Novi adut biblioteke Balkan noir dokumentarno je povijesni roman “Faraon iz Ilice je mrtav“, pisan u stilu Zagorkinih krimića, iz pera Expressove kolumnistice Milane Vuković- Runjić.
Kako se radnja romana događa u zlatnoj epohi art decoa između dva rata, u ovom tekstu otplesat ćemo charleston kroz glamuroznu zagrebačku svakodnevicu ludih dvadesetih.
Žena u crnoj haljini ravnog kroja do koljena s bubikoff frizurom i dugačkim cigaršpicom u ruci naslonjena na Edison Bell gramofon iz kojeg trešti jazz, zaštitni je znak ludih dvadesetih, epohe koju krase poslijeratni optimizam, borba “za žensku stvar“ te vjera u progres i tehnologiju. Zagreb je tih dana zbilja plesao u novom ritmu.
Umjetnost je cvala, gradilo se na veliko, a zahvaljujući novoosnovanom poduzeću d.d Siemens (budući Končar) uvedena je elektrifikacija. Stanovništvo je poraslo za 70% i broji gotovo 200.000 Zagrepčana.
Dvadesetih je Zagreb dobio telefonsku centralu, prvu radijsku postaju u ovom dijelu Europe, hotele Esplanade i Milinov (danas Dubrovnik), tržnicu na Dolcu i zoološki vrt.
HAŠK Građanski, preteča Dinama, bio je 1923. šampion prvog državnoga nogometnog prvenstva, a titulu prvaka ‘20-ih je, na radost svih purgera, osvojio još dvaput.
Noćni i kulturni život Zagreba između dva rata bio je bogatiji i raznolikiji nego danas. Zagreb ‘20-ih ima tridesetak kavana, među kojima su najpopularnije Royal na Trgu i kavana Medulić (ugao Ilice i Medulićeve) kamo je mladež dolazila slušati gramofonske koncerte.
U periferijskim krčmama i bludilištima u Tkalči i Kožarskoj skupljalo se nešto drukčije društvo kriminalaca, prostitutki, kockara, avanturista, boema, špijuna i raznovrsnih okultista.
Trešnjevačke krčme bile su najzloglasnije, a taj danas elitni kvart skupih i loše građenih novogradnji tih je godina bio opasan zagrebački slum.
Zagrepčani su za noćni izlazak mogli odabrati jedan od sedam kabarea, a odlazak u HNK za sve gradske posvuduše bio je obvezan.
Tih su večeri na repertoaru igrale Krležine drame u režiji Branka Gavelle s Titom Strozzijem u glavnim ulogama.
Što se kazališnog života tiče, Marinković u “Kiklopu” bilježi jednu povijesnu anegdotu iz tog razdoblja- razjareni HNK-ov glumac u Kavkazu je korbačem izbičevao kazališnog kritičara. I to ne zbog loše kritike nego zbog ljubomore jer mu je žena nabijala rogove s njim.
Nijeme filmove gledalo se u novootvorenom kinu Europa (1925.), a oni odvažniji mogli su posjetiti i Kino Erotikon.
Pionir filmske umjetnosti u Hrvatskoj, veliki Oktavijan Miletić u Zagreb je donio još jednu novotariju - prvi saksofon. Miletić se tako u povijest hrvatskog jazza upisao kao prvi saksofonist.
Nezaobilazno mjesto za izlaske bio je i novosagrađeni hotel Esplanade (1925.) u kojem su odsjedali prvi turisti, otmjeni europski putnici Orient Expressa, popularne pruge koja je povezivala europski zapad s Bliskim istokom, a Zagreb je na njoj bio važna postaja.
U Smaragdnoj dvorani hotela održavali su se trendy plesnjaci na kojima su se uz konjak, koktele i cigare čagali zloglasni, prekoatlantski plesovi – charleston i black bottom.
Moda i dizajn postaju važan dio gradskog života, a tisak vjerno prenosi svjetske trendove za kojima Zagreb u ovoj epohi nimalo ne zaostaje.
