo.
Express: Ove godine ste izdali novi EP, ‘Teorija zabave’, na kojem se nalaze četiri, po standardnim mjerilima, podulje pjesme. To i jest nekako vaša forma, niste skloni radiofoničnim singlovima. Kako je nastajao EP? Na njemu ste surađivali i s drugim glazbenicima...
To je moj drugi EP. Prvi je bio ‘Bremeplov’ iz 2014. godine i on je napravljen po sličnom principu. Tamo sam na svakoj pjesmi imao nekoga gosta, zvao sam drage ljude i kolege. Zanimljivo mi je raditi s ljudima koji nisu pretjerano medijski eksponirani, biram one s kojima sam i prije surađivao i svjestan sam njihovih kvaliteta. To su ljudi koje publika poznaje vrlo površno jer rade različite stvari. Na ‘Bremeplovu’ sam tako imao za goste članove Goribora, tad su još svirali. To su Miroslav Užarević i Željko Ljubić, bili su sjajan gitaristički duo. Snimili smo naslovnu pjesmu, zvali smo je ambijentalnom horor pjesmom. Gostovao mi je i Dejan Lalić iz Orthodox Celtsa, pa onda i Miki Ristić iz Darkwood Duba... Sad mi je teško kad spominjem te bendove jer ih više nema. Radio sam i s Danicom Borisavljević na pjesmi ‘Ispod tvoga oka’. Na taj se prvi EP veže jedna pjesma s ovoga, to je pjesma ‘Kad tuga pobedi bes’. S njom sam se dugo borio. Postojala je jedna varijanta gdje je kraj bio onako stadionsko-refrenski, Coldplay i Fix You momenti. To me umaralo. Kako je korona uzela maha, otvorilo se neko slobodno vrijeme za eksperimentiranje. Tad sam više razgovarao s Dragutinom Jakovljevićem, mogu slobodno reći da mi je on jedan od omiljenih gitarista. Kako znam njegove afinitete, pitao sam ga da napravimo ‘odjavnu špicu’ te pjesme, ‘Kad tuga pobedi bes’. Vjerovao sam u tekst. I kad je on odsvirao kraj te pjesme, sklopilo se nešto, čini mi se, jako dobro. Moram spomenuti i Zorana Marinkovića, pjevača benda Bjesovi. Surađivali smo u nekoliko navrata na nekim drugim projektima, a sad sam jako ponosan što smo zajedno snimili zadnju pjesmu na EP-u, ‘Granice’. Napokon je došao trenutak da se sretnemo u jednoj pjesmi. Zvuči subjektivno kad to kažete za ljude koje dobro poznajete, no to je fenomenalan umjetnik, glazbenik i slikar. On je među možda deset najznačajnijih ljudi u Srbiji, koji su progurali to glazbeno breme naših godina. I takve ljude ćete rijetko vidjeti na televiziji. Dok sam radio na albumu, čuo sam se često s još jednim prijateljem, Milanom Panićem, koji je u to vrijeme boravio na Staroj planini.
Express: Tamo ste na kraju snimili i videospot za prvu pjesmu...
Puno šetam po prirodi. Trudim se provoditi vrijeme gdje god mogu, a da nije grad. Često sam bio na Staroj planini, Zavojsko jezero mi je jedno od omiljenih mjesta. To je umjetno jezero, napravljeno za potrebe elektrane. Poluumjetno, mi kažemo, s obzirom na to da postoje izgrađene brane. Zbog ove sveopće energetske krize počelo je nekontrolirano ispuštanje vode, a to jezero je jako duboko. Pojavila su se sela koja su ležala na dnu tog jezera godinama, zamislite. To se ne bi smjelo događati, mora postojati granica koliko se može vode ispuštati. Vidio sam tih primjera i na Jablanici, naprimjer, ima ih raznih, nije ovo izdvojeni slučaj. I ti pejzaži su nevjerojatni. Stara planina je dragulj Srbije. U posljednje vrijeme sve češće ćete čuti da se vode borbe za očuvanje prirode. Postoji taj narativ da ćemo imati ne znam ni ja koliko struje od tih nekoliko rijeka. A one mogu proizvesti struju za možda jedan frižider i dvije sijalice. Da se vratim na pjesmu - sad sam zadovoljan njome. I popratnim videospotom. Naravno, dobila je svoju minutažu od gotovo sedam minuta. To je sad problem, čak i tamo gdje biste mogli pustiti takvu pjesmu, znam da je zbog dugog trajanja neće pustiti.
