Life
288 prikaza

Nogomet preuzima elemente religije: Tu je krv, ali tu je i mučeništvo!

Vedran Ćorluka
REUTERS/Christian Hartmann
Hrvatska jedina iz Jugoslavije: Kakva bi to reprezentacija bila da smo svi zajedno, često se pitamo. No činjenica je da su hrvatski igrači ipak trenutna top svjetska klasa

Prije dva tjedna počelo je Europsko nogometno prvenstvo koje se, uz neviđene mjere sigurnosti, održava u Francuskoj. Na njemu sudjeluje i Hrvatska. 

Buđenje “nogometnih vjernika” uoči početka prvenstva praćeno je neizbježnim reklamama za pivo, a ovaj put, za promjenu, i za mitski Faks kojim vjerne ljube peru navijačke dresove. 

I politika, naravno, traži svoj dio kolača, jer ne treba zaboraviti da je nogomet u Hrvatskoj, zbog kontinuirano visokog rejtinga hrvatske nogometne reprezentacije, najpoželjniji smokvin list iste te politike.

Buđenju se tako pridružila i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja se u svojoj Facebook poslanici prisjetila zaboravljene poljudske svastike otvoreno je prebacujući na Milanovićevu polovicu terena.

Predsjednica je u dubokom snu prespavala najtežu političku krizu koja još potresa Hrvatsku, a nogomet, eto, nije mogla. 

Drugo poluvrijeme ove političke nogometne utakmice odigralo se na HRT-u smjenom dosadašnjeg ravnatelja Programa HRT-a Joze Barišića. 

Navodni povod bila je HTV-ova emisija “Uvijek kontra” u kojoj su kao gosti sudjelovali Aleksandar Holiga, novinar Telegrama, sociolog Dražen Lalić, te novinar portala Index.hr Zvonko Alač. 

Emisija nije postigla željeni efekt, iako su u njoj sudjelovali ljudi koji imaju što reći o nogometa iz jednog drugačijeg kuta u odnosu na histeriju koja se u Hrvatskoj stvara oko nogometa. 

Emisiju je razvodnio stalni gost komentator Igor Mandić ponavljanjem mantre o “dvadeset dvojici muškaraca i napuhanom kožnom mjehuru” koju smo u javnom diskursu od njega dosad čuli bezbroj puta, gotovo isto toliko puta koliko i onaj znameniti “savjet mladim suprugama” pokojne Žuži Jelinek.

Nakon premijerne utakmice u kojoj je Hrvatska u potpunosti zasjenila slabu Tursku bilo je zanimljivo vidjeti medijske reakcije. 

Tako je HRT-ov “Dnevnik 2” prvih dvadeset minuta emisije posvetio upravo pobjedi Hrvatske, iako je politička groteska oko hrvatske Vlade bila na vrhuncu, što je školski primjer nogometa kao smokvina lista s početka ovoga teksta. 

Uzgred, čestitke reprezentativcima Hrvatske na sjajnoj igri i pobjedi. Nisam neki posebni zaljubljenik u nogomet, ali sam u čudu gledao neku izgubljenu i blijedu Tursku, iz koje mi je bilo poznato tek jedno ime, ono Barcelonina Arde Turana. 

S druge strane, hrvatski reprezentativci redom pripadaju gornjem platežnom razredu europskog nogometa.

Kako se može dogoditi da u okvirima jedne patuljaste i prezrene lige kakva je ona hrvatska iziđu takva imena poput Luke Modrića, Andreja Kramarića, Marija Mandžukića ili Vedrana Ćorluke, da nabrojim neke, a s druge strane, iz jedne od financijski najmoćnijih nogometnih liga dolaze šminkeri kojima je prvi prioritet popraviti frizuru armiranu gelom?

Na jednom hrvatskom portalu naslov nakon te utakmice je glasio: “Ćorluka krvario za Hrvatsku”, dok je na jednom bosanskohercegovačkom portalu s “hrvatskim predznakom”, kako se to ovdje voli reći, bio još spektakularniji “Modrić briljirao, Ćorluka krv lio”. 

Mnogo je zanimljiviji ovaj drugi, koji se, primjerice, vrlo lako može uglazbiti, jer se radi o dva stiha pravilnog ritma, novinski naslov u šestercu. 

A spominjanje krvi i mučeništva u oba slučaja tipični su hagiografski motivi. Na taj način nogomet se pretvara u nešto što ima elemente religije. 

Kad smo već kod krvi, a “bit će krvi”, izgleda i u nastavku prvenstva, ona je tekla i u Marseilleu uoči utakmice između reprezentacija Engleske i Rusije, u većoj mjeri engleska, ako ćemo o rezultatu tog sraza. 

Kad smo već kod krvi, nasilja i nogometa, treba se prisjetiti jedne vijesti od prije nekih mjesec-dva kad su trojica pripadnika ISIL-a u iračkom gradu Baladu naoružani kalašnjikovima upali u jedan kafić i ubili četrnaestoricu muškaraca, navijača madridskog Reala, koji su se tu okupili gledati utakmicu omiljenog kluba. 