Kairos povijesti htio je da se nevažan gradić beznačajne austrougarske provincije nakon velikog rata pretvori u kulturno i financijsko središte novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Pruženu prigodu Zagreb je znao iskoristiti. Upravo tada u našem su gradu, kao u ostalom i u drugim svjetskim metropolama, nastale gotovo sve navike, fenomeni i oblici ponašanja suvremenog čovjeka- zaluđenost ljepotom, modom, sportom i tehnologijom, masovna kultura, turizam, marketing, medijska industrija i tabloidi.
Dvadesete je obilježila i žestoka borba za ženska prava. Prvi put u povijesti, žene režu kosu, odbacuju korzet, skraćuju suknje i počinju pušiti, u nastojanju da postanu ravnopravne muškarcima u borbi za radna mjesta i socijalni status.
Iako je hrvatsko društvo s početka stoljeća i dalje ekstremno patrijarhalno, a svaka žena koja se do 21. godine nije udala, smatrana je “starom curom“, to nije obeshrabrilo nekolicinu hrabrih individualki da pokrenu korjenite promjene u gledanju na “žensku stvar“.
Predvodnica borbe za “žensku stvar“ bila je Marija Jurić Zagorka. Novinarka i književnica organizirala je mnoge ženske marševe, osnovala feministički mjesečnik Ženski list, a na stranicama tiska gorljivo je polemizirala s protivnicima, zbog čega su je mnogi mrzili i nazivali “ludom babom“.
Dvadesetih je osnovan i Klub likovnih umjetnica u kojem su se istaknule slikarice Lina Crnčić i Anka Krizmanić. Domaći dizajn iznjedrio je i dva nezaobilazna imena - Ivanu Tomljenović Meller i Otti Berger, dizajnericu danas svjetskog glasa koja se školovala u njemačkom Bauhausu.
Još jedna ikona epohe svakako je i Antonija Kučar- Vajda, legendarna vlasnica atelijera Foto Tonka. Svatko tko je htio biti netko i nešto u tadašnjem Zagrebu, morao je imati svoju fotografiju iz Foto Tonke, a ugledne gradske milostive, Tonka je fotkala u slobodnim pozama u kakvima su pozirale holivudske dive na stranicama svjetskih žurnala.
Emancipacija je imala drugu stranu medalje. Kapitalizmu zapravo žena nije trebala kao ravnopravan društveni i politički subjekt nego kao ravnopravan, ako superiorniji - potrošač.
Prvi propagandni stručnjaci s početka stoljeća prepoznali su ženu kao savršena potrošača novog doba, stoga je čitava priča o emancipaciji u mnogočemu samo paravan za druge ciljeve, a to je pretvaranje žene u konzumenta.
Stoga su mnoge reklamne kampanje tog doba igrale upravo na kartu emancipacije. Ženski časopisi poput Svijeta i Ženskog lista potiču ženu da troši što više.
Veliki broj ranih reklama u tisku namijenjen je ženama, a plakat za deterdžent „Radion pere sam“ uzima se za simbol rane faze razvoja hrvatskog marketinga.
Zbog svega toga, Zagreb dvadesetih trese prava modna groznica pa šnajderice imaju pune ruke posla. Tipični muški večernji kodeks odijevanja tih se godina sastojao od smokinga i leptir mašne.
Tipična žena nešto je kompleksnije odjevena. Uz spomenutu midihaljinu i bob frizuru, nigdje se nije izlazilo bez rukavica i karakterističnog cloche šešira koji je poput kacige prekrivao cijelu glavu do obrva. Kako nije stajao onima koje nisu imale savršene crte lica, mnoge su žene jedva dočekale da izađe iz mode potkraj dekade.
Žena dvadesetih neprestano je u pokretu, bilo da šeće gradom, pleše charleston, igra tenis ili švrlja s ljubavnikom, stoga odjeća postaje sve praktičnija kako bi se što brže mogla odijevati i svlačiti.
Zbog gore spomenutog ideala žene frajerice u svemu ravnopravne muškarcu, obline su bile totalno out pa su se nosili grudnjaci koji su smanjivali opseg prsa.
To je nadoknađivano jakom šminkom a usne našminkane u obliku Kupidova luka bile su must have. Tada su izumljene i sve ambalaže za šminku kakve koristimo danas, poput metalnog stalka za ruž i kutijice za puder.
Zapravo, moda dvadesetih uglavnom slijedi stazu koju je utabala Coco Chanell nekoliko godina prije.