Express: Osjećate li u tom pogledu barijeru - s obzirom na to da, otkad radite samostalno, svirate često eksperimentalnu glazbu, imate duge instrumentalne dionice? Koliko su današnji radijski formati ograničavajući za slobodu u glazbi?
Pa kako da vam kažem - ja sam slušao u svom životu i Pink Floyd, i Tool, i Radiohead, i Pearl Jam, i da sad ne nabrajam... Kako nitko tad od tih umjetnika nije imao problema? To su sve dugačke pjesme. Pogledajte samo koliki su ti fade inovi, primjerice Pearl Jam i njihov ‘Jeremy’ ili ‘Black’. Netko je na ovim prostorima usadio tih nekoliko idiotskih pravila. Od toga da pjesma mora trajati tri minute, pa onda do toga da koncerti u klubovima počinju u ponoć, a ne u 20 sati... To su ugostiteljska pravila ustvari, koja su ušla u ono čime se mi bavimo. Neće se puno toga promijeniti.
Express: Govorimo li o ovim prostorima ili ipak ovom vremenu onda?
To je neko ‘vrijeme u vremenu’. Više nitko nema vremena pročitati knjigu zato što ima puno stranica. Najbolje bi bilo da preko telefona pročitamo dijelove knjige koje je netko izvukao za nas, pa na kraju i uvjerimo sami sebe da smo to stvarno pročitali. Ako nisi pročitao, onda si sigurno razumio. Tako funkcionira svijet, pun je ljudi koji misle da sve znaju. Ne radi se čak ni o površnosti, to je miljama daleko ispod površnosti. To je najveći problem - takav pristup razdvaja ljude, a oni misle da ih spaja. Razgovaraju o istoj temi o kojoj su pročitali možda tri stranice, a ona ima, karikiram - 200 stranica.
Express: Na tragu toga, kako je onda stvarati, uvjetno rečeno rock - nisam sklona strogim žanrovskim odrednicama, možemo reći alternativnu glazbu - u državi u kojoj vlada takozvani folk? Ima li mjesta na sceni za ono čime se bavite?
Pravo da kažem, ne znam što mi je manje jasno. Kad ovdje kod vas gledam tu neku kvazipop scenu ili kod nas tu - ne znam tko je to uopće tako nazvao - folk scenu, koja sad pokušava biti neki pop folk. U onaj trap uopće ne mogu zalaziti. U osnovi, bilo da pričamo o popu, folku ili tom pop folku, oni imaju jednu zajedničku crtu. A to je banalnost teksta. Najvažnija stvar, da bi uopće bio prihvaćen, su ti potpuno banalni tekstovi. Vuče li melodija više na pop ili folk, je li ukradena grčka ili talijanska, to je manje važno. Situacija je drukčija nego ranije doduše, jer danas ima puno ljudi koji znaju pjevati. Ne može se poreći da su to ljudi s nekim pjevačkim kvalitetama. Ali to mi je kao da slušam neki cover bend. Mogu oni dobro svirati, ali to je reciklaža nečega.
Tako je i ovo reciklaža grčke, turske, talijanske muzike uz neki, u pravilu bezvezan, ljubavni tekst. Nisam nikad imao živca upuštati se u tako nešto. Ne kažem da je taj put lak. Postoji mnogo ozbiljnih, školovanih glazbenika koji su eksperti za to. Ali kad prođe vrijeme, prođu godine... Na kraju, svi znamo koje su pjesme ostale. I u svjetskoj i u jugoslavenskoj glazbi. Te pjesme možda dolaze sporije, možda nisu odmah široko prihvaćene, ali nalaze svoje mjesto. Dok imam snage, trudit ću se raditi takvu glazbu. Volio bih napraviti barem još neku takvu pjesmu. U tom slučaju volim raditi, i volim raditi s ljudima koji tako razmišljaju.
Express: Koji su po vama razlozi tih promjena i na glazbenoj sceni, ali i generalno? Kad pogledate razdoblje od 1990-ih naovamo, je li uopće bilo izgleda održati tu visoku razinu jednog vremena koje danas, gledajući unazad, često mistificiramo?