Ubili su ih hladnokrvno i nemilosrdno, na isti način, otprilike, kao da se radi o šijitima. 

Je li sukob u Marseilleu između navijača Rusije i Engleska samo jedan malo drugačiji oblik, podignut na globalnu razinu, događaja iz iračkog Balada, jer u Marseilleu također nije nedostajalo iracionalne brutalnosti.

Ruskim “nogometnim talibanima” stizale su pohvale iz “majčice Rusije”, čak i od jednog dijela političkog establišmenta.

Pripreme za tradicionalni sukob “nogometnih vjernika” u Bosni i Hercegovini započele su danima prije utakmice najvišeg mogućeg rizika, kakva je ovdje ona između Hrvatske i Turske, s neviđenim mjerama sigurnosti, pogotovo u Mostaru, gdje sukob “tradicionalno” doživljava svoj vrhunac. 

Ove godine, nasreću, nije bilo nikakvih izgreda, sve je proteklo mirno, i to ne toliko zahvaljujući mjerama sigurnosti. Vremena se, izgleda, mijenjaju?

Što je razlog? Možda smo postali slabiji “vjernici”? I to s dobrim razlogom, možda? Na ovim prostorima uvijek je bila važnija tuđa nesreća nego vlastita sreća, a na ovom prvenstvu fatalno nedostaje crknutih “susjedovih krava”. 

Hrvatska je jedina zemlja sudionica nastala raspadom bivše Jugoslavije, čime je na neki način srušen jedan mit o nogometnoj superiornosti ljudi s ovih područja. 

Treba se prisjetiti popisa atomskih reprezentacija koje svako malo možemo pročitati u medijima, po principu koja bi to reprezentacija bila da se Jugoslavija nije raspala, reprezentacija u kojoj za isti tim nastupaju Luka Modrić i Nemanja Matić, na primjer.

S druge strane, a možda je to i svojevrsni rekord kad je riječ o velikim nogometnim smotrama, iz Velike Britanije i Irske sudjeluju čak četiri reprezentacije: Republika Irska, Sjeverna Irska, Wales i Engleska. 

Izostala je tek Škotska. Sastavni dio “naše” nogometne priče je i svojevrsna nadmenost u odnosu na “otočku školu nogometa”. Oni su, kao, roboti, a mi bogomdani genijalci. Možda je i ovo jedan od razloga “gubljenja vjere”? 

Nekad je bilo drugačije, ja se i danas, primjerice, sjećam mitskog sukoba u gradu u kojem živim tijekom polufinalne utakmice između Francuske i Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 1998.

Tada su tampon zonu između “zaraćenih strana”, uskopaljskih Hrvata i gornjevakufskih “Francuza”, tijekom trajanja utakmice štitile postrojbe SFOR-a s pet-šest oklopnih borbenih vozila. 

Raspletu u Mostaru treba pridodati i miroljubivi odnos navijača Hrvatske i Turske uoči utakmice koju su i vodeći svjetski mediji navodili kao primjer navijačkog fair playa. Slična priča dogodila se i prema navijačima Češke. 

Gdje su se izgubili “vatreni ratnici” s Malte, iz Padove? Jesu li izgubili vjeru u Hrvatsku ili u nogomet općenito? Ili danas sebi put u Francusku mogu priuštiti samo šminkeri koji su se posljednji put u životu potukli u vrtiću?

“Bratoubilački” sukob hrvatskih navijača tijekom utakmice između reprezentacija Hrvatske i Češke ne treba promatrati u ovom kontekstu. Radi se o eskalaciji dugogodišnjih “unutar obiteljskih razmirica”, odnosno samo o još jednom idiotskom pokušaju čišćenja zapuštenih Mamićevih nogometnih staja. 

Od ovoga mnogo su zanimljivije političke reakcije na ovaj događaj u Hrvatskoj. Kolinda Grabar Kitarović je za izgred optužila orjunaše, Željko Reiner stoljetne neprijatelje Hrvatske, a HSP AS Zorana Milanovića i udbaše. 

Začuđuje tek misteriozno izostavljanje komunjara. Ako se nastavi u ovom suludom ritmu, pariški nogometni rašomon mogao bi se pretvoriti u nekakvu hrvatsku verziju “Paljenja Reichstaga”.

Ključno pitanje koje se nameće iz gornjih primjera je sljedeće: preuzima li nogomet u zapadnom svijetu, i onim dijelovima koji se trse biti njegov dio, mjesto religije iz one znamenite Marxove sintagme “o religiji kao opijumu za mase”, koju je prijeratna propaganda eksploatirala do besvijesti namećući pritom vlastitu religiju, koja danas može biti primjenjiva u tom obliku tek u islamskom svijetu? 

Je li Europa sa svojim kršćanskim korijenima jednu paradigmu zamijenila drugom, koja za razliku od one prve ne generira sukobe, a usput donosi golemu zaradu, ako izuzmemo iz te priče ruske “fundamentaliste” i druge remetilačke faktore, poput hrvatskih “heretika”, na primjer?

Je li “nogomet kao opijum za mase” samo jedna zavodljiva ideja, zgodna floskula bez pokrića ili tu ipak ima i nešto više?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.