U istoj epohi, značajno zanimanje i važna kategorija u društvu postaje novinarstvo. Najčitanije novine u Zagrebu bile su dnevnik Jutarnji list, polumjesečnik za kulturu Kulisa i legendarna ženska mjesečna revija Svijet, koja će zadržati svoj kultni status do raspada Jugoslavije potkraj stoljeća.
Na prvom novinarskom balu, održanom 1928. plesala je čitava zagrebačka cremme della cremme. Ista manifestacija održava se i danas, ali baš kao i čitava profesija u nas, izgubio je stari prestiž, sjaj i glamur.
Osim balova, novinari organiziraju brojne gradske evente, a najpopularniji su natječaji ljepote. Prvi izbor za miss Kraljevine SHS održan je 1927. u Hotelu Esplanade, a misicom je proglašena zagrebačka konobarica iz Slavonske Požege, 17-godišnja Štefica Vidačić.
Koketna brineta velikih zelenih očiju iste je godine osvojila titulu misice Europe. Štefa je tih dana mutila pamet cijelom Zagrebu, a mediji su pozorno pratili svaki njezin korak.
Slikar Robert Auer (koji je Krleži poslužio za lik ljigava, netalentirana slikara u “Ledi“), napravio je njezin erotizirani poluakt koji je objavljen na stranicama mnogih novina.
Štefin omiljeni hobi bilo je slamanje muških srca, a zabilježeni su i slučajevi samoubojstava zbog njezine neuzvraćene ljubavi. Legenda kaže kako se cirkuski akrobat Miškec, kultna faca iz grada, propio zbog nje te napustio posao i nastanio u kotlovnici Kina Europa.
Po njemu je prolaz pored kina nazvan Miškecov i većina Zagrepčana ga tako zove, iako on službeno nosi ime antifašističkih sestara Baković.
Zagreb ‘20-ih u velikom stilu nastavlja i svoju okultnu tradiciju koja seže duboko u povijest. Otkopavanje Tutankamonove grobnice (1922.) potaknulo je zanimanje za stari Egipat i proučavanje njihovih tajanstvenih bogova.
Nekromanti, grabancijaši i vidovnjaci u Zagrebu nikad nisu bili rijetka pojava, a u ovom razdoblju dobivaju na popularnosti, a svoju djelatnost komercijaliziraju oglašavajući se u tiskovinama.
Također, ‘20-ih u Zagrebu djeluje više desetaka raznovrsnih masonskih i paramasonskih loža, a najpoznatije su bile loža Pravednost, Prometej te Perun. Razlog raznolikosti loža u ovom razdoblju leži i u političkoj napetosti između Zagreba i Beograda koja se preselila i u masonske redove.
I tako dolazimo do najneglamuroznijeg segmenta dvadesetih, a to je dnevnopolitička situacija. Ipak, kada je usporedimo s današnjom, dobiju se dva zaključka.
Prvi je da se nije mnogo toga promijenilo - policija i tajne službe i dalje nadziru građane, a primitivna bulumenta nesposobnih i dalje sjedi kako u Saboru, tako i u Skupštini poput kandidata kakvog poremećenog realittya.
Drugi je da je tada bilo prave političke borbe između najraznovrsnijih političkih opcija, i to svim sredstvima, od svakojakih igara prijestolja, nepredvidivih političkih paktova i koalicija ljutih oponenata, do terorizma i šaketanja neistomišljenika.
Danas je politički proces mnogo dosadnijin - sveden na inertno, mehanično zaokruživanje iste opcije nekompetentnih političara bez ikakve vizije osim one sebe samih u skupom autu i finoj fotelji. Iz art deco razdoblja.
I tako, kada se sve zbroji i oduzme, Zagreb je između dva rata imao svoj ugled i bio je poželjna kulturna destinacija u koju su dolazile svjetske zvijezde.
Međutim, simptomatičan je i Krležin citat iz eseja o “Malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ kojim Milana Vuković-Runjić otvara svoju knjigu:
“To je ta Europa, o kojoj piše malograđanska štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Europa. Međutim sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno: trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte, kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevinskog reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave (…).“
Ispod blještavila zagrebačkog neona, prava slika Hrvatske i Zagreba ostala je nepromijenjena. Osim što počinje dvadesetak kilometara južnije i istočnije od hotela Esplanade.