Veći problem imam s tim što je nestala institucija albuma. Kad pogledate prve albume - evo ako govorimo o Hrvatskoj - Prljavog kazališta, Haustora, tu je bio i Let3, koji je imao tu nesreću da su izdali album pred sam rat. A onda i Šarlo Akrobata, Lačni Franz, Videosex, da ne spominjem EKV. To su sve bili albumi koji su postali kulturna dobra. I nije to stalo 1990., nego se učvrstilo do 2000. godine. Pojavili su se tad sjajni bendovi, kao što su Darkwood Dub ili Bjesovi. I mi smo tad počinjali s Block Outom. Djeluje nevjerojatno kad gledam iz ove distance. I onda su se nakon 2000. godine svi ti, kako smo mi to mislili, sivi oblaci kao raščistili, što se tiče društvene i političke situacije. Trebalo se pojaviti neko proljeće, neki novi sistem, sloboda medija, navodne nove mogućnosti... A nije se dogodilo ništa. Samo se sve urušilo u tu jednu novu medijsku brzinu i sve je preraslo u reklamu, kratku formu i vijesti. A to, osim što je bezlično, užasno je dosadno. Ali ljudi su se na ovim prostorima izgleda poželjeli dosade, s obzirom na sve što im se događalo. I onda su se naviknuli na tu dosadu - bitno da ne opterećuje. U svijetu je to možda malo kasnilo, na našim prostorima se taj mainstream pogoršavao brže. Ali ni u svijetu od 2000. godine nemate novi veliki bend.
Express: Osim institucije albuma, koja se doduše još održava na svjetskoj sceni, institucija benda je zaista napuštena...
Rammstein nije Radiohead ni Tool. Možda se neće netko složiti s tim, no Radiohead i Tool se mogu usporediti i s Led Zeppelinom i The Clashom. A The Clash s Beatlesima. To su sad stvari prošlosti.
Express: A The Smile?
Nisam ih nažalost gledao kad su bili u Zagrebu, kasno sam saznao za koncert. Puno koncerata propuštam zbog posla. Njihova ‘Free In The Knowledge’ je možda najbolja pjesma koja se ove godine pojavila u svijetu. On je ustvari najveći svjetski autor, ima već trideset godina da je tako. Sve što mogu Thomu Yorkeu poželjeti je puno zdravlja i da dugo živi, eto. Malo je takvih ljudi koji mogu nahraniti dušu. To je mogao, naprimjer, Dostojevski u književnosti. Danas uzmete njegovu knjigu i jednako je fenomenalna kao i kad je napisana. Prema takvim ljudima imam samo zahvalnost.
Express: Spomenuli ste već važnost tekstova u glazbi. Pišete i poeziju, objavili ste dosad dvije knjige. Možemo li očekivati i treću?
Oklijevam s tom trećom knjigom, iako imam dovoljno - neki kažu ‘poezije’. Mene je strah još tog izraza. Drago mi je da se nekome to sviđa. Užasno me nervira kad ljudi sami sebe nazivaju umjetnicima. To se zvanje stječe, rekao bih, pred kraj života. Kad netko zaista je umjetnik, to je jasno, nije potrebno izgovarati. Zato nisam siguran da su te moje pjesme baš poezija. Najgore mi je kad me netko pita što sam htio reći u nekoj pjesmi. I da mu objasnim to što sam ja htio reći, netko drugi ne može to osjetiti, to je drugo vrijeme. Treba pustiti pjesme da rade same, da slušatelji ili čitatelji osjete duh tog vremena. Nema potrebe ići u točnu definiciju i analizirati. Nadam se da ću u skorije vrijeme objaviti i tu još jednu knjigu. Nigdje ne žurim, nisam žurio ni kad sam bio mlad po pitanju glazbe. Sve dođe na svoje mjesto. Gledam na stvaranje kao na zidanje kuće. Mora ići sporo, ako ne želite krive zidove, razumijete.
Express: Kako je onda biti glazbenik koji i piše danas u Srbiji, na ovim prostorima uopće? Ima li mjesta za ljude koji ne žure i možemo li uopće govoriti o ‘ovim prostorima’ u današnjim granicama?
Tu ima jedan problem s kojim se suočavam, s kojim se suočavamo svi koji smo počinjali karijere devedesetih. A to je ta medijska nekomunikacija između susjednih država. Mnogi srpski bendovi, koji bi u neko prijašnje, normalno vrijeme imali publiku u Hrvatskoj ili Bosni ili Sloveniji, do te su publike došli možda tek nakon deset godina. Ako su ikad i došli. To su stvari koje se ne mogu vratiti. Nasreću, ostaje glazba. I kad oduzmete sve druge okolnosti, gdje možda možemo govoriti o slučaju, o spletu okolnosti... u samoj glazbi, ne možete lažirati ono bitno. Nemam energije hvatati se za promocije niti glumiti buntovnika. Puno ljudi iz Hrvatske mi se javlja da sluša moju glazbu, čitaju moje pjesme, tako da publike svakako ima. Ali slabo nastupamo ovdje, malo je interesa s te strane. Tako je sa svim bendovima iz Srbije. Ipak, čini mi se da je moja pozicija generalno prilično dobra. To je neka zlatna sredina gdje, rekao bih, dobro plivam.
Express: Dotaknuli ste se medija i javnog diskursa u Srbiji. S jedne strane ste vezani za njih, u nekom dijelu i ovisite o njima, a s druge imate i privatni život, na koji situacija u društvu sigurno utječe na svoj način...
Imam jednog prijatelja, s njim često idem u ribolov. On ima jednu riječ za to, koju koristi često. Ignore. To dosta objašnjava. Moja kći - njoj je pet godina - ona sad sluša glazbu, gleda televiziju. U Srbiji postoje četiri velike televizije s nacionalnim frekvencijama. Od te četiri, ona se još nije susrela s dvije. Još nije svjesna da taj svijet postoji. Iskreno, nisam siguran što će se dogoditi kad počne otkrivati taj svijet. Da dođete iz bilo kojeg dijela svijeta u, recimo, Beograd i upalite te programe, možete shvatiti da nešto nije u redu. Sva sreća, još imate stotinu opcija na daljinskom upravljaču, možete u krajnjem slučaju to maknuti. Jedini je problem što toga gumba nema u životu. Ne možete izbaciti ni te kanale ni taj mentalitet. A to stvara lošu atmosferu u društvu. Zato - ignore. Iako ni to nije sasvim dobro, ne treba se odmaknuti od svega. Moramo znati što se oko nas događa.
Express: Dojma sam da u Srbiji, za usporedbu s Hrvatskom, barem u toj sferi osviještenosti postoji jača reakcija - da na veću represiju slijedi i veći revolt...
Čini mi se da se svi ti političari, i kod nas i u svijetu, dogovaraju kad će tko kome reći nešto loše, pa kad će ovaj drugi njemu vratiti. Sve je to uigrano. Ali ako se odmaknete i pogledate širi kadar, vidite da se time samo skupljaju politički bodovi. Tako i te reakcije, kako kažete. Ne bih ja bio optimističan oko toga. Isti ti vladajući kontroliraju dio ljudi koji glumi pobunu, da bi opet opravdali reakciju policije. Sve je to zatvoreni sustav manipulacije. Ne vrijedi potrošiti nijednu minutu više na to jer je to još jedna potrošena minuta u životu. Što se medija tiče, sve ide u smjeru toga da nas se ukalupi. Ne samo u Srbiji i ovdje, svuda. Sve se sad svodi na broj, ne morate više ništa pamtiti ni znati, sve je u jednom broju i u telefonu.
Express: Može li onda glazba, umjetnost općenito, imati ulogu ‘deukalupljivanja’?
Ovisi koja. Dobra glazba nikad neće nestati. Može biti na margini, no problem je što, recimo, na ovim prostorima ta margina ne može smetati onoj ukalupljenoj većini. To više nije ni polarizacija, jasno je odmah što bi prevagnulo, čega je puno više. No ta margina ne može nestati. Uvjeren sam da ta genijalnost, koju na svu sreću vidimo kod nekih autora, ipak uvijek negdje probije. Kao voda. To je jedina nada. To je kao i s ljubavlju. Nije isto kad ti netko napiše ‘volim te’ preko telefona ili kad te zagrli. Ne odbacujem nove žanrove, imam poštovanja i prema tome, elektroničkoj glazbi, naprimjer. Ali napraviti nešto preko programa ili nešto odsvirati, ne može biti isto, uvjeren sam.
Express: Zavojsko jezero, glazba kao voda... Važne su vam i rijeke?
Na rijeci često razmišljam o tekstovima, pa ih slažem noću, kad ostanem sam sa sobom. Zadnjih šest, sedam godina vrijeme provodim na Tisi. To je rijeka koju sam relativno kasno otkrio i puno toga mi je promijenila u životu. Dotad sam život proveo na Dunavu. Plovio sam i na moru, ali Dunav je nešto posebno. Možda to ide s godinama. Tisa je blaža i mirnija rijeka. Iako je jako duboka, dublja od Dunava. Nedaleko od Zrenjanina mi je brod i svi ti gradovi na Tisi, to su mali gradovi koje rijeka može podnijeti. Ne suočava se s istim stvarima kao Dunav. Ima sreću što veći dio svog toka kroz Srbiju nema neprijatelja.
